Zveckanje oružjem
Jedan akter sarajevskih (pred)ratnih događaja iz travnja ’92. sjeća se kako ljudi (ni) tada nisu vjerovali da je rat moguć. I, da, nosili su Brozove slike. Znamo kako je to završilo. Dakle, ako ovih dana vidite slike trostrukog narodnog heroja po ulicama i(li) trgovima vašeg grada, sve vam je jasno.
Šef europske diplomacije Borrell prvo je postrojio vojnike EUFOR-a, a onda (i) članove Predsjedništva BiH
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Odbor za vanjske poslove Europskog parlamenta raspravljao je početkom prošloga tjedna o političkim krizama, poglavito onoj potencijalnoj u Bosni i Hercegovini u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Ta, nakon stanovita ignoriranja, iznova Starom kontinentu zanimljiva najproblematičnija zemlja zapadnog Balkana istrčala je u Bruxellesu u najjačem sastavu: oba, dakle, bošnjačka člana troglavog bh. rukovodstva Željko Komšić i Šefik Džaferović i jedini „ćafir“ među njima – Milorad Dodik. Plus Dragan Čović koji je, uza sve funkcije koje trenutačno obnaša, prošloga utorka atributiran onom državničkom – predsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Mada, dojam je kako je našim (?!) predsjednicima pravio društvo na službenom putu, prije svega, kao Hrvat.
Čović – Komšić, umalo zajedno
Istina, Ljiljan se Zlatni ovoga puta uzdao u videolink, ali nije, vidjet će se dalje u tekstu, zbog toga bio manje inspiriran. Ipak, propala je prigoda, što su neki mediji s radošću najavljivali, da se Čović i Komšić (konačno) nađu u istoj prostoriji. Pa tko preživi… Neka, bit će (ne)prilike!
Nesnalaženje stranaca glede bosanskog čvora ili – neki i tako vole kazati – bosanskog (kipućeg) lonca, iritantno je do bola. Ponajprije što traje predugo, više od dva i pol desetljeća, ali, u posljednje vrijeme, ponajviše stoga što se ovdje sve češće u sjećanje prizivaju 90-e prošloga stoljeća. A priopćenja koja stižu iz tzv. europskih centara moći prizivaju nemile uspomene. Štoviše, nerijetki vjeruju kako BiH živi déjà-vu. No, treba i njih, te brojne međunarodne poklisare koji godinama vršljaju po središnjoj državi ex-SFRJ, razumjeti. A baš je ovaj, prošlotjedni, skup najbolja ilustracija kako nije lako Bosnu shvatiti. A još teže – riješiti.
Trenutačni predsjedatelj Predsjedništva BiH imao je u jednom trenutku potrebu identificirati se – i to pri samom kraju rasprave: „Po važećem Ustavu ja ne predstavljam hrvatski narod, ja sam pripadnik tog naroda. Otkrit ću vam tajnu, ja sam Hrvat“, poručio je Komšić iz (sarajevske) Titine 16 te se uz dramatsku stanku, dajući, valjda, ovoj svojoj doskočici na značaju, zagledao u „ekran“. Očekujući, čini se, reakciju. Možemo – zapravo ne možemo! – samo zamisliti kako su reagirali slušatelji (da o gledateljima i ne govorimo). A je li mu (i)tko povjerovao glede „hrvatstva“, tema je za okrugli stol!
I nije tu bio kraj, nacionalno pitanje rješavano je i u polemici uživo Dodik – Džaferović. Eresovski je lola, dakako, prvi počeo: „Na sceni je muslimanski nacionalizam koji želi Srbe i Hrvate marginalizirati. Bi li u Europi bili sretni s tim, a borite se protiv muslimanske države“, zapitao se, opći je dojam, retorički. I tako prozvao Komšićeva cimera.
Džaferović pozvao na bonton
„Bošnjački narod je stradao, nad njim su izvršeni masovni zločini i genocid. Sve što danas Bošnjaci rade jest da očuvaju BiH i vrate se tamo odakle su protjerani. Bošnjaci su sačuvali obraz civilizacije, čuli ste kakav se danas ovdje koristi rječnik“, uzvratio je Džaferović pojasnivši kako u BiH žive Bošnjaci kao narod, a ne muslimani, i da je to europski narod.
Toliko glede identifikacije, pa tko je povjerovao – blago njemu. I kao što smo navijestili, to što ga ovoga puta briselske ćate nisu imale čast vidjeti face to face, nije omelo Komšića koji je, uobičajeno, osuo drvlje i kamenje na „ruske igrače“, Čovića i Dodika. „… Kako drugačije nazvati politiku koja dolazi iz Srbije, a nazvali su je ‘srpski svet’, identično ‘ruskom svetu’? Kako drugačije nazvati otvoreno miješanje Republike Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, poput izmjene Izbornog zakona, a sve s pozivanjem na zaštitu prava hrvatskog naroda u BiH, a da to ne liči na Putinovo pozivanje na zaštitu ruskog naroda u Ukrajini? Iz tog razloga nije ni čudno da među najvjernije suradnike Rusije na Zapadnom Balkanu ubrajamo i dva dana prisutna gospodina – Milorada Dodika i Dragana Čovića.“
Međutim, samo dan kasnije posebni izaslanik State Departmenta Gabriel Escobar istaknuo je kako je Hrvatska preuzela ulogu snažnog vođe i dokazala da je vrlo važan partner u onome što SAD radi na Zapadnom Balkanu i svijetu. Uza sve to, još jedanput je naglasio kako je nužna reforma Izbornog zakona.
