Putevima svetosti

Foto: pixabay.com

O prihvaćanju samačkog života

Autor Sanja Plevko 

Najprije smo dobili dar života, posve besplatno i nezasluženo. A onda smo se osvrnuli oko sebe i osvijestili tko smo i gdje smo te smo počeli donositi samostalne odluke (netko s osamnaest, netko s trideset, a netko s pedeset), počeli smo usmjeravati svoj život, uzeli smo svoj križ i odlučili kako želimo živjeti: netko kao svećenik, netko kao redovnik/ica, netko u braku, a netko, s obzirom na zadane okolnosti, kao slobodan/na u svijetu koji kao da još ne poznaje taj pojam.

Ni simo ni tamo

Usudila bih se reći da je danas dosta mladih (kršćana, katolika) neoženjeno i neudano – izvan obitelji i izvan samostana. Ali zašto se oni ne priključuju nekoj redovničkoj zajednici? Radi li se tu možda i o manjku svjedočkoga života redovnika i redovnica i primjećuju li mladi neke nedostatke u takvim zajednicama; je li pak riječ o nekim osobnim nedostacima koji ne podržavaju mogućnost braka (samoživost, egocentričnost, osobna ugodnost, življenje braka bez vjenčanja…) – doista ne znam, a ovdje nam niti nije namjera razmatrati te razloge. Vjerujem da su oni različiti i individualni do one mjere koliko ima neoženjenih/neudanih.

Čujem ipak dosta podsmijeha na račun samaca. Evo samo nekih: gle, nitko ga/ju ne će; nešto s njim/njom nije u redu; što ne uđe u neku redovničku zajednicu; izbirljiv/a je, izbirač-otirač; jedno muško, drugo žensko, oboje slobodni, dakle svi uvjeti za brak su zadovoljeni… Ali usuđujem se reći, iz osobnog iskustva i iz iskustva mnogih koji žive u tom stanju ni simo ni tamo, da je i takav život vrlo ispunjen Božjom prisutnošću i njegovom milošću. I čini se da je danas više nego ikad taj životni stil pozvan osobito svjedočiti Božju Providnost i prisutnost Duha Svetoga u Crkvi. Osobno sam uvjerenja da je to stvar Božjega poziva. Mnogi samci (to pouzdano znam) osjećaju poziv na brak i obitelj koji se u danim okolnostima jednostavno ne ostvaruje. Nameću nam se dva pitanja: zašto je to tako i ima li tu nekog smisla?

Foto: pixabay.com

Tri različita pristupa vezama

Korisnici Facebooka i sličnih društvenih mreža imaju zanimljive pristupe vezama. Tako se tamo može naći mnogo varijabli na temu zauzet/slobodan. Među brojnima (koji nisu spomena vrijedni zbog degradiranja ljudskoga dostojanstva), dalje u tekstu kratko ćemo razmotriti samo tri statusa veze[1] s obzirom na stanje duha i srca korisnika koji nisu u stalnim vezama (bračnim ili onima koje nedvojbeno vode braku).[2] Naglasak ćemo staviti na kršćanski pogled na život.

  1. status veze: vrebam

Sinonim: hipokrizija.[3] Taj je svjestan tko je i slobodno bira činiti što zna da nije dobro i etički. Takvi su nepoučljivi i bez želje za obraćenjem i penju se po ljestvicama ljudske časti bez većih ometanja. Laskavi su. Njihova je težnja gospodariti nad tuđom slobodom, zaboravljajući da je srce takvih u rukama milosrdnoga Boga. Nažalost i među nama kršćanima i katolicima ima dosta takvih »statusa«. To su osobe koje nisu stekle mir u srcu, koje se nisu pomirile sa sobom i svijetom, a koje od svijeta uvijek žele nešto drugo i više, najčešće čast ili prihvaćanje od svih.

Pravi vrebač sebe svakako ne doživljava kao negativca. Radije će za sebe reći da je, primjerice, hohštapler[4], misleći pritom o sebi u kategorijama šarma i simpatičnosti. Ali primijetimo ovdje: to je osoba koja misli samo na sebe i sebe postavlja na prvo mjesto te, prema vlastitome shvaćanju, ima prednost pred svima drugima. A ne misleći na druge i nanoseći im štetu (najčešće emotivnu) i bol – može li se hohštapler smatrati Kristovim učenikom? Ima li nešto šarmantno i simpatično u nanošenju muke i boli drugim ljudima?

