Zadnji je trenutak da u BiH razum nadvlada emocije


Još uvijek ima bolesnika koji bi ratovali, ali bi kao i oni iz 1990-ih, sklonili svoju djecu u neku od sigurnijih zemalja, ili makar u kakav trezor. Uostalom, tko će ratovati, ako se nastavi s ovako ubrzanim iseljavanjem?

FOTO: Starci ratuju, ilustracija, nedjelja.ba

Piše: dr. fra Luka Marković/Katolički tjednik

U Bosni i Hercegovini ništa novoga. Političari se ne mogu dogovoriti i urediti zemlju kako bi napokon postala funkcionalna, a narod nije prestao odlaziti u potrazi za sigurnijim životom. Ne odlaze ljudi samo zbog financijskih razloga, nego, znatnim dijelom, jer u BiH ne vidi nikakvu budućnost za svoju djecu. A tu su i oni kojima se politika toliko ogadila da ne mogu izdržati naricanje imućnih i korumpiranih političara koji sustavno ponavljaju da su za sve krivi oni drugi.

Pretvaranje u starački dom

BiH koja je prema popisu iz 2013. imala nešto više od tri i pol milijuna stanovnika, danas, prema nekim predviđanjima broji manje od tri milijuna. Iako se uglavnom govori o tome da odlaze Hrvati, u Federaciji je sve manje i Bošnjaka, a u Republici Srpskoj je sve manje ne samo Hrvata i Bošnjaka, nego i Srba. Ono što je svakako zanimljivo jest činjenica da mnoštvo mladih Srba, koji nemaju priliku pobjeći iz Republike Srpske u neku od bogatijih zapadnih zemalja, nalaze posao u Federaciji iz koje su zbog niskih plaća otišli uglavnom Hrvati i Bošnjaci s hrvatskom putovnicom. Ali i njih ubrzo neće biti, ukoliko se otvore europske granice za one s bh. ili srpskom putovnicom.

Ukoliko bi se nastavila ustaljena brzina odlaska mladih iz zemlje, BiH bi za 20-ak godina ostala bez mladog stanovništva. Pustim ulicama gradova i sela kretali bi se samo starci i starice sjetna lice, iščekujući da im djeca iz Njemačke ili Švicarske pošalju koji Euro za preživljavanje. Država koja je nekoć bila prenapučena mladim ljudima, rezervoar iz kojega su nedostatak mladosti crpile Hrvatska i Srbija, pretvara se danas u starački dom. Narod odlazi, a politika razgovora još uvijek s pozicija 1990-ih.

Uspjeli su zatrovati dušu običnoga čovjeka

Ima i onih, posebno među određenim krugovima Srba i Bošnjaka koji prijete novim ratom. Još uvijek ima bolesnika koji bi ratovali, ali bi kao i oni iz 1990-ih, sklonili svoju djecu u neku od sigurnijih zemalja, ili makar u kakav trezor. Uostalom, tko će ratovati, ako se nastavi s ovako ubrzanim iseljavanjem?

Kad su svojevremeno pitali poznatoga fizičara Einsteina kako će izgledati treći svjetski rat, odgovorio je da ne zna. Zatim je nadodao da zna samo to da će četvrti svjetski rat biti vođen motikama i toljagama. Treći bi s obzirom na potencijal atomskoga oružja vratio svijet u pećinsko doba, pa bi i sukob za vrijeme četvrtoga odgovarao uvjetima u kojima je živio pećinski čovjek.

U novom ratu u BiH, ukoliko se ne dogodi u nekoliko slijedeći godina, na bojišnici se, parafrazirajući Einsteina, ne bi nalazili tenkovi i haubice, nego starci u invalidskim kolicima.

Politika je uspjela zatrovati dušu običnoga čovjeka, iako svi znaju da se u BiH živi bijedno upravo zbog te iste politike.

Srpska samoobmana

Srbi ne odustaju od svojevremeno zacrtanih ciljeva  ideologije „srpskoga sveta“, iako bi se zbog ekonomske bijede u Republici Srpskoj, gotovo svi iselili u bogatije zapadne zemlje da imaju hrvatsku putovnicu. Uostalom, na srpsku politiku se ne isplati trošiti puno riječi. Čitavom svijetu je poznato da je to ono najdestruktivnije što postoji na prostoru nekadašnje države, što kontinuirano ugrožava mir u susjedstvu, tvrdeći kako je njegovo ono što nije. Za tu politiku se može reći da će prestati, pa i u BiH, tek tada kad se probudi iz desetljetnoga, pa i stoljetnoga, sna samoobmane kako su svi drugi krivi za srpsku ekonomsku i političku bijedu.

Mnogi danas strahuju od rata Rusije i Ukrajine. Mislim da bi se više trebalo pribojavati onoga koji bi „srpski svet“ mogao inscenirati u Crnoj Gori, prebacujući ga i na prostor BiH.

Urota protiv Bošnjaka?

