Građanska država ili građanski rat – II. dio?!

Otkud (još) i Hrvati?!


Bošnjaci boreći se – pod krinkom građanske – za unitarnu Bosnu, na predsjedničkim izborima glas redovito daju Komšiću koji je prošlu kampanju temeljio na tezi kako u državnom vrhu mora biti rezultat 2:1 (za BiH). Dakle, dva člana Predsjedništva BiH izabrana bošnjačkim i jedan izabran srpskim glasovima.

Tzv. probosanske stranke u jedinstvenu croatofobnom projektu

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Prilično je nezapaženo, sukladno vjerojatno značaju koji posljednjih godina uživa mala sarajevska nedjeljna pričaonica zvana Krug 99, prošla teza voditelja Centra za izučavanje nacionalizma Zlatka Hadžidedića iz listopada prošle godine. Ugazio je tom prigodom profesor razmjerno duboko u XIX. stoljeće podsjetivši – ni više ni manje ! – doli na Iliju Garešanina koji je, sjetno će taj izučavatelj nacionalizma, pisao kako su stanovnici Bosne i Hercegovine (samo) Bošnjaci. Istina: muhamedanske, latinske i pravoslavne vjere. Jasno, Garešanin je držao kako (te i takve) Bošnjake treba uvjeriti da su, zapravo, svi oni – Srbi… Svi i svuda, kazao bi Vuk Stefanović Karadžić sredinom toga stoljeća u svojoj knjizi Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona.

 Jedna nacija, jedna država!

   Možda je pretjerano kazati, ali pred zainteresiranom starčadi Adila Kulenovića rečeni je Hadžidedić gotovo uzviknuo: „Unitarizam – jedna nacija, jedna država! Izlaz da ovu državu učinimo jednaku ostalim europskim državama je nacionalna država. A jedini način na koji se većina stanovništva može izjasniti o tome je referendum na kome ćemo svi kazati želimo li biti jedna ili tri nacije.“ Apsolvirao je tako ovaj „slučaj“, čime je, dakako, dao šlagvort (neumornom) unitaristu Adil-begu kako bi poentirao: „Pitanje ‘Jedna ili tri nacije?’ koliko je teorijsko, toliko i više historijski presudno za nas u BiH, za mir i stabilnost, za demokratski preporod na konceptu građanskog političkog uređenja.“

   No, lako za ovaj krugaški dvojac Hadžidedić & Kulenović. Na liniji „Bošnjaci svi i svuda“ je i Bakir Izetbegović kojemu se, također, nerijetko otme (…) kako smo nekoć „svi ovdje bili Bošnjaci“. Što bi kazao pokojni akademik starog bošnjačkog prezimena – Filipović, dakle Muhamed: „Hrvati u XIX. stoljeću nisu ni postojali.“ U biti, (i) tu je Izetbegović II. pravi sin svoga oca. I Alija je još u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. tvrdio kako alternative za „ideal građanske republike nema“, ili „građanska republika ili građanski rat“. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu, bilo je jasno i tada, baš kao, evo, i sada kada se – posredstvom i bošnjačke Demokratske fronte i predsjedajućeg joj Zlatnog Ljiljana, osporava i sam pojam konstitutivnosti.

   Nisu, međutim, bošnjačke stranke, koje se, inače, samopromoviraju kao probosanske, naivne. Kada govorimo o dekonstituiranju (najmalobrojnijih) Hrvata, onda se ne misli samo na temeljnu u Bošnjaka i njezina lidera, Izetbegovića mlađeg – nego, zapravo, na sve bošnjačke stranke koje, radeći na tomu projektu, učas zakopaju ratne sjekire. Izgubi se, štoviše, svaka razlika između ljevice i desnice.

 „Probosanski“ croatofobni projekt

    „To je bošnjačka politika, ona je na konceptu građanskog – kako vladati Federacijom, stvoriti građanski koncept koji je zgodan za uši ljudi koji dolaze izvana, a kroz brojnost napraviti centralizaciju, unitarizaciju Federacije i BiH“, detektirao je, ne prvi put (!), Dragan Čović sveprisutni bošnjački unitaristički narativ napominjući i kako je dovoljno vidjeti dokumente, ponajprije esdeaovskih kongresa, kako bi bilo bjelodano koji (im) je cilj.

   A unitarističkoj BiH ruku su dali i pomalo zaboravljeni asovi: Stjepan MesićVasil Tupurkovski i Bogić Bogićević, članovi (posljednjeg) Predsjedništva SFRJ 1989. – 1992., koji su početkom veljače, prvo u Nacionalu, pa potom i na N1 (tome ovodobnom Yutelu) promovirali radni materijal pod nazivom Apel za spas BiH. Konstatirajući – originalno?! – kako je Daytonski sporazum svoju ulogu iscrpio, tri nekadašnja beogradska tenora prelaze na konkretno, na ono zašto u biti i jesu mrčili papir.