Rješenje: ako ipak u navedenu Facebook rubriku ne stave takav status, teško se vrebači prepoznaju u stvarnome životu i možemo se samo nadati da ne ćemo na njih naletjeti. Ali, ako na njih nekom nesrećom i naletimo, i njih se možemo riješiti molitvom i udaljiti se svjesno od izvora boli sve do obraćenja njihova srca. I tu imamo novozavjetno obećanje: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ›Gospodine, Gospodine!‹, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ›Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?‹ Tada ću im kazati: ›Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!‹« (Mt 7,21).

  1. status veze: komplicirano je

Odmah na početku valja nam kod ovog statusa veze ustvrditi: nije komplicirano. Zapravo je svijet vrlo jednostavan. Ovi iz »kompliciranih veza« već jesu na dobrome putu da budu iskreni prema drugima. Sebi su već priznali da su nesigurni i da ne znaju kuda njihov status vodi. A vrlo je vjerojatno da su oni zapravo tražitelji istinite i iskrene veze – ali možda su upali u mrežu jednog neiskrenog vrebača. Pa ipak oni osjećaju taj nesklad između svog traženja istine i ponuđenih obmana. Polovica osoba iz te veze redovito su vrebači, a polovica su obmanjeni i, vjerojatno, preslabi da prekinu tu vezu koja iz njih izvlači ono najbolje, ostavljajući za sobom prazninu i nepovjerenje.

A zapravo nije komplicirano. Nikad nije komplicirano; radi se jednostavno o ljudskoj slabosti koja se boji da njena temeljna potreba za pripadanjem, za tuđom blizinom i ljubavlju ne će biti zadovoljena. Teško se riješiti spona odbačenosti, samoće, nezadovoljstva, osjećaja nevoljenosti. Rješenje mnogih poteškoća iz ovakvih veza sv. Pavao vidi u sljedećem poticaju koji daje Korinćanima: »›Sve je slobodno!‹ Ali – sve ne koristi. ›Sve je dopušteno!‹ Ali – sve ne saziđuje. Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga.« (1Kor 10,23-24).

Tim pavlovskim riječima dolazimo do sljedećeg statusa veze.

  1. status veze: slobodan

Ovaj se status veze odnosi na osobe koje su slobodno odabrale biti slobodne. To su osobe koje su sposobne prepoznati da im netko nije darovan kao bračni drug, a koje se time ne zamaraju previše. Shvaćaju da je to stvar trenutne okolnosti (koja, dakako, može postati i trajna okolnost). To su ljudi koji su slobodni od osoba iz svoje prošlosti i koji su slobodni od budućnosti, koji žive sada i koji su zadovoljni životom, nevezani uz okolnosti u kojima žive.

Što možemo reći na to, nego da se radi o Božjem pozivu? Neki od takvih vjerojatno u svojoj dubini i osjećaju poziv na brak i obitelj, ali se želja njihova srca (ne njihovom krivnjom!) jednostavno ne ostvaruje (ili bolje: još se ne ostvaruje). Što će sutra biti – ne znamo. Vjerujemo da Bog iz kamenja može podići djecu Abrahamovu (usp. Mt 3,9), pa kako ne bi mogao predvidjeti neku osobu od svih ovih koje je već rođenjem postavio u svijet!

U tom smislu u posljednje vrijeme bilo je dosta govora o slobodi srca, odnosno o emocionalnoj čistoći (čistoći srca).

Providnost

»Moš’ si mislit’, slobodni svojim odabirom«, čujem neke kako govore. Neki se tome smiju, a smiju se najčešće (oprostite mi što to tako kažem) redovnice i svećenici. Neki dan je prijatelj svisoka optužio moju oholost i probirljivost, jer on je molio za moju odluku (ili udaja ili samostan, trećega nema), a ja – ništa. Ali kad bi prijatelj znao kakvih me zala Bog očuvao, sad bi molio psalme i zahvalnice zbog mojeg oslobođenja! Nekih se ljudi, koji nisu predviđeni za naše životne suputnike, oslobađamo doista samo kao posebnim Božjim darom.

