Vjera i znanost: dva svjetla u tajanstvenoj stvarnosti Svemira

U teoriji o znanosti je prihvaćena spoznaja da vjera i znanost nisu u odnosu proturječnosti i isključivosti, nego u odnosu suradnje i upotpunjenja u traženju istine o sveobuhvatnoj stvarnosti. Ovaj odnos je tako nužan i naravan da vrijedi aksiom: znanost bez spoznaja iz kršćansko-katoličke vjere ne dolazi do cjelovite istine o stvarnosti, vjera bez spoznaja iz znanosti ne dolazi do cjelovite istine o stvarnosti Božjeg svijeta. Kraće: vjera bez znanosti je na jedno oko slijepa, znanost bez vjere je hroma. Drugo opće prihvaćeno uvjerenje glasi da znanost može biti djelo samo onih ljudi koji su posve ispunjeni težnjom za istinom i spoznajom. Taj osjećaj ima svoj izvor u religioznoj sferi. Iz njega se također rađa osjećaj i etos dužnosti tražiti istinu i ništa drugo nego istinu. Stoga je opravdano nazvati znanstvenika religioznom osobom, to će reći po sebi otvorenom prema određenoj vjeri ili religiji. To otkriva Einstein kada poručuje: „Najljepše, što možemo doživjeti, je puno tajni. To je taj osnovni osjećaj, koji stoji na kolijevci istinske umjetnosti i znanosti. Tko to ne poznaje i tko se ne može diviti niti čuditi, taj je tako reći mrtav.

Znanje o postojanju onoga što je za nas neprobojno, manifestacija najdubljeg razuma i svjetleće ljepote, koja je pristupačna našem razumu samo u najjednostavnijim oblicima, to znanje i taj osjećaj čine istinsku religioznost“. Nobelovac Max Planck je još jasniji: „Naš nagon, koji zahtjeva jedinstveno gledanje na svijet, zahtjeva da tajnovite i po svuda u svijetu djelujuće sile: red svijeta prirodne znanosti i Boga religije, poistovjetimo jedno s drugim… Borba protiv nevjere i praznovjerja, koju zajedno vode vjera i prirodna znanost, vodi oduvijek i voditi će ubuduće k Bogu.“ Mnoštvo drugih najvećih umova prirodoslovne znanosti u prošlosti i sadašnjosti potvrđuju samo jedno: kršćanska vjera je znanstveniku-vjerniku izvor etosa, usmjerenja, nade i snage da će u svijetu kao Božjem stvorenju otkriti ono saznanje i one spoznaje koje će čovjeka voditi u sve veću mogućnost punine zdravog i sretnog života.

Istinska znanost ima pred očima sveobuhvatnu cjelinu

Kada čovjek malo dublje razmišlja o svemu što postoji, osjeća se prisiljenim postaviti „vječna“ pitanja: odakle, zašto i kako sve to postoji? Filozofski rečeno: zašto je radije nešto nego ništa? Dok god nema definitivnog odgovora na ta pitanja, istinska zajednica znanstvenika neprestano i neumorno će raditi na tome da otkrije mogućnost kako doći do sigurne spoznaje o početku svih stvari, o početku svijeta. S time u vezi njih osobito muči pitanje postoji li Bog Stvoritelj ili ne postoji, i kako doći do saznanja o tome? Dobro bi bilo da sveučilišna zajednica znanstvenika češće javno progovori o njihovom znanstvenom uvjerenju da nitko do danas nije dao i da ne može dati dokazive odgovore na pitanja odakle, zašto i kako je nastao Svemir.

Filozofi nemaju odgovora jer su po definiciji samo „ljubitelji“ istine. Istraživači nemaju odgovora jer nigdje u razumijevanju modernog istraživanja prirode ne mogu naći izvjesnost, definitivnu sigurnost. Isto vrijedi za religije jer niti one nemaju logični dokaz za to da je njihova poruka stvarno u redu. Zbog toga se ostaje kod „vjerujem u“, a ne „znadem o“. Slična situacija je i kod fizike jer je njezino znanje sagrađeno na transcendentnim pojmovima kao bitnost, postojanje, nastajanje i utemeljenje neke „egzistencije po sebi“. Sve ovo su metafizički pojmovi koji ne spadaju u kompetenciju fizike kao prirodoslovne znanosti. Fizičari priznaju da ne znaju sigurno je li naša logika stvarno i „logika svemira“. Čovjeku je nemoguće iz svemira, u kojem jesmo, gledati na ono, što se možda nalazi izvan svemira. I kod ove točke bilo bi korisno da zajednica znanstvenika javno govori o svome uvjerenju da se znanje moderne prirodoslovne znanosti dade bez većih poteškoća ujediniti s vjerom u Boga kršćanstva u jedan harmonični svjetonazor. Niti vjernik niti znanstvenik ne moraju u tom svjetonazoru žrtvovati racionalnost niti intelekt. Konkretno rečeno: jedna osoba može biti istovremeno duboki kršćanski vjernik i izvrsni fizičar, biolog, matematičar jer između znanosti i vjere nema proturječnosti. Mnogi znameniti znanstvenici s područja prirodoslovnih znanosti su bili i jesu danas uvjereni vjernici..

To su bili i oni koji su uveli u istraživanje metodu „kao da Boga nema“. Tražiti objašnjenje „svijeta“, to će reći sveobuhvatne stvarnosti, po metodi „kao da Boga nema“ je jednako znanstveno kao i po metodi „kao da Boga ima“.

Legitimno je pitanje koji od ta dva tipa znanstvenika može postići veći uspjeh u svojem istraživanju. To najbolje zna sam znanstvenik. Vjernici, naravno, istražuju po metodi „kao da Boga ima“ ili još bolje: oni istražuju iz svijesti osobnog vjerovanja da Boga ima. To im daje snagu, ustrajnost i osjećaj zadovoljstva. Kad su nagrađeni uspjehom u istraživanju, znadu što im je činiti: zahvaliti Bogu na tome, na tom nadahnuću. Znanstvenik – kršćanski vjernik ima veliki privilegij po sposobnosti da susreće Boga u svim stvarima, u svemu postojećem, naravno u svijesti da Boga ne može otkriti u stvarima i posjedovati ga. Znanstvenik – vjernik se potpuno slaže s Albertom Einsteinom koji Boga definira „Tajnom bitka“, „Sveobuhvatnim postojećeg“ iz kojeg proizlazi duh, koji se manifestira u svemu što jest. (usp. 1Kor 12, 6: … i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“). Rezultat Einsteinovih razmišljanja glasi: „ Što manje saznanja posjeduje istraživač, to udaljenije se osjeća od Boga. A što veće je njegovo znanje, to više se približuje Bogu“. Einsteinov stav je očit.

Znanstveniku se dolikuje da stekne što više znanja. Time je za Einsteina upravo etički imperativ da znanstvenik treba tražiti što veću blizinu Božju. Logički se može odatle zaključiti da svjesni ateizam po sebi uključuje ili uzrokuje mali stupanj saznanja jer ateizam udaljuje od Boga.

Einsteinovu misao podržava biblijska Mudrost s izrekom: „I reče budala da nema Boga“ (Mudrost). Zaista, divno je svjesno znati da je znanstvena spoznaja jedan određeni aspekt Apsolutnog, Sveobuhvatnog kojeg kršćanska tradicija naziva Bog. U tom uvjerenju je sadržana misao da je ljudski razum sudionik na Božjem Duhu, i da stoga znanstvenik ima udjela u samospoznaji Apsolutnog, Sveobuhvatnog. Nije uzalud čovjek stvoren na sliku Božju!

dr. Josip Sabol