Nažalost, i bošnjačka politika je izgubila orijentaciju, pa se počinje ponašati poput srpske, uvjeravajući sebe i druge da je istina ono što nije, da je BiH samo zemlja „Bosanaca“… Želje su im, nažalost, postale istinom. Poslije uništenja Bosanskoga Kraljevstva, bila je BiH uvijek prostorom na kojem su gospodarili drugi, a narodi i religije se međusobno tolerirale, ne onoliko koliko je trebalo, nego koliko se moralo. Oni Bošnjaci koji bi danas željeli stvoriti čistu građansku državu, zaboravljaju da su s oduševljenjem prihvatili mogućnost stvaranja muslimanske nacije u bivšoj državi. Tada su rado prihvatili mogućnost da budu nešto posebno, a ne da se moraju odlučivati između hrvatstva i srpstva. I dobro je tako. Svatko se ima pravo osjećati onim što jest.

Oni iz njihovih krugova, i ponekih među Hrvatima i Srbima, koji bi se i danas najradije zvali Jugoslavenima, su uz politiku „srpskoga sveta“ ponajveća kočnica iskrenih sporazuma o uređenju države BiH. Upravo se ti kontinuirano pozivaju na međunarodnu zajednicu koja često nije shvaćala da BiH sliči više Belgiji i Švicarskoj, u kojima etničko igra značajnu ulogu, nego Njemačkoj ili Austriji.

Danas, kad izgleda da su ti isti zapadni krugovi shvatili bit problema države BiH, okrenuli su se protiv njih ponajprije „bosanskohercegovački Jugoslaveni“ koji se boje da će u pravedno uređenoj državi izgubiti privilegije. To je dovelo do toga da su im danas postali nepoželjni zapadni političari u koje su se do jučer kleli. Nažalost, tako je često i među drugim političarima u BiH. Svi čekaju da neka strana politika nametne rješenje uređenja države u njihovu korist.

Zanimljivo je svakako primijetiti da se kod Bošnjaka javlja sve više onih koji u zapadnoj politici vide urotu protiv bošnjačkoga naroda. Bez ikakvih argumenata i dokaza, optužuju one koje su do jučer smatrali najvećim prijateljima BiH. Boje se stvaranja bošnjačke izborne ili federalne jedinice, jer bi se, navodno, mogla pretvoriti u islamsku državicu. Bilo bi smiješno da nije tragično. Kao da radikalizacija među Bošnjacima ovisi o zapadnim političarima i pravednom uređenju BiH. U pitanju je ipak nešto drugo. Radi se o pokušaju pritiska na međunarodnu zajednicu da uredi BiH prema željama bošnjačkoga naroda i „bh. Jugoslavena“. Zar problem radikalizacije među Bošnjacima ne bi mogao biti i veći, ako sami budu u BiH o svemu odlučivali?

Te će radikalizacije doista biti ukoliko se i dalje bude popuštalo Dodiku i odgađalo sa sporazumom između Hrvata i Bošnjaka.

Politika Dragana Čovića?

U tom čitavom političkom ludilu u BiH zanimljivo je ponašanje Dragana Čovića. Poslije neuspjeloga dogovora s Bošnjacima u Neumu, trči frustriran u Banju Luku i poziva Srbe da čuvaju ono što su oteli i od Hrvata u Posavini. Isto toliko besramna je i njegova medijska floskula kako će nakon izbornoga dogovora između Hrvata i Bošnjaka doći do unutar hrvatske demokratizacije. Davno bi do nje došlo, unatoč bošnjačkom unitarizmu i srpskom secesionizmu, da nije Čovića i njegove despotske i nepotističke politike, koja je širom otvorila vrata odanim nesposobnima na račun sposobnih i kritičnih.

Jednom zgodom sam, upozoravajući na tu opasnost unutar hrvatskoga naroda,  napisao da su daleko manje opasni korumpirani od podobnih. Jer korumpirani, ako su sposobni, učine nešto i za svoj narod, dok su oni podobni, nepotistički namješteni, puno opasniji. Nesposobni su redovito i korumpirani, u suprotnom ne bi prihvatili službu za koju nisu osposobljeni.

Važniji je interes hrvatskog naroda

Ali nije sve tako crno. Ima nade. Oko rješenja pravednoga izbornoga pitanja angažirali su se i oni hrvatski političari koje je Čović svojevremeno ponizio i odbacio. Stisnuli su zube i krenuli u zajedništvu s njim na pregovore s Bošnjacima. Pokazali su da im je interes hrvatskoga naroda u BiH važniji od vlastite sujete. Mogli su okrenuti leđa Čoviću, ali nisu. Interes hrvatskoga naroda, a time i BiH, im je bio prioritet. Ponadati se da će to hrvatski narod jednoga dana znati cijeniti.

Ponadati se također da će se Hrvati i Bošnjaci napokon dogovoriti, a Srbi opametiti. Ako se to ne dogodi, moglo bi se na BiH prenijeti ono što će se vjerojatno događati u Crnoj Gori. Zar se nije svojevremeno srpsko političko ludilo, inspirirano ideologijom „srpskoga sveta“ u Hrvatskoj prenijelo i na BiH? Razlog više za Bošnjake i Hrvate da se, što je moguće prije,  dogovore.