Osobe koje se do određene dobi nisu oženile/udale i koje ne pomišljaju na ređenje nekako ipak guramo u okvire redovništva ili braka. Ali čini se da danas ima mnogo takvih među nama koji jednostavno ne stanu u granice šablona. Govorimo ovdje o onima koji su slobodnim odabirom slobodni, koji u svojim životnim okolnostima ne prepoznaju svoga bračnog druga, jer ima i onih koji su samci, a ipak u ropstvu ogorčenja zbog te samoće.

Blago čistima srcem

Svećenstvo bez poniznosti i služenja i redovništvo bez siromaštva[5] gube tlo pod nogama. Jesu li oni koji su učinili taj izbor celibata zbog kraljevstva Božjeg doista slobodni u njemu? Pa ipak, čujemo neke među sobom kako kažu da imaju pravo na kompenzaciju (dobre aute, veći stupanj udobnosti u životu) jer su se zbog kraljevstva Božjega odrekli obitelji. Pripada li ta kompenzacija doista u kraljevstvo Božje – nisam posve sigurna, jer što ako su takvi već »primili svoju plaću« (usp. Mt 6,1-6.16-18)? Milostinja, molitva i post u skrovitosti, u svakodnevnom prihvaćanju svoje muke i radosnom prinošenju svoje žrtve ono je što Boga veseli.

Dolazimo ovdje na misao da možda Bogu danas treba neka nova prepoznatljiva kategorija koja bi posvećivala njegov svijet svojim malim i gotovo nevidljivim djelima, pa taman i postovima i molitvama i samostalnim udruživanjem u neformalne molitvene zajednice.[6] Bog već u pravo vrijeme daje osobe koje će pomoći nositi naš križ, naše osobne Šimune Cirence, prijatelje i prijateljice koji su se našli u istom životnom staležu i koji mogu razumjeti stvarnost koju prolaze samci[7]. Možda nekog posve novog čovjeka, prijatelja, stavi u naš život. Bit će to nova okolnost za zahvaljivanje, daleko od očiju onih koji su posve drukčijim putem posvećenja i svetosti pozvani u raj.

Foto: pixabay.com

Srce i tiranija ega

»Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu ›kamo se spuštam‹.) Ono je naše skriveno središte, nedohvatljivo našemu razumu i drugima; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine gdje odabiremo život ili smrt; mjesto susreta, budući da smo na sliku Božju, živimo u odnosu: srce je mjesto saveza« (KKC 2563).

Srce je čovjekovo središte, mjesto gdje znamo da je nešto dobro ili nije. Mjesto na kojem ne možemo lagati sebi i onome koji ga proniče. Čistoća srca, iz definicije koju nam daje Katekizam, znači gledati drugoga i njegovo/njezino tijelo kao hram Duha i usklađivati svoju volju s voljom Božjom; gledati onako kako Bog gleda želeći nam samo dobro. A ta se čistoća ne dobiva isključivo milošću, bez naše suradnje, nego na njoj treba raditi; da bi nešto bilo čisto – treba čistiti. To podrazumijeva ustrajnost, rad, samoću, gledanje, prepoznavanje nečistoće i uklanjanje nečistoće, ribanje površina srca, ako treba i na koljenima.

Potreba za pripadanjem i prihvaćanjem urođena je u ljudima i psihološka je konstanta, a uređena je brakom. Potreba za pripadanjem pod posebnom je društvenom zaštitom. Bar je bila donedavno. Vjenčanje i brak podrazumijevaju preuzimanje odgovornosti za drugu osobu i za svoje osjećaje i ponašanje. Drugi tako dobiva sigurnost za svoje osjećaje i život koji je pred njim/njom. Štititi srce znači čuvati sebe od ranjavanja (tuge, žalosti, osjećaja samoće i odbačenosti), ali i od toga da čovjek otvrdne za Boga kroz želju za osvetom, mržnju i gorčinu, osjećaje koje u nama izaziva odbačenost.

