KAD DEMENTNI UTIHNU Pandemija i odgovornost za nepovjerenje

KAD DEMENTNI UTIHNU Pandemija i odgovornost za nepovjerenje

Objavio Stjepan Androić 

Katedrala svetoga Mateja u Osornu, na jugu Čilea, ovaj je tjedan stavljena na raspolaganje starijim ljudima kako bi primili prvu injekciju

Kako je zaraza postajala svjetska opasnost te su počela brojnija umiranja, počela je i utrka za pronalaženjem cjepiva koje bi preventivno zaustavilo širenje

Sveopće nepovjerenje koje je pritajeno postojalo i tinjalo među ljudima buknulo je svom snagom s pojavom pandemije korone. Prvi pojavni oblici bili su razilaženja glede procjene opasnosti. Brojni »pametnjakovići«, iako često obrazovani, ne samo da su ignorirali upozorenja na opasnost, nego su i ismijavali oprezne. Izvođeni su razni performansi javnim grljenjima ili simboličnim lizanjima iste žličice od usta do usta, a neki su koronu nazivali običnom hunjavicom.

Umjesto prihvaćanja razumnih poziva na potrebu opreza, političari brojnih država počeli su se baviti traženjem krivaca pa su nastala i prva nepovjerenja. Tako se uz stvarni virus COVID-19 počeo širiti i lažni virus »nepovjerenja i sumnja«.

Usporedno, kako je zaraza postajala svjetska opasnost te su počela brojnija umiranja, počela je i utrka za pronalaženjem cjepiva koje bi preventivno zaustavilo širenje. No tu su nastala prva podmetanja traženjem prikrivene svrhe cjepiva. Lažno božanstvo »Interes« poticalo je, u skladu s načelom »isključiti konkurenta pod svaku cijenu«, lažne glasine o opasnosti cjepiva drugoga konkurentskoga proizvođača zbog tobožnje neučinkovitosti ili zbog mogućih štetnih posljedica za djecu ili starije, pa čak i zbog opasnosti ugrađivanja nekoga mikročipa kojim će se određivati ponašanja pojedinca.Nepovjerenja su jačana i porukama europskih struktura vlasti koje su sugerirale odbijanje prihvaćanja ruskih i kineskih cjepiva. Osim izravnih poruka sumnje u, nazovimo ih, »istočnjačka cjepiva«, postojale su i neizravne poruke koje su se očitovale nepriznavanjem potvrda za putovanja u druge europske zemlje

Tako stvarana uvjerenja sličila su početcima srednjega vijeka u kojem su vladale epidemije kuge i kolere pa su ljudi u neznanju izmišljali razne mistične uzroke. Slično tomu i današnja širenja glasina također pridonose širenju nepovjerenja prema odlukama vlasti, ali i prema dostignućima znanosti.

Sumnjičavo prema cjepivima

Kada je cijepljenje, unatoč nekim otporima, dio javnosti prihvatio kao korisno, ali su neka cjepiva bila bolje reklamirana na štetu drugih, započela je utrka tko će se prvi cijepiti. Prednost prvih cijepljenja za neka samoproglašena »najbolja« cjepiva prvi su prisvajali političari (uključivali su i vlastitu rodbinu). To su opravdavali frazama da svojim primjerom žele potaknuti ostale na cijepljenje. Iako su to neki činili iskreno, a neki glumili, ipak je to izazivalo moralne osude ostalih građana. Unatoč tomu, dio javnosti ostao je sumnjičav prema cjepivima, koja su prethodno bila proglašavana upitnima. To je bio novi dodatni impuls za širenje nepovjerenja u neka cjepiva, a kasnije i u sva cjepiva te u konačnici i u samo cijepljenje.

Nepovjerenja su jačana i porukama europskih struktura vlasti koje su sugerirale odbijanje prihvaćanja ruskih i kineskih cjepiva. Osim izravnih poruka sumnje u, nazovimo ih, »istočnjačka cjepiva«, postojale su i neizravne poruke koje su se očitovale nepriznavanjem potvrda za putovanja u druge europske zemlje. Posljedica toga bila je čak i navala ruskih državljana u Hrvatsku na »besplatna« cijepljenja.

Prema tome, vlade većine država, pa čak i Europske unije, dakle ne samo Hrvatske, same su često svojim ponašanjima pospješivale stvaranje nepovjerenja i otpor cijepljenju. Stvorene su podjele između pobornika i protivnika cijepljenja. Nakon toga slabo pomažu razumni pozivi liječnika na korisnost cijepljenja i dokazi da je to veće jamstvo da se bolest lakše preboli. Protivnici cijepljenja (antivakseri) kao glasniji i radikalniji, iako u manjini, dobivali su sve veći prostor u medijima.

»Ne znaju što hoće, ali žele to odmah«

Posljedica je zbrka u kojoj protivnici cijepljenja pogrješno tumače svoja prava na slobodu da budu bolesni, odbijaju cijepljenje kao agresiju na njihov integritet, a ne žele se podvrgavati ni kontrolama preko uzimanja brisa i slično. Ne prihvaćaju činjenicu da je većina njih tijekom života bila cijepljena protiv brojnih bolesti ili prigodom operacija, što im je čuvalo zdravlje, pa i život, te da injekcija nije nikakva povrjeda tjelesnoga integriteta. Stvoreno stanje moglo bi se opisati: »Ne znaju što hoće, ali žele to odmah.«

Ta naizgled čudna izreka primjenljiva je i na neke političare koji nisu službeno protiv cijepljenja, ali ne žele javno pozvati građane na cijepljenje. Ostavljaju im lažnu slobodu izbora koji može imati štetne posljedice za druge, što pokazuje sljedeći primjer.

U staračkim domovima ljudi se cijepe uz pristanak. Međutim za dementne osobe potreban je pristanak članova njihove uže obitelji. Ako takav pristanak izostane (to se već i događa), a starija dementna osoba oboli i najvjerojatnije umre, to se može tumačiti i kao neizravan pristanak na eutanaziju. Nažalost, motivi odbijanja davanja pristanka na cijepljenje mogu biti i koristoljublje (a to je već zločin) jer smrću osobe prestaje i obveza plaćanja za smještaj. Provjerama u domovima moglo bi se utvrditi da postoje takvi slučajevi.

IZVORGlas Koncila br. 6/2022.