Gospodar prstenova: Knjiga stoljeća

DE CIVITATELUKA ILIĆ/konzerva.com

J. R. R. Tolkien, "Gospodar prstenova" (Izvor: Školska knjiga).
Gospodar prstenova: Knjiga stoljeća (Izvor: Školska knjiga).

U siječnju 1997. godine dogodilo se nešto nečuveno u očima mnogih književnih kritičara. Naime, glasovima čitatelja Tolkienovo djelo Gospodar prstenova izabrano je za knjigu stoljeća. Ako to nije bio dovoljan šok za kritičare, dvije godine kasnije u Amazonovoj je anketi Gospodar prstenova uzdignut stepenicu više: ne samo „knjiga stoljeća” već i „knjiga tisućljeća”. Sviđalo se to kritičarima ili ne, Gospodar prstenova najomiljenije je beletrističko djelo XX. stoljeća”, a na popularnosti je naročito to djelo dobilo nakon filmske trilogije Gospodara prstenova koju je režirao Peter Jackson. No kao što poznati tolkienolog Tom Shippey u svome članku Gospodar prstenova: Knjiga stoljeća” ističe, pritom nije samo riječ o impresivnome broju prodanih primjeraka (više od 150 milijuna) nego i o reakciji čitatelja.Shippey objašnjava da se mnogi koji su pročitali Gospodara prstenova uvijek iznova vraćaju tom djelu, a drugi ga čitaju svojoj djeci ili unučadi. Neki su pak, pročitavši Gospodara prstenova, reagirali tako što su napisali svoja fantastična djela (primjerice, George R. R. Martin, Ursula K. Le Guin i J. K. Rowling).

Međutim, uspjeh Gospodara prstenova nije bio rezultat medijske pompe, niti zato što se to djelo podudaralo s ondašnjom modom, a pogotovo taj uspjeh nije ostvaren uz pomoć obrazovnoga establišmenta i književnih kritičara. Usput rečeno, brojni kritičari ne mogu podnijeti to djelo te su ga nazivali (i nastavljaju ga nazivati) „paternalističkim, reakcionarnim, antiintelektualnim, rasističkim, fašističkim i (…) nevažnim” (Patrick Curry, citirano u: Pearce 2019, 8. poglavlje). Kako je onda Gospodar prstenova ostvario toliki uspjeh? Shippey smatra da je to rezultat istinske, iskrene, popularne reakcije koja je bila neočekivana i nepredviđena.

No čime je to J. R. R. Tolkien oduševio milijune ljudi i to toliko da neki, riječima jedne osobe, po završetku čitanja knjige osjećaju utučenost jer se pribojavaju da nikada neće pronaći nešto što će ih zadovoljiti na isti način? Što nas to privlači Gospodaru prstenova i Međuzemlju općenito? Zašto je u očima brojnih čitatelja Gospodar prstenova knjiga stoljeća?

Što nas to privlači Gospodaru prstenova?

„Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!”

Čim otvorimo Gospodar prstenova, dočekuje nas pomalo neočekivani prizor – opis hobita i njihova načina života. I dok nas je to možda isprva iznenadilo, vjerujem da su brojni čitatelji nakon kratkoga vremena bili oduševljeni idiličnim životom hobita, želeći možda i sami pronaći rupu u zemlji u koju će se udobno smjestiti da bi mogli pričati i slušati priče dok ispijaju čaj ili puše lulu. Neće nas ovdje začuditi da je Tolkien sama sebe smatrao hobitom:

„Zapravo sam hobit (u svemu osim veličini). Volim vrtove, stabla i nemehaniziranu poljoprivredu; pušim lulu i volim dobru običnu hranu (nehlađenu), ali prezirem francusku kuhinju; volim, a čak se u ovim dosadnim danima usuđujem nositi, ukrasne prsluke. Volim gljive (iz polja); imam vrlo jednostavan smisao za humor (koji čak i moji oduševljeni kritičari smatraju zamornim); kasno idem u krevet i ustajem se kasno (kada je moguće). Ne putujem mnogo” (Carpenter 2013, Pismo 213).

