A OPĆE DOBRO? Bolje je upravljati nego vladati

A OPĆE DOBRO? Bolje je upravljati nego vladati

Objavio Stjepan Androić 

Foto: Shutterstock

Državni i društveni problemi današnjega stanja međusobnoga neuvažavanja i nepovjerenja višeslojne su prirode. Prije svega to su posljedice odnosa državnih vlasti prema građanima, zatim odnosa samih političkih struktura na vlasti i onih u oporbi te na kraju svih prema poštovanju zakona i drugih propisa, odnosno primjene prema svima jednako. Kako su ti odnosi praćeni brojnim nedosljednostima i iznimkama, sve to uzrokuje politički i moralni kaos.

Svaka stranka ili koalicija kada preuzima vlast, preuzima i odgovornost za buduća stanja u državi i ne može se izdvojiti od te odgovornosti. Nažalost, dosadašnja iskustva pokazuju da vladajuće strukture nakon preuzimanja vlasti nastoje više vladati, a manje upravljati. U čemu je razlika?

Upravljanje podrazumijeva suradnju svih političkih subjekata, uključujući i građane, u svim bitnim problemima društva kako bi se moglo prosuđivati ispravnost, opravdanost i ostvarivost postojećih problema. U tom slučaju odgovornost se preuzima zajednički. Dakle, upravljanjem državom preuzima se odgovornost za daljnji razvitak demokracije i ostvarenja općega dobra.

Nasuprot tomu, vladanje može značiti i sklonost samoljublju koje ne prihvaća kritiku, jer se sve zna najbolje, pa zato ne priznaje ni pogrješke. Očigledni propusti pojedinaca koji se događaju u obnašanju vlasti ili su vezani uz osobnost pojedinoga dužnosnika, niječu se. U nekim slučajevima nastoji se čak i rehabilitirati pojedince uz pohvalu. Dakle, tvrdoglavo se inati i dokazuje suprotno. Međutim, činjenice su često previše očigledne i ne mogu se opravdati slučajnostima, posebice kada se vežu uz imovinske koristi. Tako je npr. previše »slučajnosti« kada tko stječe veliku imovinu (stanovi, zemljišta, kuće) brojnim darovanjima od različitih osoba. Većina drugih građana rijetko stječe imovinu darovanjima. To je najčešće između srodnika ili za slučajeve uzdržavanja.

Svima je, naime, poznato da u tom surječju postoje dvije vrste ugovora, jedan se zove »Ugovor o doživotnom uzdržavanju«, a drugi »Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju«. Među njima je bitna razlika. »Ugovor o doživotnom uzdržavanju« naslijeđen je iz prethodnih poredaka i nikada nije bio problematičan i nije zlorabljen jer je imovina (najčešće stan ili kuća) prelazila u vlasništvo uzdržavatelja tek nakon smrti uzdržavanoga.

Nasuprot tomu, »Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju« (to je izmišljotina) otvorio je mogućnost prenošenja vlasništva nekretnine s uzdržavanoga na uzdržavatelja odmah nakon sklapanja ugovora. Nemoralni pojedinci često zlorabe tu mogućnost tako da se odmah upišu kao vlasnici, nakon čega prodaju nekretninu trećima, a uzdržavani ostanu bez imovine u neke vrste, ironično rečeno, »slobodnom prostoru«.Zašto država, koja je donijela zakon o dosmrtnom uzdržavanju i koja zna za sva i javnosti poznata izigravanja, odnosno prijevare, ne ukine takav propis? Očito je da je takav propis donesen u interesu nemoralnih pojedinaca, a na štetu naivnih građana

Uzdržavatelj često zanemaruje svoju obvezu spuštajući ju na minimum, ispod ugovorene ili ju čak potpuno prekine.

Postavlja se pitanje zašto država, koja je donijela takav zakon i koja zna za sva i javnosti poznata izigravanja, odnosno prijevare, ne ukine takav propis. Očito je da je takav propis donesen u interesu nemoralnih pojedinaca, a na štetu naivnih građana koji si žele osigurati dostojan život u starosti, a zauzvrat daju svoju imovinu. Ne može se to opravdavati idejama liberalnoga kapitalizma »da svatko raspolaže slobodno svojom imovinom«. Država bi trebala upravljati odnosima među građanima ne samo donošenjem propisa koji obvezuju građane. Potrebno je i ukidanje propisa koji godinama dopuštaju zloporabe na štetu onih koji su u potrebi. Mnogo je takvih i sličnih primjera u ponašanju države (njezine politike donošenja propisa). Nisu li i gospodarski problemi bili praćeni nepravednom privatizacijom u kojoj su bili izigravani temeljni nacionalni interesi? Poduzeća su se darovala za simbolične svote dok su mnogi zaposlenici bili na bojištu, a drugi tjerani u mirovine. Tako je nastala uzrečica: »Jednomu metak, a drugomu imetak.«

Bogate se u pravilu oni koji imaju. Kada se koga uhvati u sumnji da je zlorabio svoj položaj ili je u sukobu interesa, tada drugi viši dužnosnik u njegovu obranu poručuje javnosti: »On je tada još nosio kratke hlačice.« Dakle, sugerira da je još bio mlad i neodgovoran pa mu se može oprostiti. Nažalost, nitko se ne pita kako je tako mlad imao toliko imovine da kupuje dionice u milijunskim vrijednostima. Očito je da bi trebalo ponovno donijeti zakon o podrijetlu imovine.

Poljoprivreda je zapostavljena. Dovoljno je slušati radijske emisije za selo i poljoprivredu ili gledati »Plodove zemlje«. Nadu i povjerenje seljaštva (sada im se tepa da su farmeri) ubijaju razni nespretni zakoni i brojne evidencije u kojima se bolje snalaze lažni poljoprivrednici, posebice kada je riječ o poticajima. Radništvo je otjerano u umirovljenike, a mlađi bježe u inozemstvo. Osim tih navedenih nedostataka proteklih razdoblja vladanja, ali i današnjih, moglo bi se nabrojiti i niz drugih gospodarskih, radnih, socijalnih mirovinskih, zdravstvenih i drugih eksperimentiranja s brojnim neostvarivim »strategijama razvitaka«, koje se nakon donošenja ne provode.

Pravna država u zaštiti maloga čovjeka, prosječnoga građanina, slabo i sporo djeluje. Vlast dopušta i dalje nedisciplinu, a promjene trebaju započeti odmah, bez odgađanja. Bijeg iz sela i malih mjesta u gradove ili u inozemstvo zaustavit će se ravnomjernim razvitkom svih područja Hrvatske, a ne podilaženjima »naglo probuđenih pojedinaca« i ponovnim davanjem prigode da dalje nastave vladati na dosadašnji način, umjesto da upravljaju.

IZVORGlas Koncila br. 5/2022.