Nova sjena: nesuđeni nastavak „Gospodara prstenova“

DE CIVITATELUKA ILIĆ/konzervativac.com

J. R. R. Tolkien, "Nova sjena" (Izvor: Nerd of the Rings).
J. R. R. Tolkien, “Nova sjena” (Izvor: Nerd of the Rings).

Što kada bih vam rekao da je J. R. R. Tolkien neko vrijeme planirao napisati nastavak Gospodara prstenovaslavnoga remek-djela među vilinskim pričama, pa čak i da je 1950-ih počeo s pisanjem toga djela? Tolkien je napisao tri inačice toga nastavka, ali to djelo naslova Nova sjena (engl. The New Shadow) nikada nije dovršio. Štoviše, Tolkien je svjesno odlučio napustiti taj projekt. Tek smo zalaganjem njegova sina Christophera Tolkiena imali prilike pročitati fragmente toga nikada dovršenog nastavka Gospodara prstenova. Naime, u Narodima Međuzemlja (engl. The Peoples of Middle-earth), dvanaestomu svesku Povijesti Međuzemlja, Christopher Tolkien donosi nam rukopise Nove sjene koji sveukupno obuhvaćaju manje od 10 stranica. No koja je uopće radnja Nove sjene? Zašto je J. R. R. Tolkien svjesno napustio taj projekt?

Nova sjena: Duboko seže korijenje Zla

„Ova priča počinje u danima Eldariona, sina onoga Elessara (Aragorna, op. a.) o kojemu povijesti imaju mnogo toga za reći. Prošlo je sto i pet godina1 od pada Crne kule (Barad-dûra, op. a.) i većina gondorskoga naroda nije obraćala previše pozornosti na priču iz toga vremena, iako su još uvijek živjeli neki koji su se sjećali Rata Prstena kao sjene nad njihovim ranim djetinjstvom. Jedan je od njih stari Borlas iz Pen-arduina. On je bio mlađi sin Beregonda, prvoga zapovjednika garde princa Faramira, koji se sa svojim gospodarom preselio iz Grada (Minas Tiritha, op. a.) u Emyn Arnen” (HoME XII, 410-411).

Tim riječima počinje Nova sjena,čiju je radnju J. R. R. Tolkien smjestio u Četvrto doba Međuzemlja, odnosno u doba nakon Sauronova pada. To je bilo doba ljudi, obilježeno prije svega blagostanjem i mirom. Kratki su fragmenti priče usredotočeni na dvojicu likova – već spomenutoga starca Borlasa i mladića Saelona, koji je bio prijatelj Borlasova sina Berelacha. Točnije, pratimo njihov razgovor (vjerojatno) u Pen-arduinu uz rijeku Anduin, a taj nam razgovor otkriva mnogo kako o naravi Zla tako i o ljudskoj naravi.

Orkovska posla

„Doista duboko seže korijenje Zla”, reče Borlas, „i crni je sok jak u njima. To stablo nikada neće biti ubijeno. Sjekli ga ljudi koliko god mogli, opet će izbaciti mladice čim skrenu s puta. Ni o Blagdanu sječe sjekira se ne smije vješati o zid!” (ibid, 411).

Međutim, Borlasov sugovornik Saelon nije bio pretjerano zadivljen tim riječima, a izgleda ni svojim domaćinom. Za njega je Borlas jedna od onih osoba koja nije zadovoljna sa svojim malim kutkom mira i tišine, već se čitava svoga života brine za svoje susjede, za Grad, za Kraljevstvo i za čitav svijet.

Saelon se tako prisjeća dana kada ga je Borlas uhvatio dok je u njegovu voćnjaku činio „orkovsko djelo”, naime, dok je brao nezrele jabuke da bih ih potom jednostavno bacio. I umjesto da ga batinama opomene ili da pak osnaži ogradu, Borlas ga je ukorio u želji i nadi da postane bolji, da se popravi. Sve je to u Saelonu pobudilo gnjev, ali i zanimanje za orkove. U njemu je rasla mržnja i želja za osvetom. Znao se igrati s prijateljima pretvarajući se da su orkovi, a ponekad je htio zajedno sa svojim prijateljima upasti u Borlasov voćnjak i posjeći njegova stabla kako bi ovaj doista pomislio da su se orkovi vratili.

Borlas je bio zatečen time te je izrazio žaljenje zbog onoga što je tom prilikom rekao ako je to u Saelonu pobudilo mržnju. No premda priznaje da ono što je rekao možda nije bilo pravovremeno, ipak je to istina:

„Sigurno čak i dječak mora razumjeti da je plod plod i da ne dostiže puninu bivanja dok ne sazri; stoga je zloupotrijebiti ga nezreloga učiniti gore negoli samo opljačkati čovjeka koji ga je njegovao: time se pljačka svijet, ometa se dobru stvar da dosegne ispunjenje. Oni koji tako čine udružuju snage sa svime što je pogrješno, sa snijeti, tumorima i zlim vjetrovima. I to je bio način orkova” (ibid, 413).

