Prokrijumčarena enciklika s proročkim riječima protiv nacizma
Osamdeset i pet godina enciklike “Mit brennender Sorge”
Papa Pio XI. je u ožujku 1937. objelodanio tri enciklike osuđujući u njima zlokobne ideologije. Prva od njih, napisana na njemačkom, nosi naslov “Mit brennender Sorge” (S gorljivom brigom), a ukazuje na pogubnost nacizma, potičući na čvrstu vjeru u Isusa Krista i pripadnost njegovoj Crkvi.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Kada je 6. veljače 1922. nakon tek četrnaestog kruga glasovanja na konklavama, za nasljednika Sv. Petra izabran milanski nadbiskup kardinal Achille Ratti (1857. – 1939.) koji je uzeo ime Pio XI., vjerojatno nije mogao pretpostaviti s kakvim će se sve izazovima morati nositi. Progoni Katoličke Crkve u Meksiku, započeti 1920-ih, postat će otvoreni i nemilosrdni; brojna svjetska gospodarstva doživjet će u tzv. Velikoj depresiji (1929. – 1933.) svoj sunovrat; uz već prisutnu pošast bezbožnog komunizma u obliku divljajućeg boljševizma u Rusiji (1917.), u Italiji će s Benitom Mussolinijem od 1922. početi bujati fašizam, a njemački će se narod suočiti sa svojim najvećim iskušenjem u povijesti kada na scenu stupi Adolf Hitler. U svojim brojnim istupima u javnosti Papa će nastojati na sva pitanja ponuditi katolički odgovor. Od njegove 32 enciklike, na poseban način izdvaja se Mit brennender Sorge koja ukazuje na zablude i pogubnost ideologije njemačkog nacizma, nakon koje je, kroz samo pet dana, uslijedila Divini Redemptoris s osudom komunizma.
Vuk u janjećoj koži
Životni uvjeti Nijemaca u tzv. Weimarskoj Republici, nastaloj nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, omogućili su, između ostaloga, da se političke pobjede mogu temeljiti na buđenju nacionalnoga ponosa. Taj povijesni trenutak vješto je iskoristio, donedavno anonimni, Adolf Hitler čija je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka trijumfirala na izborima 1933. dobivši 44% glasova. Tako je demokratskom voljom naroda nastao Treći Reich. Svoje stvarne nakane Hitler je lukavo skrivao te se nije moglo sa sigurnošću ustvrditi kakav će stav zauzeti prema Katoličkoj Crkvi. Štoviše, dosta toga je upućivalo da je prema njoj blagonaklon.
U svojoj knjizi – koju nazivaju i Biblijom nacizma – Mein Kampf (1925./’26.) lošu je ocjenu dao zamislima njemačkoga vodstva (kancelara Otta von Bismarcka) predočenima u tzv. Kulturkampfu, koji se u Pruskoj otvoreno suprotstavio Papi i Katoličkoj Crkvi.
Enciklika je Papinom rukom bila potpisana na Gluhu nedjelju, 14. ožujka 1937. te je potom prokrijumčarena u Njemačku i otisnuta u 300 000 primjeraka. Javnost je za nju saznala kada su je s propovjedaonica u njemačkim katoličkim crkvama na Cvjetnicu čitali svećenici
„Političkom vođi moraju religiozna učenja i institucije njegova naroda biti uvijek nedodirljivi, inače on ne može biti političar, nego reformator, ako za to ima sredstva!“, napisao je Hitler (str. 48). Također, ubrzo po stupanju na vlasti dao je vladinu izjavu 23. III. 1933. da su „dvije kršćanske vjere najveći čimbenici očuvanja rase“. Stoga je logičan slijed bio sklapanje konkordata između Njemačke i Sv. Stolice koji je potpisan 20. srpnja, a ratificiran 10. rujna 1933.
Prljava kampanja protiv Crkve
Međutim, sve je to bio privid sukladan nakani „velikog vođe“. Ubrzo je pokrenuta prljava kampanja protiv Crkve s ciljem da ju se oblati u javnosti i zatvori „u sakristiju“. Tisak u službi Nacističke stranke nije birao riječi. Recimo, pisalo se da Vatikan financiraju Židovi; da Crkva profitira od inflacije; da nadbiskup Badena ima ljubavnicu Židovku… Uslijedila su i fizička zastrašivanja i zlostavljanja svećenika, redovnika/ica i vjernika laika (usp. Eamon Duffy, Sveci i grešnici, str. 260-262).
Situacija je odavno postala ozbiljna kada su u siječnju 1937. njemački biskupi došli u pohod ad limina gdje ih je dočekao, tjelesno iznemogli i bolesni, papa Pio XI. Sagledavajući situaciju, složili su se kako treba nešto uraditi – treba djelovati protiv toga, sve očitijega, zla. Stoga je određeno da münchenski nadbiskup Michael von Faulhaber (1869. – 1952.) sastavi prijedlog enciklike koju će potom doraditi državni tajnik kardinal Eugenio Pacelli (budući papa Pio XII.), a potpisat će Sveti Otac.