Bilo kako bilo, ubrzo shvaćamo da ta hobitska idila nije dugoga vijeka. Naime, zabrinutost nas zahvaća kada saznajemo da bi Shire (hrv. Kotar), taj „raj na zemlji”, mogao nestati, da bi ga Sauron mogao uništiti jednom kada se dokopa svoga Prstena koji je, naoko slučajno, došao u ruke Bilba Bagginsa (hrv. Torbara). I ne samo Shireu već i čitavomu Međuzemlju prijeti katastrofa ako se Neprijatelj domogne Prstena koje je „nabijeno svom njegovom zloćom” i u kojem se krije „dobar dio njegove nekadašnje snage” (Gospodar prstenova I.2). I kao što Gandalf objašnjava Frodu, Neprijatelju upravo nedostaje samo Prsten-Vladar „da stekne snagu i znanje kojima će skršiti sav otpor, razbiti posljednju obranu i sve zemlje obaviti drugom tamom” (ibid).

Iz Gandalfova i Frodova razgovora upoznajemo i Sméagola, odnosno Goluma koji je i sâm neko vrijeme nosio i čuvao Prsten. No nakon što je čuo o svim zlima koje je Golum zbog Prstena učinio, Frodo se začudio što se Bilbo sažalio nad njim i što ga nije ubio kada je imao priliku za to i izjavljuje: „Zaslužio je smrt.” Gandalf mu pak u svojoj mudrosti odgovara:

„Zaslužio je! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve. Ja se baš ne nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga, vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja, dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu – pa i tebi, među ostalima” (ibid).

Nadalje, saznajemo da se Gandalf ne usudi uzeti Prsten iako mu ga Frodo svojevoljno nudi:

„Ne bih!”, uzvikne Gandalf i skoči na noge. „S tom moći, moja bi moć bila odviše velika i strašna. A Prsten bi stekao još veću i kobniju moć nada mnom.” On sijevne očima a lice mu se ozari nekakvom nutarnjom vatrom. „Nemoj me iskušavati! Jer ja ne želim postati drugi Gospodar tame. A put Prstena do mog srca vodi preko samilosti, samilosti spram slabosti i želje za snagom da činim dobro. Nemoj me iskušavati! Ne bih se usudio uzeti ga, čak ni na čuvanje, da ga i ne koristim. Želja da se njime služim bila bi prevelika za moju snagu. A snaga će mi biti i te kako potrebna. Preda mnom su velike opasnosti” (ibid).

Što onda učiniti s Prstenom? Svakako ga je bilo potrebno iznijeti iz Shirea i odnijeti na sigurno – u Rivendell (hrv. Razdol). Ta pak zadaća pada na pleća malenoga hobita Froda Bagginsa i njegova tri prijatelja – Samwisea Gamgeeja (hrv. Galpsi), Peregrina Tooka i Meriadoca Brandybucka (hrv. Jelenda).

No što li ova četvorica polutana mogu napraviti protiv Neprijatelja doli odgoditi njegovu konačnu pobjedu? Ne poželimo li i mi kada nas pogodi neko zlo ili kada smo suočeni s nekom naizgled nesavladivom preprekom ili zadaćom poput Froda izgovoriti: „Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!” „To i ja kažem”, odgovora mu Gandalf, „i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano” (ibid). I doista, što drugo preostaje? Ne učiniti ništa i čekati Neprijateljevu konačnu pobjedu? I tako, nadom protiv svake nade, Frodo i njegovi prijatelji shvaćaju da je potrebno nešto učiniti, da se treba oduprijeti zlu makar se svaki otpor protiv Neprijatelja činio uzaludnim.