Zlatni Ljiljan leti u Washington
A sve kao svojevrsna najava sastanka u Washingtonu na američko-hrvatski dijalog na kome je potkraj prošloga tjedna dogovoreno strateško partnerstvo SAD-Hrvatska. Rečeni dijalog, inače, pokriva područja obrane, politike, energije, obrazovanja i ulaganja, a poseban naglasak je na BiH i reformi Izbornog zakona. Gotovo istodobno nešto precizniju poruku poslalo je šest američkih senatora koji su u prijedlogu rezolucije poručili kako „pozivaju sve stranke u BiH da provedu izbornu i ciljanu ustavnu reformu prije Općih izbora 2022.“
No – dobro. Nisu u Washingtonu znali da je Hrvatska „ruski igrač“. Morao bi im to Komšić rastumačiti. Dakle, ako nije mogao letjeti u Bruxelles, zna, evo, koja mu je prva sljedeća destinacija.
Ipak, nije (možda) Ljiljanu Zlatnom ni zamjeriti. Dio je, naime, svebošnjačke političke pameti – da ne velim narativa! – do koje nikako ne dopire da je Hrvatska članica EU-a i NATO-a i kako slijedom toga ima status kakav ima i u Bruxellesu i Washingtonu. A to su pregovarački stolovi do kojih se službeno Sarajevo koje, kada je makar o državnom čelništvu riječ, personificiraju dva člana izabrana glasovima jednog, doduše najbrojnijeg, naroda. Slijedom čega se iz bošnjačkih redova najčešće zvecka oružjem. Baš je Komšić iz Sarajeva poručio Bruxellesu kako je konflikt izvjestan.
Treća postaja – Sarajevo
Logično je onda u tako konstruiranu ozračju da visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Joseph Borrell prigodom prošlotjednog posjeta Sarajevu prvo posjeti vojnu bazu u Butmiru nadomak Sarajeva te postroji vojnike Europskih vojnih snaga (EUFOR Altea) koji su nedavno dobili pojačanje: diljem BiH raspoređeno je 500 novih bojovnika.
„Važno je očuvati mir, ali nekada da biste očuvali mir, potrebno je pokazati snagu. U ovom ključnom trenutku i iznimno važnom trenutku kada su u BiH stigle snage EUFOR-a, osnažili smo dodatno svoju nazočnost i ovim putem još jednom uvjeravam građane BiH na naše snažno opredjeljenje za mir, stabilnost i sigurnost države Bosne i Hercegovine“, poručio je šef europske diplomacije prije negoli će se sresti s članovima troglavog bh. rukovodstva. Uz opasku da je taj visoki europski dužnosnik prije Sarajeva posjetio Skopje i Tiranu, što je za cilj imalo potvrditi predanost i potporu EU regiji, između ostalog imajući u vidu invaziju Rusije na Ukrajinu i utjecaj tog rata na sigurnost Europe u cjelini.
Jasno, ohrabrujuća je to poruka, mada ova njegova rečenica dovodi u nelagodu, da ne velimo strah: „Da bi vizija budućnosti postala realnost, potrebno je zajedničko djelovanje svih snaga u Bosni i Hercegovini.“ Lakše je to, naime, kazati, nego realizirati. Prošlotjedno briselsko pripetavanje zorno svjedoči o tomu.
Komu odgovara stanje straha?
A boje li se, usred ove situacije koju smo, evo, već gotovo izjednačili s ranim 90-im, Bosanci i Hercegovci rata? Zanimljiva, a i različita mišljenja na tu temu mogla su se čuti ovih dana na Slobodnoj Europi. Primjerice, direktor Istraživačko-dokumentacijskog centra iz Sarajeva Mirsad Tokača vjeruje kako se situacija značajno promijenila u odnosu na početak posljednjega desetljeća XX. stoljeća.
„Sada je u BiH sasvim drugačije nego što je bilo 1992. Tada ljudi nisu vjerovali da je rat uopće moguć. Danas duboko vjerujemo da je rat moguć. Naravno, nitko normalan ne želi rat. Ali mislim da se pretjeruje kada se govori da postoji strah. Strah ne postoji. Postoji zabrinutost“, kaže Tokača uz opasku kako govori iz osobnih iskustava nakon brojnih kontakata u posljednjih mjesec dana s različitim ljudima.
S druge pak strane izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava sa sjedištem u Bijeljini Branko Todorović drži kako strah od rata najviše šire korumpirani političari, milijarderi koji su u proteklih 10-15 godina pokrali milijarde kroz različite oblike korupcije i zloporabe vlasti.
„Njima odgovara stanje straha, međuetničkog i međureligijskog nepovjerenja, mržnje i podozrenja… Netko ih zove političarima jer imaju pozicije u političkim institucijama, ali radi se prvenstveno o kriminalcima, zločincima u miru. Jer onaj tko opljačka milijarde od svog naroda, nije ništa drugo nego zločinac“, upozorava Todorović.
Zanimljiva je, uz rečeno, i jedna Tokačina uspomena iz ’92. „Sudjelovao sam na onim prosvjedima 6. travnja kada su ljudi vjerovali kako rat nije moguć. A vidjeli smo da jest…“
Moram kazati kako se, nažalost, i osobno sjećam toga događaja. Poglavito što su tada neki prosvjednici nosili Brozovu sliku kao, bit će (?!), nekakvo jamstvo da je SFRJ stamena kao klisurina.
Dakle – ako ovih dana vidite slike trostrukog narodnog heroja po ulicama i(li) trgovima vašeg grada, sve vam je jasno.