Prof. dr. Zdenko Spajić, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa

Vraćamo se vremenu begova, raje i hajduka


„Bojim se da je to novo ljudsko društvo po mjeri svih moguće koliko je moguća i BiH po mjeri svih: Hrvata, Bošnjaka, Srba, Ostalih, „građana“, „probosanskih“, unitarističkih, separatističkih i svih inih snaga. Zapravo, takvo društvo nije moguće dok je ljudsko biće još pogođeno posljedicama istočnoga grijeha“, drži prof. Spajić.

Bojim se da mi idemo u suprotnom smjeru u odnosu na napredni svijet“

Razgovarao: Josip VričkoKatolički tjednik

Prof. dr. Zdenko Spajić rektor je Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu i profesor društvenog nauka Crkve i moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Rođen je u Garevcu (Bosanska Posavina), a školovao se u rodnom mjestu, Zadru, Sarajevu, Innsbrucku i Washingtonu. Filozofski dio studija završio je na tadašnjoj Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi nakon čega studij nastavlja na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (Austrija). Diplomirao je u svibnju 1994. Iste je godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije te kroz tri godine obavljao različite službe u Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu. Godine 1997. upućen je na Katoličko sveučilište Amerike (The Catholic University of America) u Washington, DC gdje je licencirao iz područja moralne teologije u svibnju 2000. Doktorat je postigao 2004. također iz moralne teologije disertacijom pod naslovom The Legitimate Use of Force: The Search For a New Approach to International Conflict Resolution in the Writings of John Paul II. Tijekom cjelokupna studija uža specijalizacija mu je bila socijalni nauk Crkve i socijalna etika. Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju preuzeo je službu kancelara (2004. – 2008.) te je istodobno obnašao službu ravnatelja Međupomoći i direktora Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije (2006. – 2007.). Od 2006. predaje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Bio je dekan VKT-a od akademske 2008./2009. do njezina promaknuća u Katolički bogoslovni fakultet. Uz službu na KBF-u obavljao je i službu župnika u Prudu (2012. – 2015.) i Ilijašu (2015. – 2019.). Od srpnja 2019. obnaša službu rektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Povod za razgovor s prof. Spajićem je Međunarodni dan socijalne pravde.

Međunarodni dan socijalne pravde obilježava se 20. veljače, a Ujedinjeni narodi, odlučivši obilježiti ga, istaknuli su kako važnost socijalne pravde leži u tome što potiče integraciju i zaštitu od iskorišćivanja najugroženijih kako bi se krenulo ka pravednijem društvu. Dokle se na tome putu stiglo u bosanskohercegovačkom društvu?

    Bojim se da mi idemo u suprotnom smjeru u odnosu na napredni svijet. Pojam socijalne ili, još bolje, društvene pravednosti javlja se u vrijeme dubokih društvenih turbulencija u Europi. Stari feudalni poredak je odumirao, a rađao se novi kapitalistički. U tim procesima nastalo je veliko mnoštvo siromašne radničke populacije sa svojim obiteljima koje više nije štitio stari sustav organiziran oko obitelji i feuda, a istodobno su bili izloženi nemilosrdnom kapitalističkom postulatu da njihov rad vrijedi ovisno o ponudi i potražnji. U takvoj situaciji počelo se zahtijevati društvenu pravednost koja će uvažiti činjenice ljudskog dostojanstva, ljudskih potreba, pravednije raspodjele proizvedena bogatstva, itd. Za to je, naravno, potreban društveni red i pravedan zakonski okvir koji će upravljati tim procesima i zauzimati se za ostvarenje općeg dobra.

Društveni red – koga kod nas nema…

Gledajući iz te perspektive, više nego upitan je pravac u kome se naše društvo kreće. Neuređen i nefunkcionalan politički poredak, fragmentiranost društva i političke vlasti, korupcija, gospodarski i financijski kriminal, klijentelizam, sluganstvo… pojave su koje, ne samo da onemogućuju ostvarenje društvene pravednosti, nego vode prema daljnjem osiromašenju širokih društvenih slojeva.    

Ako k tomu dodamo niska primanja, pandemiju, inflaciju, poskupljenje hrane i energenata… čovjek u ovoj zemlji nerijetko vidi jedini spas u zemljama gdje su svi ti čimbenici bolje posloženi i amortizirani. Za razliku od napredna svijeta koji već dugo uviđa da se napredak ostvaruje suradnjom i pravnim uređenjem odnosa na svim razinama, mi se vraćamo vremenu kad se društvo sastojalo od begova (i njihovih slugana), raje i hajduka.