Pouzdanje u brzinu, tajnost i malenost

Uputili smo se tako s četvoricom polutana na pustolovinu života o kojoj ovisi sudbina čitavoga Međuzemlja. No Frodo, Sam, Merry i Pippin nisu ni počeli putovanje, a već je čitava priča mogla završiti u Staroj šumi. Ipak, zahvaljujući Tomu Bombadillu i njegovoj pjesmi izbjegli smo tragediju. Međutim, kasnije čak ni uz Aragornovu pomoć nisu uspjeli pobjeći nazlima,1 Neprijateljevim slugama, koje je Sauron poslao da mu vrate Prsten i Frodo biva ranjen oštricom Vještac-kralja Angmara2. I premda smo bili presretni što je Frodo ipak preživio ubod nazgûlova mača, čak nas i dolazak u Rivendell nije previše utješio. Možda smo očekivali da će se sada skupiti tisuće vilenjaka i da će zajedno s ljudima i patuljcima osvojiti Neprijateljevu utvrdu Barad-dûr i pobijediti Saurona.

No kao što saznajemo na Elrondovu vijeću, ne samo da je vrijeme vilenjaka pri kraju, ne samo da ujedinjena snaga vilenjaka, patuljaka i ljudi ne bi bila dovoljna, već je i sličan pokušaj prije 3000 godina doživio neuspjeh kada je Isildur, Elendilov sin i kasniji kralj Gondora i Arnora3, nakon teško stečene pobjede nad Neprijateljem, umjesto da baci Prsten u vatru Orodruina (Klete gore), odlučio prisvojiti ga sebi. Potvrđeno nam je opet ono što smo ranije saznali iz razgovora između Gandalfa i Froda. Naime, nitko ne može zapovijedati Prstenom i koristiti ga za dobro jer ma koliko god nečije namjere bile plemenite, Prsten, čiji je jedini gospodar Sauron, naći će način da ih izopači te će nositelj Prstena misleći da čini dobro, zapravo činiti zlo. Međutim, rješenje nije niti sakriti Prsten jer se time samo odgađa Neprijateljeva konačna pobjeda. Jedino je rješenje uputiti se prema Kletoj gori, mjestu gdje je Neprijatelj skovao Prsten, i baciti ga u vatru.

Kako pak doći do tamo? Probiti se silom? Uz pomoć velike vojske? Ne, već je jedina nada u tajnosti, u brzini, u skromnosti. I tako malena skupina od devet članova predvođena Frodom (tzv. Prstenova družina) kreće na put prema Kletoj gori premda su svi oni svjesni da bi to mogla biti njihova posljednja pustolovina.

Raspad Družine

Nakon što ih je svladao okrutni Caradhras ili Crvenrog, najviši vrh Maglenoga gorja, krenuli su tamom Morijinih rudnika, gdje se Gandalf susreo s najvećim svojim izazovom – Durinovom propašću4, Morgothovim Balrogom5. I Gandalf Sivi, taj sluga tajne Vatre i zapovjednik plamena Anorova6, stao je pred Udûnov plamen i pao u sjenu, a mi smo zajedno s Prstenovom družinom oplakivali gubitak Gandalfa u Moriji. Ipak, u Lothlorienu Galadrielina ljepota kao i njezina dobrota, pred kojom smo istodobno kušali divljenje i potresenost, donijeli su Družini i nama utjehu u tim teškim trenucima.

Okrijepivši se pod krošnjama Loriena, nastavili smo pustolovinu, no ovaj put bez Gandalfova vodstva i mudrosti. I dok je Družina kovala planove o nastavku svoga putovanja, Boromirova slabost pred Prstenom uvjerila je Froda da dalje mora nastaviti sâm. K tomu su Sarumanovi orkovi iznenada napali Družinu i Boromir, koji je ranije u svojoj slabosti sebi htio prisvojiti Prsten, položio je svoj život da bi spasio svoje prijatelje. Iako su orkovi oteli Merryja i Pippina, taj Gondorov sin nije umro osramoćen, već se svojom žrtvom iskupio.