Prokrijumčarena enciklika
Kako je zamišljeno, tako je i urađeno. Enciklika je Papinom rukom bila potpisana na Gluhu nedjelju, 14. ožujka 1937. te je potom prokrijumčarena u Njemačku i otisnuta u 300 000 primjeraka. Javnost je za nju saznala kada su je s propovjedaonica u njemačkim katoličkim crkvama na Cvjetnicu (21. ožujka) te godine, bez ikakvoga komentara, čitali svećenici. Premda je izbjegnuto izričito spominjanje nacional-socijalizma, Hitlera i Nacističke partije, oni su se u svemu lako mogli pronaći. Stoga je uslijedila njihova akcija premetačine crkava i župnih kuća u potrazi za enciklikom kako bi ju se zaplijenilo. No, već je bilo kasno: poruka je odaslana, a njezin je sadržaj 22. i 23. ožujka objavio L’Osservatore Romano.
Iz toga doba najvažnije katoličke tiskovine u BiH – Katolički tjednik i Vrhbosna, izvještavaju o novim nedaćama koje su potom zadesile katolike. Između ostaloga, uslijedile su optužbe da su pojedini svećenici zapravo komunisti ili suradnici komunista (Vrhbosna 4-5/1937, 113). Stoga je Katolički tjednik u nastavcima (22–34/1937) objavio cjelokupnu encikliku Mit brennender Sorge ne propuštajući redovito izvještavati o događajima u Njemačkoj i nedvosmisleno osuđivati nacizam.
Proročke riječi
Sam sadržaj enciklike sazdan je od 53 broja, a osim uvoda i zaključka, ima 12 cjelina i sve je stalo na 15 stranica A4 formata.
Uvodno Papa ukazuje da je povod ovog okružnog pisma „Križni put Crkve, sve veća tjeskoba njezinih duhom i djelom vjernih vjernika u onoj zemlji i u onom narodu, komu je nekoć Sv. Bonifacije donio svijetlu i radosnu vijest o Kristu i kraljevstvu Božjem“ (br. 1).
Stoga se poziva na sklopljeni konkordat (I.) koji je očito njemačka vlast izigrala. „U brazde, u koje smo Mi nastojali posijati sjeme iskrenog mira, drugi su sipali – kao neprijatelj u Svetom pismu (Mt 13,25) – kukolj nepovjerenja, nesloge, mržnje, ozloglašivanja potajnog i javnoga, iz tisuću izvora i sa svim sredstvima načelnog neprijateljstva prema Kristu i njegovoj Crkvi“, što je, dakle, primarni izvor nedaće koje ima Crkva u Njemačkoj (br. 5).
Papa potom ističe kako je svrha ovog pisma: „riječ istine i ohrabrenja“ katolicima. Zato poučava o pravoj vjeri u Boga (II.) nasuprot nasrtljivom novom poganstvu podupiranom moćnom ličnošću (br. 17). „Tko rasu ili puk ili državu ili državni oblik, nositelje državne vlasti, ali i druge osnovne vrijednosti čovječjeg društva – što sve ima u naravnom redu bitno i časti vrijedno mjesto – izluči iz te njihove ljestvice zemaljskih vrijednosti i učini ih najvećim pravilom svega, i vjerskih vrijednosti, i pobožanstveni idolopoklonstvom, taj izvraća i patvori poredak, koji je stvorio i zapovjedio Bog“ (br. 12), naglašava Pio XI. potičući biskupe da tako djeluju među vjernicima kako bi pobili ovu zabludu, koju još pobliže objašnjava: „Samo površni duhovi mogu pasti u zabludu, da govore o nacionalnom Bogu, o nacionalnoj vjeri, i da mahnito kušaju zatvoriti u granice pojedinog naroda, u krvni tjesnac pojedine rase, Boga, Stvoritelja svijeta, Kralja i Zakonodavca svih naroda, pred čijom su veličinom narodi maleni kao kapi u vjedru vode (Iz 40,15)“ (br. 15).
„Tko rasu ili puk ili državu ili državni oblik, nositelje državne vlasti, ali i druge osnovne vrijednosti čovječjeg društva – što sve ima u naravnom redu bitno i časti vrijedno mjesto – izluči iz te njihove ljestvice zemaljskih vrijednosti i učini ih najvećim pravilom svega, i vjerskih vrijednosti, i pobožanstveni idolopoklonstvom, taj izvraća i patvori poredak, koji je stvorio i zapovjedio Bog“ (br. 12)
Odatle podcrtava kako je prava vjera jedino ona u Isusa Krista (III.) i na osobit način ukazuje da su starozavjetne knjige sastavni dio Objave koja „ne dopušta nikakvih dodataka ljudskom rukom, još manje kakvih nadomjestaka ili kakvih zamjena samovoljnim ‘objavama’, što bi ih neki moderni glasnici htjeli izvesti iz takozvanog mita krvi i rase“ (br. 20).