Sveti Otac Franjo objavio je 4. listopada 2020., na blagdan Sv. Franje Asiškog, encikliku Fratelli tutti – O bratstvu i sestrinstvu i socijalnom prijateljstvu. Biskup dr. Georg Bätzing ocijenio je kako je to snažan apel za svesvjetsku solidarnost i međunarodnu suradnju. Je li ona moguća u aktualnim okolnostima, i kod nas, i u svijetu?

Proročki glas je nerijetko „glas u pustinji“. No, svejedno, svijet je potreban proročkih glasova. Ali moramo biti svjesni da se odnosi u svijetu ne mijenjaju tek pozivom na savršeniji svijet. Sv. Franjo je bio proročki glas koji je pozvao da se popravi Božja kuća. Je li ga poslušala i slijedila cijela Crkva? Nije. I prije su pape pozivale na sveopću solidarnost, no svijet je ostao privržen svojim načelima djelovanja. Financijski, trgovinski, gospodarski, tehnološki…mehanizmi su u biti razvijani na način da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Mark Zuckerberg može sebi priuštiti „luksuz“ da u jednom danu izgubi 29 milijardi dolara jer su njegovi sljedbenici bili manje aktivni, ali neće si priuštiti taj luksuz da pomogne siromašnima. Svijet je ranjen grijehom!

San ili vizija pape Franje je novo ljudsko društvo koje bi bilo po mjeri svih. Uz to, osvrće se i na rastući populizam, pretjerani uskogrudni, nasilni i agresivni nacionalizam, kao i sve okrutniji egoizam zbog čega bi, veli, Crkva trebala biti onaj kritički duh koji će znati pravodobno ukazati na opasnost. Ima li Rimski biskup sugovornike, suradnike u svojim nastojanjima?

Bojim se da je to novo ljudsko društvo po mjeri svih moguće koliko je moguća i BiH po mjeri svih: Hrvata, Bošnjaka, Srba, Ostalih, „građana“, „probosanskih“, unitarističkih, separatističkih i svih inih snaga. Zapravo, takvo društvo nije moguće dok je ljudsko biće još pogođeno posljedicama istočnoga grijeha. Ono će se ostvariti nakon ponovnog Kristova dolaska. Do tada bi trebalo vidjeti što kao pojedinci i Crkva možemo učiniti.

Crkva je pozvana biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“. No, budimo realni i iskreni! Mi ne uspijevamo u potpunosti uspostaviti solidarne, pravedne i pravične odnose, čak ni unutar crkvenih struktura i institucija. Nisu ni crkveni ljudi imuni na sve ove pojave koje nabrajate u svom pitanju. Usprkos idealima i snovima, Papa je ipak prinuđen donositi i odluke o otpuštanju iz službe visokog prelata zbog seksualnog zlostavljanja, ili drugoga predati na sud zbog pronevjere crkvenog novca, ili donijeti odredbe o sprječavanju pranja novca… Ako u strukturama Crkve imamo takve nesavršenosti, što očekivati od „zemaljskog grada“?!

Ima, naime, mišljenja kako svoju vjerodostojnost sučelice socijalnoj nepravdi, Crkva ne može sačuvati ukoliko karitativno djelovanje ne poveže s društvenim angažmanom usmjerenim raskrinkavanju grješnih struktura izrabljivanja i tlačenja. Mislite li kako je k tomu tako?

To je svakako ideja koja stoji iza nastanka društvenog nauka Crkve: ne možemo se tek zadovoljiti davanjem milostinje siromašnima, nego se moramo pitati o uzrocima koji dovode do siromaštva. A ako se to pitamo, vidjet ćemo da je siromaštvo nerijetko posljedica sustava i mehanizama koji upravljaju odnosima na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Odatle se javlja potreba zauzimati se za promjenu takvih mehanizama i izgradnju novih koji će rezultirati pravednijom raspodjelom dobara, stvorenih i proizvedenih.

Međutim, bilo bi dobro prizvati si u pamet da je Crkva kroz različita povijesna razdoblja razvijala različite modele strateških odgovora na izazove društvenih stvarnosti. Gore spomenuti je samo jedan od njih. Čini mi se da se danas Crkva muči pod teretom preklapanja različitih modela: od onog izvornog u kome je središte života bila zajednica okupljena oko euharistije bez društvenog utjecaja, teritorijalnog koji je preuzela od Rimskog Carstva, tradicionalnog modela u kome je Crkva partner državi i koristi njezine strukture za evangelizaciju te, konačno, novih karizmatskih poimanja evangelizacije. Ovi procesi nisu od jučer i neće se preko noći razriješiti. No, ovisno o tome kakav model prevladava, slijedit će i poimanje adekvatna odgovora.