Duboko potreseni stajali smo nad beživotnim Boromirovim tijelom zajedno s Aragornom, Gimlijem i Legolasom. Suočeni s tolikim preprekama i porazima, pitali smo se: „Ima li smisla nastaviti? Nakon svih silnih neuspjeha i poraza? Nakon raspada Družine? Hoće li Neprijatelj pobijediti?”

„Pa ipak ne smijemo gubiti hrabrost”

„Pa ipak”, kao što reče Gandalf, „ne smijemo gubiti hrabrost” (Gospodar prstenova II.1). I tako smo u nadi protiv svake nade nastavili put, želeći pratiti naše junake do kraja, ma kakav god taj kraj bio. Nismo li stoga osjetili olakšanje što Frodo nije bio sâm, već ga je pratio njegov vjerni Sam? Koja li nas je pak samo radost zahvatila kada smo zajedno s Aragornom, Legolasom i Gimlijem ponovno susreli Gandalfa? Zar nam pobjeda kod Helmove klisure nije dala nadu, ma koliko god bila sitna, da će naši junaci ipak pobijediti Neprijatelja i njegove zle sluge? Nije li nam se srce ozarilo kada smo pred Isengardom doživjeli ponovni susret prijatelja – Gandalfa, Aragorna, Legolasa, Gimlija, Merryja i Pippina? Koju li smo samo sreću osjetili kada su rohanski rogovi zatreštali poput oluje pred zidinama Minas Tiritha? Koji li pak strah kada smo na obzoru primijetili divovske mûmakile, odnosno olifante? Nismo li bili duboko ožalošćeni smrću kralja Theodena? Nismo li osjećali veselje zbog pobjede na Pelenorskim poljima, ali i strepnju zbog onoga što nas tek čeka? Nije li nas radost zahvatila dok smo promatrali kako se rađa ljubav između Faramira i Éowyn? I premda se činilo beznadnim s vojskom se uputiti prema dverima Barad-dûra, ipak smo znali da je ta diverzija jedini način da Frodo i Sam uspiju u svojemu naumu da unište Prsten i tako spase Međuzemlje.

A kada se sve činilo beznadnim, kada je čak i Frodo popustio pred Prstenom, Golum zubima otkida Frodov prst na kojem je bio Prsten. Izbezumljen od radosti, Golum se spotaknuo i s posljednjim krikom „Najdraže!” upao u vatru Orudruina. I kao što Frodo reče Samu: „Nego, sjećaš li se što je Gandalf rekao: Možda čak i Golum ima još nešto obaviti? Da nije bilo njega, Same, ja ne bih bio kadar uništiti Prsten. Cijeli naš pothvat bio bi uzaludan, na samom kraju” (Gospodar prstenova VI.3). Time je Prsten bio uništen, a Neprijateljeva vladavina okončana.

Na kraju svih zbivanja?

Međutim, time ne završava priča i pritom ne mislim samo na priču ispričanu u Gospodaru prstenova. Otkrivamo najprije blago koje se skriva u Dodacima, a ako već prije nismo imali prilike pročitati čitavu Bilbovu pustolovinu, odnosno pratiti njega i Thorinovu družinu na putu prema Ereboru, odnosno Samotnoj planini i otkriti kako je uopće Prsten došao u Bilbove ruke, primamo se Tolkienova Hobita. Ako nas možda zanima tko su ti silni likovi koji se spominju u Gospodaru prstenova, tko suEärendil, Gil-galad, Beren i Luthien, Durin ili pak mačke kraljice Berúthiel, upućujemo se SilmarillionuNedovršenim pripovijestimaPovijesti Međuzemlja i drugim djelima koje je nakon očeve smrti uredio i objavio Christopher Tolkien. No čak i kada bismo pročitali sva ta djela, uvjeren sam da bismo osjećali želju da im se uvijek iznova vraćamo.