Nije dakle svejedno kako ćemo se ponašati. Prije nam je korektiv bila šira društvena zajednica, koja je korigirala ponašanje pojedinaca i u njihovo ime preuzimala obvezu skrbi za slabije, taman to značilo da do neke mjere vrebača prisili na brak. Međutim, danas teror vlastitoga ja ruši granice zakona, društveno prihvaćenih ponašanja i međuljudskih odnosa koji ne će izazivati tešku patnju u ostavljenima. Danas smo popustili pred tiranijom sadašnjeg trenutka i zadovoljenja vlastite ugode, bez razmatranja posljedica, bez toga da druge uzimamo u obzir.

Sloboda srca

U statusu veze s obzirom na status srca, valja nam razumjeti slobodu u srcu i slobodu od okolnosti. To u svojoj knjizi Unutarnja sloboda predstavlja o. Jacques Philippe zanimljivo postavljajući pitanje: zahtijeva li sloboda neovisnost ili je riječ o prihvaćanju ovisnosti?[8] I uvijek dolazimo do odgovora koji se sažima u jedan jedini pojam: ljubav.

Ljubav otvara i ruši granice i gdje god čovjek bio on ulazi u prostor velike slobode, u kojem zna da mu je s Kristom sve darovano. Je li sloboda u tome da izaberemo ili u tome da pristanemo? U šali o. Jacques Philippe kaže da su izbor neženstva zbog kraljevstva Božjeg i izbor kršćanskog braka vrlo bliski. Neženja tako odabire odreći se svih žena, a onaj drugi odriče se svih žena osim jedne jedine. To, s obzirom na broj, i nije velika razlika. Ali, šalu na stranu, ako razlika i nije u broju, svakako je u kvaliteti. Istina je da ženidba dodaje jednu posve novu dimenziju, posve druge obveze, jednu posve novu obitelj sa svom njezinom poviješću i ekscentričnim rođacima. I djecom i tisućama blagoslova koje druga osoba donosi u naš život.

Međutim, i samoća i samostalnost donose jednu posve novu drugu bistrinu pogleda i otvorenost srca. Tako moja prijateljica (37 godina, neudana, katoličke vjere, inženjer građevine) može reći u našoj molitvenoj zajednici: »Lako ćemo mi, ali treba nam moliti za ove bračne drugove koji se već jesu našli. Mladim obiteljima treba puno više molitve i snage u ovome svijetu, na njih treba dobro paziti i kokolivati[9] ih!« Rijetko se susreće ovakva širina, bistrina i čistoća srca i nakana – svetost na djelu za druge. Pa kako Bog ne bi blagoslovio takvu osobu? Osobno imam dojam da je baš ona s tom čistoćom srca i nakana dobila beskrajno više darova od bilo kojeg drugog stvora. Sloboda je u tom slučaju odabrati pristati na život koji nismo odabrali. Ne okrivljavati roditelje ili okolinu. Ne okrivljavati sebe. Jednostavno – naprtiti svoj križ na rame i posvetiti se njime.

Foto: pixabay.com

Srca neobrezana i usaljena

I da, moguće je svakako da osoba odabere otvrdnuće i okamenjenje srca. To je stvar ljudske slobode. Moguće je u srcu dobro znati što je dobro i u čemu se nalazi život, poznavati Pisma i Zakon, i ipak odlučiti ne očistiti srce, ne izliječiti se i postati vrebač.

Jer usalilo se srce naroda ovoga:

uši začepiše,

oči zatvoriše

da očima ne vide,

ušima ne čuju,

srcem ne razumiju

te se ne obrate

pa ih izliječim.

(Mt 13,15)

Srca neobrezana i usaljena ona su kojima je lagodan život zaslijepio pogled, neovisno jesu li oni samci, osobe u braku ili zaređene osobe. Mnogi kojima je život krenuo jednostavnijim i jasnijim putem ne mogu razumjeti one koji su morali mukotrpnijom/drukčijom stazom. Možda im nedostaje razumijevanja, a možda i sućuti za one koji su bili drukčije sreće u životu. A opet, ako netko osjeća poziv na brak (čak i ako trenutno ne prepoznaje osobu kao svoga supružnika), on je jednako jasan i glasan u onoj čovjekovoj dubini koju zovemo srce kao i odluka za jednu konkretnu osobu, kao i odluka za redovništvo ili svećenički poziv.

