TROLIČNI LJUDI Kako prosuđivati čestitost u političara?

Objavio Stjepan Androić 

Foto: Shutterstock

Želja za stjecanjem ugrožava našu vlastitu sliku o sebi. U običnih građana takva je slika u pravilu dvostruka, što pojašnjava izreka »homo duplex« (dvostruki čovjek, dvoličan). U političara i državnih dužnosnika nudi se i proširena trostruka slika, jedna o sebi (kao i svi ostali građani), druga kakvu nude javnosti te treća kakvi su stvarno. O tome je duhovito pisao papa Ivan Pavao I., poznat kao Albino Luciani, u eseju »Tri gospon Horvata u jednome« (knjiga »Pisma illustrissimi«, nakladnik Moderna vremena, Zagreb 1997.).

Dakle, političara bi se moglo opisati kao »homo triplex« – troličan. Možda je to nova čudna jezična kovanica, ali ipak može biti primjerena stilu govora hrvatskih političara i dužnosnika koji su skloni stvarati nove riječi sa stranim korijenima, kako bi ostavljali dojam učenosti te tako prisiljavaju građane da ih slušaju ili gledaju s dva rječnika pred sobom, rječnikom stranih riječi i engleskim. Zaboravili su da se najučeniji ljudi u pravilu izražavaju jednostavnim i svakomu razumljivim govorom, bez upotreba poštapalica »konteksta«, »percepcija«, »apliciranja« i slično, kao i bez iskrivljenih amerikanizama, koje ne razumije ni prosječan Englez. Važan im je dojam.

Neodoljivo podsjećaju na komedije »Pokondirena tikva«, »Kir Janja« i druge kojima je Jovan Sterija Popović izrugivao ruglu svoje suvremenike iz prve polovice pretprošloga stoljeća, dakle prije dvjesto godina.

Kako se povijest ponavlja tako se i javni »uglednici« srame samih sebe i svoga jezika, dakle ruše samoga sebe pred sobom, pa tako otvaraju prostor pojavi osjećaja manje vrijednosti vlastitoga »ja« (mnogi toga nisu svjesni). Međutim, taj osjećaj manje vrijednosti prenose poput virusa na ostale građane (narod) pa je u tome i dodatno štetno njihovo djelovanje kako javnih osoba.

Rijetki odolijevaju izazovima iskušenja kada se ukaže prigoda ostvariti korist u stilu »prilika čini lopova«. Tada nastaje sukob u samom sebi jer rijetko tko ima hrabrosti dočekati samoga sebe iza ugla i simbolično se udariti vlastitom šakom u nos. Ako su opterećeni samoljubljem, teško je biti sudac samomu sebi, posebno političarima i državnim dužnosnicima. Zato se u svakoj prilici moramo boriti za očuvanje dostojanstva u sebi, a ne samo prividima koje nudimo drugima. Pritom ne smije biti nikakvih kompromisa jer kasnije ne pomaže žaliti samoga sebe. Npr. liječnik koji umjesto bezazlene operacije slijepoga crijeva izvadi pacijentu bubrege čini tešku povrjedu medicinske struke i odgovara za propust ili neznanje. U političara propust i neznanje također traže odgovornost pa i to treba imati teže posljedice za njega samoga, posebice ako je s tim povezana i njegova osobna korist. Tada svojom pohlepom najčešće upropaste ono što su postigli dugotrajnim upornim radom.

Najnovije zablude oko tumačenja promjene boravišta i prebivališta, upotrebe stanova i naknada za odvojeni život i sl. najbolji su primjer kako političari lakše priznaju da su glupi nego da su nepošteni.

Poslovica »naknadna pamet, magarcu pod rep« vrijedi i za pokušaj pozivanja na osobni dosadašnji ugled, koji su političari do sada imali. Političari koji su već naučili što treba, kako treba i komu treba govoriti da bi se iznudilo pljeskanje zaboravljaju da je zviždanje u većini slučajeva iskrenije od pljeskanja.

Čestitost, odnosno časnost i dosljednost političara valja prosuđivati po tome kako se odnose prema provjerenim činjenicama, a ne prema svojim slobodnim tumačenjima

Za pojam ugleda hrvatski jezik ima puno riječi kao što su dostojanstvo, čast, čestitost, značaj i savjest, ali s različitim značenjima, ovisno o okolnostima. Narod to bolje poznaje nego političari pa ne će škoditi mala pouka.

»Ugled« je ono što drugi misle o čovjeku, a ne ono što čovjek nudi da drugi misle o njemu. Pojam »čestit« zapravo je pridjev koji označava »kakav«. Dakle, pojam »čestit« mora se procjenjivati kao pitanje »kakav« (je političar). Na to pitanje odgovor trebaju tražiti sami građani u skladu sa svojim mjerilima poštenja, pravde i moralnosti, koja su primjenjiva u njegovoj obitelji, rodbini ili širem socijalnom okruženju i primjerena njegovu svjetonazoru. Bitno je da se osobu (posebno važno za političare) doživljava kao karakternu osobu koja ima ispravne prosudbe o moralu i poštenju, kojoj se može vjerovati i koja u skladu s tim osobinama ispravno razmišlja i postupa te donosi predvidivo ispravne odluke, koje ne treba naknadno pojašnjavati ni opravdavati kao pogrješno shvaćene. To nedostaje političarima.

Međutim, za »čestitost« političara nije dovoljno izbjegavanje nemorala i nepoštenja jer čestitost traži aktivno sudjelovanje i unošenje svojih sposobnosti u donošenje ispravnih odluka. To se ne može učiti iz knjiga ni stjecati naobrazbom. Čestit karakter proizlazi iz života u društvu u kojem se potiče pokazivanje vrlina i cijeni ih se. Zato čestit čovjek može biti i neobrazovan ili siromašan pojedinac, koji se ponaša u skladu sa shvaćanjima moralnosti i poštenja, ukratko čovjek kojemu se može vjerovati na riječ jer uvijek nastoji sačuvati svoje dostojanstvo i čast. To mjerilo mora se primjenjivati i na političare, od predsjednika države do načelnika općine.

U političara treba prepoznavati lukavost koja se može prikrivati raznim naizgled posrednim sredstvima. Tobože naivno pogrješno shvaćanje što je obitelj, jesu li to odrasla djeca koja žive odvojena ili bivša žena ili nedokazana izvanbračna zajednica tipičan je primjer lukavosti. Dakle, zlorabe se i pogrješno tumače porodični kao da su obiteljski. Hrvatski jezik pod »porodicom« razumijeva širu rodbinu (rođake, stričeve, bratiće i dr.), a pod obitelju u smislu obitavanja pod istim krovom radi uživanja određenih prava propisanih zakonom ili propisima, ubrajaju se samo oni koji trenutačno žive u zajedničkom kućanstvu, dakle pod istim krovom.

Zbog toga čestitost, odnosno časnost i dosljednost političara valja prosuđivati po tome kako se odnose prema provjerenim činjenicama, a ne prema svojim slobodnim tumačenjima, koja su često izvan svake logike. Zato su sami krivi za gubitak povjerenja, odnosno ugleda kod građana.

IZVORGlas Koncila br. 9/2022.