I tako svakim novim čitanjem Gospodara prstenova (i drugih Tolkienovih djela) otkrivamo nešto novo. Svako novo čitanje pokazuje nam i produbljuje smisao, svrhu i ljepotu prijateljstva, požrtvovnosti, istinske muževnosti i ženstvenosti, a isto nam tako pokazuje da se vrijedi boriti protiv zla makar se sve činilo bezizlaznim i beznadnim. Također nam pomaže otkriti da nikada nismo potpuno sami, da nikada nismo napušteni, već da je i u najmračnijim trenucima, kada nam se čini da je oko nas samo tama, prisutno nešto, odnosno Netko tko nam daje snagu i svjetlo da bismo izašli iz te tmine (npr. kada Sam pronalazi snagu boriti se protiv Shelob).

U obranu Bijega7

No osim već spomenutih tema prijateljstva, požrtvovnosti i epske borbe između dobra i zla, postoji li nešto još dublje što ljude privlači (ponovnomu) čitanju Gospodara prstenova? Vjerujem da u odgovoru na to pitanje trebamo poći od činjenice da je Gospodar prstenova, kao što sâm Tolkien priznaje, „u svojoj osnovi vjersko i katoličko djelo” (Carpenter 2013, Pismo 142). Tolkien objašnjava da je to isprva bilo nesvjesno, a u reviziji svjesno. „Iz tog razloga nisam stavio ništa ili sam izbacio praktički sve reference na bilo što poput ‘religije’, kultova ili praksi u svijetu mašte. Tȁ religijski je element apsorbiran u priču i simbolizam” (ibid).

Međutim, ako je tomu tako, kako se uopće očituje religijski i katolički element u tome djelu? Smatram da odgovor nalazimo kada promotrimo funkciju Gospodara prstenova. Naime, to djelo ima funkciju bijega, eskapizma. No što je uopće eskapizam? Tolkien je o eskapizmu pisao u svome djelu O vilinskim pričama (eng. On Fairy-Stories):

„Zaključit ću sada razmatrajući Bijeg i Utjehu koji su prirodno usko povezani. Iako vilinske priče, naravno, nisu jedino sredstvo Bijega, one su danas jedan od najočitijih i (nekima) nečuvenih oblika ‘eskapističke’ književnosti i stoga je razumno da razmatranjem o njima dodamo neka promišljanja o ovome pojmu ‘bijega’ u kritici općenito.

Tvrdio sam da je Bijeg jedna od glavnih funkcija vilinskih priča, a budući da ih odobravam, jasno je da ne prihvaćam prizvuk ismijavanja ili sažalijevanja s kojim se ‘Bijeg’ sada tako često koristi: prizvuk za koji korištenje riječi izvan književne kritike ne daje nikakvo opravdanje. U onome što zlorabnici Bijega rado nazivaju Stvarnim Životom, Bijeg je očito u pravilu vrlo praktičan, pa čak može biti i junački. U stvarnome životu teško ga je osuđivati osim ako ne uspije; u kritici je čini se tim gori što bolje uspijeva. Očito se suočavamo s pogrješnim korištenjem riječi, a također s pomutnjom misli. Zašto bi čovjek trebao biti prezren ako, našavši se u zatvoru, pokuša pobjeći i otići kući? Ili ako, čak i kada to ne može napraviti, razmišlja i govori o drugim temama mimo tamničara i zatvorskih zidova? Vanjski svijet nije postao manje stvaran zato što ga zatvorenik ne može vidjeti. Koristeći Bijeg na ovakav način, kritičari su izabrali pogrješnu riječ i, štoviše, brkaju, ne uvijek iskrenom pogrješkom, Zatvorenikov Bijeg (eng. the Escape of the Prisoner) s Dezerterovim Bježanjem (eng. the Flight of the Deserter)” (Tolkien 2012, 4. poglavlje).

