DE ECCLESIALUKA ILIĆ/Konzervativac.com

„Svi ljudi teže znanju po naravi“ (Met. A1, 980a21). Tim riječima, koje su se studentima filozofije urezale u srca i umove, Aristotel započinje svoju Metafiziku. Ta naša želja za znanjem bitna je sastavnica onoga tko smo i što smo. Ona nas tjera da istražujemo i kontempliramo svijet oko nas u čitavome njegovom bogatstvu, da otkrivamo sve tajne koje skriva i da tragamo za odgovorima na ona „velika pitanja“ koja muče čovjeka: „Zašto postoji nešto, a ne ništa? Tko sam ja? Ima li život smisla? Tko je čovjek i što ga razlikuje od životinje? Odakle je sve ovo došlo? Kamo sve ide? Odakle zlo? Postoji li Bog? Je li smrt doista čovjekov kraj?“

Čovjekova je žeđ za znanjem i istinom neutaživa. Ta ga žeđ tjera da nakon jedne riješene zagonetke prijeđe na drugu, a nakon te na novu i tako u nedogled. No koliko god se trudio i mučio, nakon nekoga vremena otkriva da njegove intelektualne moći nisu dovoljne da bi na zadovoljavajuć način odgovorio na ta „velika pitanja“. Odgovora nema, a ostaje samo – upitnik.

Je li smrt definitivan kraj?

Jedno od pitanja koje čovjeka muči jest: „Je li smrt doista čovjekov kraj?“ Suočen s neizbježnom činjenicom umiranja, čovjek kao bitak-k-smrti brzo shvaća da ne može probiti veo smrti samo uz pomoć vlastitih intelektualnih sposobnosti. Naravno, istina je da su veliki filozofi poput Platona predložili argumente za besmrtnost duše i da će pravedni biti nagrađeni, a zli kažnjeni (cf. Fedon 69e-115a; Država X, 608c-621d). Ipak, kod mnogih su ta promišljanja naišla na neplodno tlo. Točno je da su se filozofi njima mogli okoristiti i utješiti, ali brojnima su ti argumenti i dokazi bili i ostali hladne apstrakcije koje im nisu mogle dati sigurnost i utjehu jer u konačnici nisu bile u stanju probiti veo smrti i dati život. Činilo se tako da je naš svijet obična „palača iluzija gdje u konačnici smrt ima zadnju riječ“ (CF, 173). Izgledalo bi tako da čovjeku ne preostaje ništa drugo doli rezignirano ponavljati: „Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“ (Šimić, Smrt i ja).

Dilema pred činjenicom smrti: ili ravnodušje ili bijeg?

Međutim, ako je smrt doista čovjekov kraj, preostaje li mu samo rezignacija? Što učiniti sa saznanjem neizbježnosti smrti? Na prvu bi moglo izgledati da čovjeku preostaju ili ravnodušje ili bijeg. Indiferentisti poput Epikura rekli bi kako je iracionalno bojati se smrti jer dok postojim, smrti nema, a kada nastupi smrt, nema me više. Drugim riječima, ako sam nakon smrti ništa, nemam razloga za strah. No indiferentisti time umanjuju značaj kako smrti tako i života. Smrt je za njih prijelaz u ništavilo, čime se obezvrjeđuje sâm život, a bili mi dobri ili zli nema razlike jer ćemo nakon smrti svi biti ništa. Svejedno je jesi li za života bio svetac ili zločinac jer sve nas ionako čeka ista subina – ništavilo. K tomu, dok bi stvari koje ostavimo iza sebe mogle postojati godinama, stoljećima, pa i tisućljećima nakon naše smrti, one će zajedno sa svim planetima, zvijezdama i galaksijama nestati, a ostat će samo hladno kozmičko groblje.

S druge su pak strane eskapisti. To je modus vivendi suvremenoga čovjeka. Njega karakterizira bijeg od smrti. On traži sve moguće načine kako izbjeći suočavanje s njom. No kako uspijeva izbjeći razmišljati o svojoj smrtnosti, odnosno da je iz praha nastao i da će se u prah vratiti? Smatram da današnje društvo nudi čovjeku mnoštvo načina kako perpetuirati stanje nesuočavanja s činjenicom smrti. Usmjerava ga na razmišljanje o tome što su poznate i manje poznate osobe stavile na svoj Instagram-profil. Usmjerava ga na to da svoje dane provodi pred televizorom, da svaki dan iznova ponavlja obred pregledavanja novosti na Facebooku, da troši sate i sate svaki dan skačući s jednoga videa na drugi na Youtubeu ili TikToku. Mogli bismo tako reći da je suvremeni čovjek smješten pod stakleno zvono koje ga štiti od razmišljanja i svijesti o smrti. No čovjek smrti ne može pobjeći jer on je bitak-k-smrti. Stoga, premda uspio ne razmišljati o smrti, ona će ga kad-tad dostići i opasnost je da će ga uhvatiti nespremna.

Postoji li treći put?

Međutim, zar čovjeku jedino preostaju ili ravnodušje ili bijeg pred činjenicom smrti? Nadalje, zar je čovjek doista kozmičko siroče prepušteno samo sebi u ovome svemiru osuđenomu na toplinsku smrt? Ima li nade u otkupljenje i oslobođenje od kandži zla, patnje i smrti? Ako da, ta nada ne može biti u čovjekovim vlastitim intelektualnim, proizvodnim i upravljačkim sposobnostima, nego se mora temeljiti na nečemu što nije on sâm. Ta nada ne može biti u ovome ili onome obliku vlasti, društvenom poretku ili filozofijskom sustavu, već se mora nalaziti onkraj svega toga. Ta nada ne može biti ni u svijetu oko nas, tȁ sámo stvorenje iščekuje oslobođenje od robovanja propadljivosti. No opravdano se možemo zapitati: „Zar ta nada nije ništa drugo doli obično samozavaravanje i projekcija naše želje za nastavkom života u sferu postojanja koja je onkraj ove naše ‘doline suza’?“

Kako bismo se uvjerili da ta nada nije puki plod naše želje, već da je stvarna, možemo proučavati argumente za Božju opstojnost, besmrtnost duše, povijesnost Kristova uskrsnuća itd. I sigurno nećemo pogriješiti učinimo li to. Međutim, od toga je daleko važnije i životvornije usmjeriti pogled na Onoga koji je tijelom postao i nastanio se među nama da bi po križu pobijedio grijeh i smrt, izbavio nas iz tame i po svojemu uskrsnuću otvorio nam vrata u vječni život. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem utjelovljena Riječ probila je veo smrti i dala nam lijek za tjeskobu i očaj koje osjećamo pred mogućnošću našega ne-bitka. Naša je tako nada itekako razumska i utemeljena: smrt nije kraj, ne, već će nam „otvoriti vrata svemu što smo živjeli na zemlji“ (CF, 173).

Luka Ilić

Korištena literatura

CF Gabriel Marcel. 2002. Creative Fidelity (New York: Fordham University Press).

[Corrigenda, 17. ožujka 2022.]

Dodao sam podnaslove, a velika je izmjena dodatak dvaju paragrafa koji se nalaze u poglavlju Dilema pred činjenicom smrti: ili ravnodušje ili bijeg? Ostatak je teksta više-manje nepromijenjen, osim dodatka pokoje rečenice kako bih bolje povezao nove paragrafe s postojećim tekstom.