Ljudi nisu plod Melkorova nesklada

Međutim, Saelon tvrdi da je to način svih ljudi, da bi po sudu stabala ljudi i orkovi bili isti, odnosno stabla ne bi primijetila razliku između orkovske i ljudske sječe. Borlas pak odgovara da ljudi mogu nesmetano jesti plodove stabala (jer potonja proizvode i više nego dovoljno za nastavak vrste), ali i da stabla nisu suci, već, štoviše, samo su djeca Jednoga (Eru Ilúvatara, op. a.) gospodari.

Borlas objašnjava da zla svijeta isprva nisu bila u velebnoj Glazbi, već su ušla Melkorovim neskladom. Pritom je važno imati na umu da ljudi nisu nastali iz toga nesklada, već su u svijet ušli kasnije kao nova stvorenja izravno od Erua, Jednoga, i stoga se nazivaju Njegovom djecom. Sve što je bilo u Glazbi imaju pravo koristiti za svoje dobro, ali ne ponosno ili raskalašeno, već s poštovanjem. Ako bi najmanje šumarovo dijete osjetilo hladnoću zime, najponosnijemu se stablu ne bi učinila nepravda kada bi se od njega zatražilo da preda svoje meso kako bi se dijete ugrijalo vatrom. Nadalje, dobar seoski gospodar neće posjeći mlado stablo i ostaviti ga da trune, tȁ to bi bilo orkovsko djelo, već će prvo koristiti mrtvo drvo ili staro stablo.

„Ali je kao što sam rekao: duboko je korijenje Zla, a izdaleka dolazi otrov koji djeluje u nama tako da mnogi čine ove stvari – s vremena na vrijeme i onda postanu doista poput Melkorovih sluga. No orkovi su ove stvari činili čitavo vrijeme; oni su s užitkom činili štetu svemu što ju je moglo pretrpjeti i sputavao ih je samo nedostatak moći, a ne razboritost ili milosrđe” (ibid, 414).

O crnome gospodaru

Međutim, Saelon smatra da Borlas nije imao na umu svoj voćnjak, jabuke, pa čak ni samoga Saelona kada je govorio o ponovnome pojavljivanju crnoga stabla. Radije, Borlas je smjerao na nešto drugo. I u tome trenutku, dok je sunce zalazilo iza planine Mindolluin, jedva čujno Saelon izgovara ime: „Herumor.” Nije pritom riječ o istoimenome crnom númenorejcu iz Drugoga doba, koji se zajedno s Fuinurom uzdigao u moći među Haradrima u vrijeme prije rata Posljednjega saveza (usp. Silmarillion, O prstenovima moći i Trećem dobu), već je Saelon smjerao na značenje te riječi. Naime, „Herumor” na Quenya, odnosno visokovilenjačkome znači – Crni gospodar.

Borlas ga je gledao s čuđenjem i strahom. Usta su mu zadrhtala kao da će nešto izgovoriti, ali nije umio izustiti ništa.

„Vidim da i ti jesi”, reče Saelon. „I činiš se zapanjen saznanjem da sam ga i ja čuo. No nisi ništa zapanjeniji nego što sam ja bio kada sam vidio da je ovo ime doprlo do tebe. Tȁ, kao što rekoh, imam oštre oči i uši, ali tvoje su sada zamućene čak i za dnevnu upotrebu, a stvar se držala u tajnosti koliko je lukavstvo moglo smisliti.”

„Čije lukavstvo?”, reče Borlas iznenada i žestoko. Njegov je očinji vid možda bio zamućen, ali sada su mu oči plamtjele od gnjeva.

„Pa, oni koji su čuli zov imena, naravno”, odgovorio je Saelon nezabrinuto. „Još ih nema mnogo da bi se suprotstavili svim ljudima Gondora, ali broj raste. Nisu svi zadovoljni otkako je Veliki kralj umro, a manje ih je sada koji se boje” (HoME XII, 414).

I tako su njih dvojica započeli s nadmudrivanjem. Svaki od njih nastojao je otkriti što drugi zna, a da pritom ne otkrije svoje karte. Saelon je htio od Borlasa saznati kako je čuo za ime „Herumor”, ali potonji nije htio reći. Borlasa je pak zanimalo je li Saelon jedan od onih koji je čuo zov imena, ali ni mladić nije bio spreman dati mu odgovor. Nakon natezanja tko prvi treba odgovoriti, Saelon poziva Borlasa da mu se pridruži nakon sumraka ako želi saznati odgovor na svoje pitanje i da poput njega bude odjeven u crno. Rekavši to, Saelon napušta Borlasa.