Tolkien se ovdje dotiče činjenice da „eskapizam” u očima brojnih kritičara redovito ima isključivo negativne konotacije. Kao što sam napomenuo u tekstu „Zašto će Amazonov Gospodar prstenova biti loš?”, „[z]a takve eskapizam jednostavno nije rješenje jer nas i književna djela svojim temama i radnjom trebaju stalno podsjećati na aktualne krize, probleme i nedaće s kojima se svijet suočava.” Ti „realisti” inzistiraju na tome da priča bude usidrena u Stvarnome Životu i po njima Tolkien i njemu slični čine grijeh svojim eskapističkim djelima.

Međutim, Tolkien nije prihvaćao tu modernu herezu koja svijet ograničava samo na ovaj svijet, na ono vidljivo. Radije, kao što sam istaknuo u tekstu o Amazonovu Gospodaru prstenova,„Tolkienov legendarium uzdiže čovjeka iznad prozaičnih pitanja heteronormativnosti, subalternosti i tko zna koje već ne gluposti aktualnoga političkog krajobraza.” Naime, kao što objašnjava katolički autor Joseph Pearce, za Tolkiena se istinska stvarnost, odnosno punina stvarnosti nalazi „onkraj fizičkoga u metafizičkome, onkraj naravnoga u nadnaravnome” (Pearce 2019, 8. poglavlje). Sâm Tolkien smatra da „postoji dio čovjeka koji nije ‘Priroda’ i (…) zapravo je potpuno nezadovoljan njome” (Tolkien 2012, 4. poglavlje).

Drugim riječima, zbilja nije ograničena samo na ono što dohvaćamo sa svojih pet osjetila, samo na materijalno, već se, kao što Pearce objašnjava, punina zbilje nalazi „onkraj naravnoga u nadnaravnome”. I dok je riječima materijalista Eustacea iz Lewisove Plovidbe broda Zorogaza sunce samo „golema lopta užarenoga plina”, za ljubitelja vilinskih priča sunce je, kao što to vrsno izražava Joseph Pearce, nešto lijepo što označuje

„ljepotu onkraj sebe i svjetlo u tami koje ukazuje na svjetlo onkraj sve tame. Iz tog razloga Samwise Gamgee u jednome od najmračnijih trenutaka u Gospodaru prstenova proglašava da ‘povrh svake sjene svjetlost sunca se prelama’. Kako za hobite tako i za vilenjake, kao i za one koji vide očima hobita i vilenjaka, sunce označava darivatelja svega svjetla koje pobjeđuje sve sjene” (Pearce 2015, 1. poglavlje).

U tome kontekstu američki pisac Stephen R. Lawhead ističe da najbolje vilinske priče poput Gospodara prstenova ne nude „bježanje od stvarnosti”, već „bijeg u uzvišenu stvarnost”, bijeg u svijet koji je „ujedno življi, intenzivniji i stvarniji, gdje sreća i tuga postoje u dvostrukoj mjeri, gdje dobro i zlo ratuju u epskome sukobu, gdje se radost čini moćnijom zbog mogućnosti opće tragedije i poraza” (citirano u Pearce 2019, 8. poglavlje). Lawhead nastavlja: „U najboljoj fantastičnoj književnosti, poput Gospodara prstenova, bježimo u idealan svijet u kojemu se idealni junaci i junakinje (koji su zapravo samo dio našega istinskoga ja) ponašaju idealno. Djelo opisuje ljudski život onako kako bi se mogao živjeti, možda kako bi se trebao živjeti, u okviru, ne potpune sreće i svjetla, već porazne tragedije i nadmoćne nevolje” (ibid). I tako nas, komentira Joseph Pearce, Gospodar prstenova prenosi u „uzvišenu stvarnost” „koja je tek nejasno razlučiva u djelomičnoj stvarnosti u kojoj živimo” (ibid). Pearce nastavlja:

„Ta uzvišena stvarnost dovela je čitatelja bliže krajnjoj istini za koju je Tolkien vjerovao da je sâm Bog. Stoga, budući da je Istina, ispravno shvaćena, Savršena, naša potraga za stvarnošću, ili realizam, trebala bi biti usmjerena prema savršenosti. Nesavršenosti života, dvosmislenosti i podvojenosti svakodnevnoga postojanja, iako stvarni u ograničenome smislu, samo oduzimaju od veće stvarnosti, zamagljujući pogled” (ibid).