 Bog je taj koji poziva

Što, dakle, možemo zaključiti? Možda je život samaca, onih koji su samci vlastitim izborom u danim okolnostima, poseban Božji dar, posebno njegovo izabranje, poziv koji je obdaren posebnom milošću i karizmama? Sveti Pavao sam navodi posebne darove koje Bog daje neoženjenima/neudanima: bezbrižnost, pamet koja se brine za Gospodnje, tijelo koje nije u sebi razdijeljeno, nepokolebljivu stalnost u srcu, blaženije stanje duha i tijela u potrazi za svetošću, intenzivnije prijateljevanje sa zajednicom svetih. Evo što o tome govori:

»Sada o onome što ste mi pisali. Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako.

Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja. Ako li se ne mogu suzdržati, neka se žene, udaju. Jer bolje je ženiti se negoli izgarati.

A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta žene. Ostalima pak velim – ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne otpušta. I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom. Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako – sveta su. Ako li se nevjernik hoće rastaviti, neka se rastavi; brat ili sestra u takvim prilikama nisu vezani: ta na mir nas je pozvao Bog. Jer što znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu? U drugome svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao. Tako određujem po svim crkvama. Je li tko pozvan kao obrezan, neka ne prepravlja obrezanja. Ako je pozvan kao neobrezan, neka se ne obrezuje. Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego – držanje Božjih zapovijedi. Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan. Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi. Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov. Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima. Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom.

O djevicama nemam zapovijedi, nego dajem savjet kao čovjek po milosrđu Gospodnjem vrijedan povjerenja. Smatram dakle: dobro je to zbog sadašnje nevolje, dobro je čovjeku tako biti. Jesi li vezan za ženu? Ne traži rastave. Jesi li slobodan od žene? Ne traži žene. Ali ako se i oženiš, nisi sagriješio; i djevica ako se uda, nije sagriješila. Ali takvi će imati tjelesnu nevolju, a ja bih vas rado poštedio.

Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsad i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta. A rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu. Misli li tko da je nepriličan prema svojoj djevici kad je preživotan i s njome mora biti, neka čini što je nakanio, ne griješi: neka se uzmu. Tko je pak nepokolebljivo stalan u srcu te nema potrebe, a u vlasti mu je volja pa to odluči u svom srcu – čuvati svoju djevicu – dobro čini. Tako, tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini. Žena je vezana dokle živi muž njezin. Umre li muž, slobodna je: neka se uda za koga hoće, samo u Gospodinu. Bit će ipak blaženija ostane li onako, po mojem savjetu. A mislim da i ja imam Duha Božjega.«

(1Kor 7,8-17)

Sveti Pavao izričito tvrdi da se u izboru samaštva radi o Božjemu pozivu. Netko je pozvan na brak, netko na udovištvo (kao proročica Ana, usp. Lk 2,36-38), netko na redovnički život, netko na samoću. A tko da se bori protiv Duha Božjega i kojim sredstvima prisile? Ne ćemo ulaziti u to koji je životni stil bolji – dok god znamo da Bog svakoga spašava u i po njegovu stanju. Ne usuđujmo se stoga svisoka gledati na one čiji nam poziv nije jasan. Ili smatrati neko stanje kaznom Božjom ili, još gore, manjkom talenata koje nam Bog daje zajedno s darom života.

Izdvojit ćemo samo nekoliko naglasaka koje sv. Pavao, smatrajući se onim koji ima Duha Božjega, kojima apostrofira blagodati poziva na samački život:

  • ovaj stil života Božji je dar (dakle: ne kazna ili nešto žaljenja vrijedno)
  • ovaj stil života Božji je poziv
  • ovaj stil života donosi određenu bezbrižnost: bistrinu pogleda i brigu za Božje stvari, ne za svjetovne
  • dar se očituje u nepokolebljivoj stalnosti srca i ovladavanju svojom voljom
  • blaženiji je taj stil života.