Možda bi bilo dobro da se Crkva, shvaćena kao cjelokupni narod Božji, okrene samoj sebi i pitanju pravednosti unutar svojih struktura i među njezinim članovima. Žalosna je činjenica da u mnogim većinski „katoličkim“ zemljama vlada veliki jaz između velika broja siromašnih i mala broja bogatih katolika. Koliko bi svijet bio humaniji kada bi vladali pravedni odnosi među gotovo 1,4 milijardi katolika!

U ovome kontekstu čini se aktualna i teza katoličkog personalističkog filozofa Petera Maurina iz prve polovice XX. stoljeća kako „moderni čovjek treba razvoj nove mistično-proročke duhovnosti i nove političke svetosti jer se Kristu ne služi samo molitvom i žrtvom, nego i solidarnošću sa siromašnima i borbom za pravednost“.

Ovo mišljenje, kolikogod ispravno i sadržavalo vrijednost i za današnje vrijeme, ipak je izričaj određenog vremena i društvenoga konteksta. Takvi stavovi nastali su uslijed marginalizacije Crkve i njezina antimodernističkog stava, s jedne strane, te pokušaja da se kroz društveni nauk i angažman vrati na tračnice svjetskih tijekova, s druge strane. Vrhunac je učenje Drugog vatikanskog sabora o odnosu Crkve i svijeta.

    Međutim, neki će reći da je Crkva razvila preoptimističan pogled na svijet, da nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja razlika između „nebeskog grada“ i „zemaljskog grada“. Pored toga, možemo se složiti s Benediktom XVI. koji kaže da socijalno pitanje nije više vezano samo za industrijalizirani svijet, nije samo ni globalne naravi, ono je antropološke naravi.

   Modernom je čovjeku potrebna, prije svega, ispravna antropologija, a pored toga modernom kršćaninu potrebna je ispravna duhovnost koja će se očitovati u jedinstvu vjere i života. Takav kršćanin je onda pozvan služiti Kristu, ne „samo molitvom i žrtvom, nego i solidarnošću sa siromašnima i borbom za pravednost“ prije svega u zajednici Kristovih učenika. Vjerodostojan život Crkve sam je po sebi doprinos izgradnji boljega svijeta.

   Što onda znači socijalna pravda u katoličkom smislu – danas? Primjerice, u enciklici Bog je ljubav iz 2006., papa Benedikt XVI. tvrdi da je (socijalna) pravda odlučujuća briga države i središnja briga politike, a ne Crkve kojoj je milosrđe središnja društvena briga…

    Misao Benedikta XVI. po tome pitanju ima svoj slijed. Prva njegova postavka jest da je uistinu zadaća države i političke vlasti brinuti se oko izgradnje pravedna društva. Druga uloga je Crkve (prije svega Pape i biskupa) davati svoj doprinos toj izgradnji kroz racionalnu argumentaciju i buđenje duhovnih snaga za tu borbu. Konačno, uloga je vjernika laika zauzimati se u konkretnim situacijama za provođenje načela pravedna društva u svojim sredinama.

    Iz toga slijedi da je borba za pravedno društvo zadatak svakog člana Crkve, svatko na svoj način. Pored toga, on naglašava da je pravednost preduvjet ljubavi. Ljubav i milosrđe su nadogradnja na pravednost koja sama za sebe nije dostatna za human svijet.

   Ali tu ne smije doći do „brkanja“ stvari. Milosrđe prema jednome često može biti nepravda prema drugom. Da je bilo manje milosrđa prema zlostavljačima, a više pravednosti prema žrtvama, Crkva ne bi danas prolazila kroz ove nevolje.

    Socijalnu pravednost bismo mogli izjednačiti s općim dobrom. Problem je što se nerijetko može dobiti dojam da se pitanjima pravednih društvenih odnosa bavi samo Papa ili pojedini eminentni biskupi. Uvezani zajednički trud različitih razina imao bi daleko veći utjecaj na promjene u društvu. Znamo da su kompozitni materijali, koji su danas sveprisutni, daleko jači od onih tradicionalnih. Tanke čelične žice umotane u snop imaju daleko veću snagu i nosivost nego čelična šipka istog promjera. „Kompozitno“ djelovanje cijele Crkve na području društvene pravednosti u svijetu bi bilo daleko jače nego pojedinačni glasovi. Ako će Crkva biti poznata po socijalnoj osjetljivosti samo pojedinog pape ili biskupa, njezino svjedočenje u svijetu bit će vrlo mršavo.

