Younis Tawfik, irački novinar i pisac, koji živi i djeluje u Italiji od 1979. godine, u povodu tragičnih događaja u Parizu za talijanski katolički dnevnik Avvenire napisao je tekst o odnosu vjere i razuma. Prenosimo ga u cijelosti.
To je napad na slobodu, ali i napad protiv čovječanstva. Ništa ne opravdava okrutnost koja se dogodila u Parizu i nikoja uvrjeda ne bi smjela nikada prouzrokovati takvu reakciju. Akcija je, izgleda, političko-teroristički napad da bi se ostvarile već dugo vremena najavljene prijetnje protiv Zapada. Slike napada ostat će još dugo utisnute u naše pamćenje kao upozorenje koje nas podsjeća da smo opraštali i bili popustljivi prema opasnosti koja je bila već davno najavljena.
Irački i sirijski kršćani protjerani iz svojih zemalja bez milosti, jazidi živi pokopani apsurdnom okrutnošću, silovane i kao roblje prodane žene, zaklani kurdi, muslimani ubijeni pa čak i raspeti na ulicama: primjeri su zločina koji međutim nikada nisu postali ikone boli koja bi došla do trgova svijeta. Tišina i podcjenjivanje kojim se do danas je govorilo o raku terorizma ohrabrili su fanatike i tako reći im otvorili vrata.
Opasnost od koje se čuvati nije svojstvena religiji, već je ekstremizacija vjerskog osjećaja koje završava ubijanjem razuma, umjesto da se uskladi sa njime i koja vidi kao „neprijatelje“ neka dostignuća koje je Europa znala spojiti sa svojom poviješću kao što je laičnost, sloboda i demokracija.
Već je prošlo skoro devet godina od onog 12. rujna 2006. kada je Joseph Ratzinger, vrativši se za jedan dana kao profesor na „njegovo“ sveučilište, tek digavši glavu sa teksta akademskog sadržaja izazvao „savršenu oluju“ naznačivši da je iskrivljenje odnosa vjere i razuma uzrok mnogih nedaća sa kojim se muslimanski svijet nastavlja susretati, naglasivši da „ne djelovati prema razumu je suprotno naravi Boga“.
Nekoliko dana nakon tog nezaboravnog govora, koliko važnog, ali i toliko instrumentaliziranog sa mnogih strana, bili smo primljeni kod Pape u ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu kao članovi Islamskog savjeta pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Italije.
Na kraju susreta pristupio sam mu i bez razmišljanja rekao:“ Hvala Vaša Svetosti, što se podsjetili na Averroè-a i njegove hrabre bitke da bi pomirio vjeru i razum“. On me je pogledao u oči i sa poluosmjehom zadovoljstva odgovorio:“ Onda to recite svojima!“.
Arapski filozof i pravnik, rođen u Cordobi 1126. i preminuo u Marakešu 1198., napisao je podeblju knjigu sa ciljem da ispita ondašnje vjerske nauke i istovremeno provjeri autentičnost i ispravnost sa pravne strane gledišta. Averroè se je zadržao na četiri tekuće teološke struje najraširenije u ono vrijeme, počevši od mu‘tazilizma koji nastoji spojiti logiku i racionalizam sa naukom islama; potom je svoju pažnju usmjerio prema spekulativnoj teologiji aš’arita koji za razliku od prvih su smatrali da razum i istraživanje napravljeno sa ljudskim sredstvima ne bi moglo voditi razumijevanju Boga; nastavlja svoju spoznajnu studiju produbljujući elemente sufizma, oblika mističnog traženja tipičnog za islamiste i na kraju je završio svoje istraživanje sa religijskom strujom najbližoj fundamentalizmu čiji je val vjerskog fanatizma prošao Andaluzijom na kraju XII stoljeća koji ga je prisilio u izgnanstvo u Marakeš.
Da bi se spasili prije nego što bude prekasno, imamo veliku potrebu dati prostora razumu da bi interpretirali na prikladan način sveti tekst i učiniti ga uporištem za osobni i društveni život gledajući na onoga koji je drugačiji ne kao suparnika, već sudruga u hodu.
Bitno.net