Foto: pixabay.com

Nepokolebljiva stalnost srca

Redovništvo bez siromaštva, sveti red s mišlju da Bog treba nadoknaditi žrtvu obitelji koju su podnijeli redovnici/e i svećenici – a istu žrtvu i bez ičega zauzvrat svakodnevno žive samci koji su u sebi mirni s okolnostima u kojima žive. Neki će psiholog među nama možda reći da se tu radi o psihološkom obrambenom mehanizmu poznatom kao kiselo grožđe[10] – ipak, u našem se slučaju radi o odnosu između dvije osobe – između nesavršenih nas i savršenoga Boga, Boga u čije se ruke prepuštamo u uvjerenju da će sve voditi. U taj je izbor posve uključena svijest o onome što želimo, što nemamo i što imamo. Uvjerena sam doista da Duh Sveti progovara našim srcima i jasno nam govori za osobu koja stoji ispred nas: »Da, to je ta/j!«, ili pak: »Ne, drugu/drugoga čekaj!« Bog je jasan.[11] Što ćemo mi s tom jasnoćom, to je naša stvar. Jer svakako je moguće da u vezi samo jedna strana jasno zna da ta veza ne vodi braku. Tada vrebač u »kompliciranoj vezi« drugu, iskrenu stranu zbunjuje, umjesto da posluša Božji glas i osobu ostavi na miru (i u miru).

Vrijeme posvećenja

I naravno da je brak zacijelo i poziv na međusobno posvećenje – ali i samaštvo je vrijeme za posebnu vrstu posvećenja. Osobito to vidimo na primjeru svetopisamskih udovica. Navest ćemo samo primjer proročice Ane: »A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.« (Lk 2,26-38)

Ana je odlučila svoj život posvetiti Bogu. Posvetila se postu i molitvi i život joj nije bio neplodan: među prvima je doživjela otkupljenje i pripovijedala (propovijedala) o djetetu Isusu. U vrijeme samaštva osoba može puno raditi na sebi i razmatrati neslućene dubine čovjekova duha. Sloboda koju osoba u tom vremenu može iskusiti posve je drukčija (iako jednako vrijedna) od posvećenja koje se stječe životom u braku ili nekom drugom pozivu. Radi se jednostavno o tome da samac sebe upoznaje na posve drukčiji način te, prema tome, na posve drukčiji način upoznaje smisao života.

Perspektive

Danas se sve više progovara o pastoralu razvedenih osoba, a nekako se slabo radi na jednako važnom polju – pastoralu samaca. A taj život, uz sve svoje pozitivne strane, nije nimalo lagan. Ne govorimo sad o studentima, nego o radničkoj mladeži, a kasnije i malo starijih samaca. Neki će se od njih možda s vremenom oženiti/udati, a neki ne će. A do tada možda ipak još nisu dovoljno prepoznati i iskorišteni u svim svojim potencijalima za dobrobit crkvene i društvene zajednice.

Ovdje donosim samo nekoliko prednosti samačkog života:

  • posvećeni su poslom koji obavljaju (uspješno ili manje uspješno, ali sa željom da drugima bude bolje zato što postojimo)
  • mnogi samci posvetili su se znanosti i/ili karijeri (veći stupanj od samo »imati posao« – recimo to tako – jer neki doista svojem poslu pristupaju punim srcem i uvijek na veću slavu Božju);
  • posvećuju se molitvi
  • posvećuju se u samoći i tišini, gdje dublje upoznaju sebe i općenito čovjekovu narav te na drukčiji način nalaze mir sa sobom i drugima
  • na usluzi su užoj i široj obitelji i prijateljima
  • nesebičnije financijski podupiru manje sretne od sebe
  • dobri su duhovni roditelji svojoj duhovnoj djeci (kumčad, nećaci, djeca njihovih prijatelja)
  • češće su pozvani na zaborav sebe kako bi prednost dali nekome drugome
  • pozvani su uvidjeti da nije loše ni biti samac te općenito imaju bistriji pogled na zahvalnost za male životne darove i zadovoljstva
  • smisao života i međuljudskih odnosa otkriva im se na drugačiji način
  • pozvani su u većoj mjeri s pouzdanjem prepustiti se Božjoj Providnosti
  • u većoj su mjeri gospodari svojega slobodnog vremena i spremniji na sudjelovanje u aktivnostima župe i društvene zajednice, osobito kroz volontiranje.

Iz svega navedenoga svakako se mogu izvući bar neke smjernice za bolje uključenje samaca u život Crkve i društva općenito.