Ovdje naslućujemo još nešto važno, naime, Gospodar prstenova pokazuje da u ovome životu, u ovostranosti potpuni bijeg nije moguć. „Otuda osjećaj čežnje i izgnanstva koji su sastavni dio duhovne potrage” (ibid). Kao što sâm Tolkien piše: „Zapravo sam kršćanin, i ustvari rimokatolik, tako da ne očekujem da će ‘povijest’ biti išta drugo doli ‘dugi poraz’ – iako sadrži (a u legendi može sadržavati jasnije i dirljivije) neke uzorke ili bljeskove konačne pobjede” (Carpenter 2013, Pismo 195). No, kao što objašnjava Joseph Pearce,

„budući da Bog može uvijek izvući dobro iz Neprijateljevih zlih planova, (…) patnja ispravno shvaćena i prihvaćena, uči nas kako ‘samilosti i izdržljivosti u nadi’ tako i daje ‘snagu duhu’ i okreće ‘žalost u mudrost’. Najdublja i najpoetičnija je slika žalosti i patnje kao učiteljicâ nesebičnosti, potičući one koji podnose životne boli da tragaju za radostima onkraj svijeta” (Pearce 2019, 8. poglavlje).

Gospodar prstenova: Knjiga stoljeća

Vjerujem da je iz napisanoga sada jasnije zašto je Gospodar prstenova toliko omiljen među čitateljstvom. To možda nije stav brojnih književnih kritičara koji u svome „realizmu” ne mogu shvatiti važnost Bijega, ali to samo pokazuje da su zapravo oni a ne Tolkien u raskoraku sa Stvarnim Životom jer ne prihvaćaju zbilju u njezinoj punini. I tako je nadom protiv svake nade Gospodar prstenova postao i ostao djelo koje je u nešto više od 60 godina od svoga objavljivanja nadahnulo i oduševilo milijune čitatelja te dan danas nastavlja privlačiti nebrojene i uvoditi ih u svijet Međuzemlja.

Je li onda Gospodar prstenova knjiga stoljeća? Da, i to ne samo XX. već i XXI. stoljeća. Primite, stoga, ponovno u svoje ruke ovo remek-djelo među vilinskim pričama da bi vas opet oduševilo, da biste iznova plakali i radovali se sa svojim junacima, da biste se njegovim čitanjem uzdigli iznad „doline suza” k Onomu koji je sama Istina, Dobrota i Ljepota.

Luka Ilić

Bibliografija

  • Carpenter, Humphrey. 2013. The Letters of J. R. R. Tolkien (New York: Houghton Mifflin Harcourt). EPUB.
  • Pearce, Joseph. 2015. Frodo’s Journey: Discovering the Hidden Meaning of The Lord of the Rings(Charlotte: Saint Benedict Press). EPUB.
  • Pearce, Joseph. 2019. Tolkien: Man and Myth (San Francisco: Ignatius Press). EPUB.
  • Tolkien, J. R. R.. 1995-1996. Gospodar prstenova, 3. sv. (Zagreb: Algoritam).
  • Tolkien, J. R. R.. 2012. The Monsters and the Critics (London: HarperCollinsPublishers). EPUB.
  • Tolkien, J. R. R. 2012. Silmarillion, 5. izd. (Zagreb: Algoritam).