   „Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država, ma koliko to nekome danas izgledalo dalekim i nerealnim. A to znači da treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kome prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin BiH. Svi su građani u svim pravima i na cijelome području BiH ravnopravni i jednakopravni. Kroz to, jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Jedino rješenje za BiH jest jedinstvena (ne unitarna!) država, podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom.“

 Mesić: Kako sam gradio građansku BiH

   U sarajevskim političkim i inim krugovima neskrivena su očekivanja da se ovaj Apel nađe i na stolu tijekom pregovora o Izbornom zakonu, koji su se, inače, već u Neumu nasukali zbog, između ostaloga, što Izetbegović mlađi o budućnosti BiH misli isto kao i tri Yu veterana koja su, zanimljivo, uživo svjedočila vremenu kada je srbijanski vožd udarao temelje „jedinstvenoj SFRJ“. Temeljem toga iskustva, Mesić je napisao knjigu Kako sam rušio Jugoslaviju (drugo izdanje Kako smo rušili Jugoslaviju, treće izdanje Kako se rušila Jugoslavija…). Vjerojatno Mesić ima ambicija (pa tek mu je 87!) napisati i knjigu Kako sam (a može i smo) gradio građansku BiH. Simptomatičniji je, međutim, „slučaj Bogićević“.

   Riječ je, dakako, o političaru koji je u Sarajevu ušao u „narodnu pjesmu“ zbog svoga povijesnoga NE 12. ožujka 1991. u komandnom centru JNA na beogradskom Topčideru – gdje je održana Sjednica Predsjedništva SFRJ?! Savezni ministar obrane Veljko Kadijević bio je siguran da će Bogićević biti za uvođenje izvanrednog stanja što bi Miloševiću i njemu dalo mandat da se (malo) razmašu po Jugoslaviji. Međutim, ruka toga sarajevskog Srbina ostala je ispod deke – u komandnom centru nije radilo grijanje pa su nazočni civili, među njima i Mesić i Tuporkovski, bili ogrnuti vojničkim „ćebadima“. A  prema svjedočenju, među Bošnjacima omiljenoga Stipe, Borisav Jović je, vidjevši kako Bogićevićevo „ćebe“ miruje, nervozno uzviknuo: „Bogiću, pa ti si Srbin!“, na što mu je taj (Srbin) odgovorio: „Jesam, ali prije svega zastupam interese građana BiH.“

  A baš se junak s Topčidera na svojoj koži uvjerio kako funkcionira građanska BiH kada su ga se u jesen 2020. sjetili ovdašnji „probosanci“ – kao Srbina kako bi ga posjeli u gradonačelničku fotelju. I, dakako, da su ga izvarali, baš kao i svaki put kad bi mu nudili da (kao) preuzme (građanski i lijevi…) SDP na čijem čelu nikada nije – a ni neće – bio nebošnjak. Nije, svjedoci smo, Bogićeva „izdaja“ pokolebala ni Slobu ni Veljka, pa je malo kasnije J(N)A združena s četnicima i raznim paravojskama udarila prvo na Sloveniju, pa na Hrvatsku i na kraju na Bosnu i Hercegovinu, tu, kako joj se nekoć tepalo, Jugoslaviju u malom. No, legenda o Bogićeviću živi i danas, a on je, evo, podgrijava skupa sa svojim cimerima s Topčidera. Samo što je sve što je podgrijano, uglavnom – bljutavo.

2:1 – za koga?!

  Na to je ovih dana podsjetio i Zoran Milanović kazavši kako je današnje ponašanje bošnjačkog vodstva u Bosni i Hercegovini preuzelo obrazac Slobodana Miloševića, njihova krvnika, iz 1990. Uz opasku kako je građanska BiH nerealna i kako ne odgovara (ni) Hrvatskoj. „Ne samo da to nije moguće, nego nije ni u interesu Hrvatske. Pokušavam zato pronaći rješenja da se Hrvate ne maltretira kao što su to beogradska čaršija i Milošević radili nekoj drugoj manjini“, kazao je hrvatski predsjednik, što je građanske orfeje u BiH osovilo na zadnje noge. Ne vole oni spominjanje Slobe, ali kada idu njegovim političkim stopama, ne smeta im – baš!

  Pritom nas vraćanje u rane 90-e prošloga stoljeća dovodi do još jedne znakovitosti. Na, naime, kraj veljače 1992. i referendum o neovisnosti BiH. Bošnjaci su bili nedvojbeno ZA, Srbi za NE – pitali su se, dakle, Hrvati. Evo što je u intervjuu Večernjem listu o tome „slučaju“ kazao biskup banjolučki Franjo Komarica: „Više godina nakon završetka rata posjetio me je jedan bosanskohercegovački političar, Bošnjak, tadašnji potpredsjednik FBiH i u razgovoru priznao: ‘Mi znademo da ste upravo vi katolici najzaslužniji što danas postoji Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država. U vrijeme održavanja referenduma prvi dan (subota) nije bio veliki izlazak. Tek drugi dan, nakon nedjeljnih misa i nakon što su čuli poziv i poticaj vas, svojih biskupa, katolici su masovno izašli i tako smo mi Bošnjaci zajedno s vama sačuvali BiH. Meni je iskreno žao da ste upravo vi katolici, koji ste najzaslužniji da postoji država Bosna i Hercegovina, najviše stradali i uništeni i da se to čak i osporava.“

 Posljednji „Mohikanac“

  Nije, nažalost, biskup Franjo imenovao toga Bošnjaka. A dobro bi bilo jer je (vjerojatno) riječ o posljednjem Bošnjaku koji tako misli, ili je makar spreman to javno reći. Današnji Bošnjaci boreći se – pod krinkom građanske – za unitarnu Bosnu, na predsjedničkim izborima glas daju Željku Komšiću koji je prošlu kampanju temeljio na tezi kako u državnom vrhu mora biti rezultat 2:1 (za BiH). Dakle, dva člana Predsjedništva BiH izabrana bošnjačkim i jedan izabran srpskim glasovima.

A Hrvati? Čuj Hrvati – u građanskoj?!