Naputak za kupnju cipela (umjesto zaključka)

Umjesto zaključka, evo priče za one koji samcima spočitavaju izbirljivost i oholost:

Biramo cipele koje ćemo nositi. Važno je da nisu tijesne da nas ne bi žuljale i time trajno stvarale nelagodu na putu života. Važno je da nisu preširoke da nam noga ne bi ispadala iz njih. Važno je da su od dobrog materijala – inače bi se mogle na naša stopala naseliti gljivice ili nam se čarape usmrdjeti (i tko bi nam onda poželio biti u blizini?). Važno je i da ne promaču – jer često pada kiša, pa da nam noge nisu mokre. Kad su noge mokre, teško je ugrijati cijelo tijelo.

I na kraju – važno je da nam se sviđaju, da ih ponosno nosimo. Da dobro pristaju uz našu odjeću i naš stil, da dobro prianjaju uz nogu i uz cestu kako bismo sretno stigli do cilja. A posve su nam različite noge i stopala i ima Postolar koji je osmislio mnoge lijepe cipele. I među svim tim cipelama za sebe odabiremo samo jedne. Za više pari nema se novca koji bi se u njih ulagao. I onda za te svoje lijepe cipele kupimo lijepe žnirance i dobru kremu i četku da ih čistimo i održavamo. S vremenom te se lijepe cipele posve prilagode našim stopalima pa se čini da smo s njima rođeni, s njima srođeni. Neka druga osoba ne bi ih nosila, možda ih ne bi ni pogledala, a možda si misli i kako li su ružne. Baš te naše najljepše cipele na svijetu!

Foto: pixabay.com

***

(Tko ima uši, neka čuje!)

[1] Odnosno, posudit ćemo tri pojma i razmotriti ih pod vidom kršćanskog samačkog stila života.

[2] Kroz ta tri statusa možemo prepoznati način na koji ljudi funkcioniraju te kako se ponašaju u vezama i u životu.

[3] Simuliranje; pretvaranje da osoba ima odlike ili stavove koje zapravo nema. Osoba koja se smatra superiornom, osobito u moralnom životu. Sinonimi: licemjernost, prijetvornost, dvoličnost.

[4] Osoba koja sebi u društvu pribavlja status određenim glumljenim manirama, koje zapravo nisu dio osobnosti. Sinonim: prijetvornost.

[5] Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna!

[6] Osobno mogu posvjedočiti važnost pripadanja takvoj zajednici. Divna sredstva dogovora zajedničkog vremena, obrasca molitve i/li nakana danas su grupni chatovi u aplikacijama za mobilne telefone poput Vibera ili WhatsAppa.

[7] Neprestana pitanja, poput: što čekaš princa na bijelom konju; što si izbirljiv/a, zašto ne odeš u samostan, zašto nisi nježnija i ranjivija žena, zašto više ne izlaziš… – sve redom pitanja na koja uvijek iznova treba odgovarati, a koja ne pogađaju srž problema. U toj srži samac doista nema odgovora na postavljena pitanja i analize, nego se mora Bogu prepustiti u posvemašnjem povjerenju i pouzdanju da, unatoč osobnoj želji za brakom i obitelji, Bog ipak zna što je bolje za njega/nju.

[8] Jacques Philippe, Unutarnja sloboda, Informativni centar mir Međugorje, 2006.

[9] Kokolivati – paziti, maziti, nježno voljeti nekoga i iskazivati mu tu nježnost.

[10] Psihološki način samozaštite kad racionalizacijom sami sebe uvjeravamo da ono što ne možemo imati zapravo ni za nas nije ni vrijedno. Suprotan mu je obrambeni mehanizam slatki limun – uvjeravanje sebe da je ono što smo dobili zapravo ono što želimo.

[11] Usp. 1Sam 16,1-13 (Davidovo pomazanje za kralja). Iako Samuel nije znao koliko Jišaj ima sinova, znao je da je Jahve među njima jednog izabrao za kralja. I čekao je s pomazanjem dok mu nisu doveli Davida, iako je sam bio skroz zadovoljan i izgledom Davidova brata Eliaba i ostale njegove starije braće. »Ali Jahve reče Samuelu: ›Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.‹« (1Sam 16,7)