1 Nazgûli („Prstenove sablasti” na Crnome jeziku Mordora), poznati i kao „Crni jahači” ili jednostavno „Devetorica”, bili su sluge Mračnoga Gospodara Saurona u Međuzemlju tijekom Drugoga i Trećega doba. (Vidi: https://www.tolkien.rs/recnik/src/n.htm).

2 Vještac-kralj Angmara, odnosno Gospodar nazgûla, bio je Sarumanov glavni sluga tijekom Drugoga i Trećega doba. Gandalf ga opisuje sljedećim riječima: „’Ali sad vam je najgrozniji od svih zapovjednika gospodara Barad-dûra osvojio već i vanjske zidine’. (…) ‘Nekadašnji kralj Angmara, vještac, Prstenova sablast, gospodar nazgûla, jezovito koplje u ruci Sauronovoj, sjena očaja!’” (Gospodar prstenova V.4). Angmar je pak kraljevstvo u sjevernome dijelu Maglenoga gorja uspostavljeno 1300. godine Trećega doba. Osnovano je s ciljem uništenja kraljevstva Arnora. Vještac-kralj Angmara ratovao je protiv Arnora oko 700 godina. Godine 1974. Arnor je konačno razoren, a 1975. udružena je vojska ljudi Gondora i vilenjaka porazila vojsku Kralja-vještca Angmara u bitci kod Fornosta, čime je palo kraljevstvo Angmara. (Vidi: https://www.tolkien.rs/recnik/src/a.htm).

3 Arnor je godine 3320. Drugoga doba osnovao Elendil Numenorejac i bilo je to prvo kraljevstvo Dunedaina u Međuzemlju. Kraljevstvo Arnor palo je 1974. godine Trećega doba. (Vidi: https://www.tolkien.rs/recnik/src/b.htm).

4 „Durinova propast” odnosi se na Balroga koji je od Prvoga doba i tzv. Rata gnjeva spavao u samim temeljima Maglenoga gorja ispod Khazad-dûma, kraljevstva patuljaka. Iz njegova su ga pak sna probudili patuljci 1980. godine Trećega doba jer su kopali preduboko i pregramzljivo u svojoj potrazi za mithrilom. Te iste godine Balrog je ubio kralja Durina VI. (otuda mu i ime „Durinova propast”). Durinov sin Náin I. pokušao ga je uništiti godinu poslije, no i njega je Balrog ubio. Nakon tih događaja Durinovi su patuljci napustili svoj drevni dom.

5 Balrozi su Maiari koje je Melkor (Morgoth), prvi Mračni Gospodar, zaveo i izopačio, učinivši ih svojim slugama. Na vilenjačkome su jeziku nazvani Valaraukarima. (Vidi: https://www.tolkien.rs/recnik/src/b.htm). Poznati su i pod imenom „Plamen Udûnov”, pritom se „Udûn” odnosi na Utumno, prvotno Morghotovo uporište. U Silmarillionu čitamo:

„Toliko je velika bila moć [Melkorova] ustanka da se u zaboravljenim stoljećima otimao s Manwëom i svim Valarima i niz godina na Ardi držao u svojim šakama većinu njezinih zemalja. Ali nije bio sam. Mnoge je Maiare k njemu privukla njegova divota, dok je još bio velik; te mu i u tami ostadoše vjerni, a ostale je poslije lažima i izdajničkim darovima iskvario da mu služe. Najstravičniji su među tim dusima bili Valaraukari, ognjeni bičevi koje u Međuzemlju nazivahu Balrozi, zlodusi užasa” (Valaquenta, O neprijateljima).

6 „Tajna vatra” i „plamen Anorov” druga su imena za „oganj neugasivi”, odnosno stvaralačku moć Eru Ilúvatara kojom je prvo stvorio Ainure, a potom i Eäu (Stvoreni svijet).

7 U ovome poglavlju neke riječi poput „Bijeg”, „Utjeha” i još pokoje pišem velikim početnim slovom jer ih tako koristi i Tolkien u engleskome izvorniku.