Iz istinske vjere u Boga slijedi i vjera u Crkvu (IV.) koja je „jedna za sve narode i sve narodnosti“ (br. 21). Stoga Papa poziva na iskrenu privrženost Crkvi čiji je ovozemaljski zakoniti poglavar nasljednik Sv. Petra (V.) kojemu valja iskazivati vjernost.
„Ako vas ljudi, koji nisu složni ni u vjeri Krista, počnu mamiti i opčaravati njemačkom nacionalnom crkvom, tada znajte, da ona nije ništa drugo nego hinjenje jedine Kristove Crkve, očit otpad od Kristove zapovijedi, da se Evanđelje propovijeda cijelom svijetu, što može učiniti samo opća Crkva“, izričit je Pio XI., a ove će riječi nekoliko godina kasnije u hrvatskom narodu kardinal Alojzije Stepinac (o)braniti svojim životom.
Zato Papa nalaže biskupima da dobro paze na perfidno izvrtanje sadržaja kršćanskih pojmova (VI.) u javnosti kao što su: objava, vjera, besmrtnost, križ, poniznost i milost, a sve to kako bi se očuvao u narodu zdravi ćudoredni nauk (VII.).
Zato „promicati napuštanje vječnih pravila objektivnog ćudorednog nauka u odgajanju savjesti, u oplemenjivanju na svim područjima života i u svim događajima, jest grijeh protiv budućnosti naroda, kojega će gorke plodove morati kušati idući naraštaj“, proročki je ustvrdio Pio XI. kojega će smrt 10. veljače 1939. spriječiti da vidi u kolikoj su se mjeri obistinile ove riječi.
Također, inzistirao je na priznavanju naravnoga prava (VIII.) koje je temelj i slobodnoga ispovijedanja vjere te je upozoravao osobito mlade (IX.) na pogubnu nacističku propagandu.
„Tisuću pera pišu u službi prividnog kršćanstva, koje nije Kristovo kršćanstvo; tiskare i radio, dan za danom poplavljuju vas proizvodima, koji su neprijateljski vjeri i Crkvi, i bezobzirno i uvredljivo napadaju ono, što vam mora biti uzvišeno i sveto“ (br. 40). Stoga im poručuje: „Tko pjeva pjesmu vjernosti zemaljskoj domovini, ne smije postati nevjeran prebjeg i izdajica svoga Boga, svoje Crkve, svoje vječne domovine“ (br. 43).
Potom u svome pismu Papa hrabri svećenike i redovnike/ice (X.) čiji je najrazumljiviji dar ljubavi prema svijetu: služiti istini! U tomu svoje svjedočanstvo života trebaju dati i vjernici laici (XI.), a na poseban način katolički roditelji u odgoju svoje djece.
Završno Sveti Otac sublimira svoje ohrabrenje Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj s neprolaznom porukom: „Kao i druga vremena Crkve, tako će i ova biti vjesnik novog napretka i nutarnjeg očišćavanja, budu li ispovjedalačka volja i spremnost trpljenja vjernih Kristu dosta jake, da se fizičkoj sili tlačitelja Crkve opru bezuvjetnim prianjanjem za vjeru, nepokolebljivim ufanjem usidrenim u vječnost, djelotvornom ljubavi, koja sve osvaja“ (br. 51).
Samo je jedan križ – Kristov
Koliko je ovo Papino okružno pismo imalo odjeka i utjecaja u Njemačkoj i ostalim, uvjetno rečeno, katoličkim krajevima, dalo bi se raspravljati. Neki će reći da su sami biskupi ublažili njegovu oštricu time što su preporučili svećenicima izostaviti neke dijelove, i što je poslije bilo malo tako snažnih glasova protiv nacizma. Međutim, činjenica je da, u krajnjem slučaju, nije stvorena neka „Njemačka narodna crkva“, što jamačno valja zahvaliti i svima onim čestitim redovnicima i klericima čija su imena upisana u spiskove nacističkih koncentracijskih logora.
U svibnju 1938. Hitler je došao u Rim, a papa Pio XI. je otišao u ljetnikovac Castel Gandolfo te hodočasnicima, koji su ga tamo posjetili, objasnio da ne može gledati kako se „u Rimu uzdiže neki drugi križ koji nije križ Kristov“. Upravo o tomu „s gorljivom brigom“ govori i ova enciklika.