S druge, pak, strane, papu Franju su zbog težnje prema socijalnoj pravdi kritičari prozvali, ni manje ni više, doli – komunistom! A povod je bila Papina knjiga Vratimo se sanjanju – Put k boljoj budućnosti.

    Suvremeni tehnokratski mentalitet ne voli, ili čak i ne poznaje, taj diskurs o sanjanju. Postoji samo planiranje, provedba i analiza ostvarenoga. I mi u Crkvi preuzeli smo taj mentalitet: neprestano planiranje pastoralnih programa, sastanaka i događanja. Možda nam samo manjka analize ostvarenoga, ali razlog za to može ležati u naravi poslanja jer mnoge stvari, pogotovo milost, nisu mjerljive.

    Pored toga, etiketiranje je učestalo i uglavnom učinkovito sredstvo da se, ne samo odbaci pojedince i njihove ideje, nego i da se zadrži status quo. Čim se pojavi nešto što ne razumijemo ili nam ne odgovara, zalijepimo etiketu na to. U srednjem vijeku to su bile vještice, u modernom zapadnom svijetu to su komunisti. Iza svega se uglavnom kriju ukorijenjeni interesi kojih se ne odriče lako. Pokojni brazilski nadbiskup Dom Helder Camara sažeo je svoje iskustvo na sljedeći način: „Ako govorite o siromasima, vi ste sveta osoba; ako, pak, govorite o temeljnim uzrocima siromaštva, vi ste komunist.“

    Svijetu je potrebna drugačija vizija života, ma koliko ona izgledala tek puki san. Barem mi u ovoj zemlji možemo vidjeti kako su pogubne posljedice kada ljudi počnu gubiti svoje snove. No, da bi neki san imao izgleda postati stvarnost, mora ga sanjati mnogo pojedinaca zajedno.

   Danas bi vjerojatno – poput Franje! – jednako prošao i papa Ivan Pavao II. koji je također zagovarao socijalnu pravdu i ljudska prava. Čini se, međutim, kako nastojanja, stalni apeli i upozorenja rimskih biskupa nailaze na gluhe uši…

   Možda je to razlog više da manje snage trošimo na „uređenje sela“, a više se okrenemo vlastitoj kući (ili riječima kard. Ratzingera – vlastitoj barci koja pušta na sve strane) i da pokušamo načela pravedna društva primijeniti najprije u Crkvi. Jer ona se sastoji od sasvim konkretnih ljudi i ima sasvim vidljive društvene strukture. Ovo nije izolacionizam ili bijeg od svijeta, nego uvjerenje da je najveći doprinos svijetu i lijek za njegove bolesti vjerodostojan i dosljedan život naroda Božjeg.

    Počeli smo s našim, bh. društvom pa tako i završimo: Može li se uopće govoriti o socijalno pravednu društvu u državi u kojoj je, prema podatcima iz prošle godine, od 770 000 mladih njih 60% nezaposlenih. Kako u našim okolnostima do socijalne pravde tog temelja socijalne države?

   Civilno društvo u BiH, barem u ovom trenutku, ne pokazuje da ima snage koje su nužne za bilo kakve značajnije promjene u pravcu poboljšanja društvene situacije. Ne mislim tu samo na politički segment, nego na sve sastavnice civilnog društva: intelektualni, znanstveni, kulturni, vjerski … U ovom društvu ne postoji čak ni značajnija kritična masa osjetljivih na nepravdu i spremnost pobuniti se protiv takva stanja. Ukoliko i dođe do kakve „pobune“, uglavnom se radi o pravima i/li privilegijama određene skupine koju vlast pacificira određenim ustupcima, čiju cijenu prebaci na cjelokupno društvo.

    Najporazniji podatci o smrtnosti od korone i o iseljavanju pučanstva ne vide se kao problem, nego se statističkim malverzacijama tumače kao gospodarski napredak jer je došlo do smanjenja opterećenja na mirovinski i zdravstveni fond ili na zavod za nezaposlene.

     Cjelokupna naša stvarnost je „zaključana“ u taj nekakav umjetno održavani etnički sukob iz koga se nijedan sektor civilnog društva ne uspijeva osloboditi. Oni kojima je dužnost usmjeravati sve aktivnosti prema ostvarenju općeg dobra i društvene pravednosti, ne osjećaju posljedice takva nesređena stanja. Naprotiv, njima to i odgovara. Kome ne odgovara, ima izbor: pogni glavu i trpi ili široko ti polje (europsko i svjetsko)!