„Namirisao je staro Zlo i spoznao ga za ono što jest”

Neko je vrijeme nakon Saelonova odlaska Borlas mirno stajao da bi u svome umu otkrio kako je uopće započeo ovaj razgovor. Naime, Borlas mu je prepričavao ono što mu je rekao njegov sin Berelach koji je živio u blizini Pelargira, služeći u gondorskoj mornarici. Njegov mu je sin ispričao kako je nekoliko mornara nestalo, kao i maleni brod gondorske flote. Borlas tomu nije pridavao posebnu važnost, smatrajući da su otišli bez dopuštenja i kormilara te se utopili. Međutim, Saelon mu je objasnio da to nisu bili nevješti ljudi, već sinovi ribara, a k tomu uz obalu dugo vremena nije bilo nikakvih oluja. Borlas se tu prisjetio i drugih glasina te je onda nekako više za sebe naglas govorio o Crnome stablu.

Borlas u tome trenutku počinje raspravljati sa samim sobom. Što mu je sada činiti? Hoće li se ići naći s njim? Je li Saelon dio te urote? Želi li ga obratiti na stranu Zla? No nema smisla pridobiti čovjeka koji se sjećao staroga Zla, ma koliko udaljeno bilo. Je li Saelon možda špijun? Sprema li mu kakvu zamku?

Nakon nekoga vremena Borlas odlučuje prihvatiti Saelonovu ponudu. „Još uvijek nisam senilni starac”, reče samome sebi, „ali smrt nije toliko daleko da bih izgubio mnogo dobrih godina ako izgubim bacanje” (ibid, 418). I dok je prelazio kućni prag, sine mu: „Možda sam sačuvan tako dugo za ovu svrhu: da još živi netko, zdrava uma, tko se sjeća što se događalo prije Velikoga mira. Njuh ima dugo pamćenje. Mislim da bih još uvijek mogao namirisati staro Zlo i spoznati ga za ono što jest” (ibid).

Ulazeći u kuću, otkrio je da nije bilo uobičajenih zvukova večeri, već samo tiha, mrtva tišina. Čudio se, a onda je zazvao, ali nije bilo odgovora. Prolaz u kojemu je bio djelovao je kao da je zamotan u crnilo – ni tračka sumraka vanjskoga svijeta. I iznenada „namirisao je staro Zlo i spoznao ga za ono što jest” (ibid).

Tim riječima završava Nova sjena i, kao što Christopher Tolkien napominje, „nikada neće biti znano što je Borlas otkrio u svojoj crnoj i tihoj kući, niti koju je ulogu igrao Saelon i koje su bile njegove namjere”. Naime, kao što smo naznačili ranije, J. R. R. Tolkien nikada nije dovršio nastavak Gospodara prstenova. No zašto je odustao od toga projekta?

Nova sjena: triler koji nije bio vrijedan pisanja

Sâm Tolkien u dva se navrata dotakao Nove sjene. Prvo je u pismu iz 1964. godine napisao:

„Započeo sam priču smještenu oko 100 godina nakon pada [Mordora], ali pokazala se kako zlokobnom tako i depresivnom. Budući da imamo posla s ljudima, neizbježno je da bismo se trebali zaokupljati najžalosnijom osobinom njihove naravi: njihovim brzim zasićivanjem dobrom. Tako bi ljudi Gondora u vremenima mira, pravde i blagostanja postali nezadovoljni i nemirni – dok bi vladari koji potječu od Aragorna postali samo kraljevi i namjesnici – poput Denethora ili još gore. Otkrio sam da je čak i tako rano došlo do izbijanja revolucionarnih zavjera, oko središta tajne sotonističke religije; dok su se gondorski dječaci igrali pretvarajući se da su orkovi i hodali okolo radeći štetu. Mogao sam napisati ‘triler’ o zavjeri i njezinu otkrivanju i razotkrivanju – no bilo bi samo to. Ne bi bilo vrijedno pisanja” (Tolkien, Pismo 256).

Drugi se pak put Tolkien osvrnuo na Novu sjenu 1972. godine, petnaest mjeseci prije svoje smrti:

„Nisam napisao ništa mimo prvih nekoliko godina Četvrtoga doba. (Osim početka priče koja bi se trebala odnositi na kraj vladavine Eldarona [sic!] oko 100 godina nakon Aragornove smrti. Tada sam, naravno, otkrio da Kraljev mir neće sadržavati priče vrijedne prepričavanja; a njegovi ratovi ne bi bili zanimljivi nakon svrgavanja Saurona; ali da će se gotovo sigurno tada pojaviti nemir zbog (čini se) neizbježnosti da ljudima dosadi dobro: postojala bi tajna društva koja prakticiraju mračne kultove i ‘orkovske kultove’ među adolescentima” (Tolkien, Pismo 338).

Ove nam Tolkienove riječi očituju da bi Veliki mir iznio na vidjelo nemir ljudskoga srca u svijetu koji je nagrdio Morgoth: brzo zasićivanje dobrom i, posljedično, čovjekovu sklonost zlu. Također, vidimo da J. R. R. Tolkien nije smatrao vrijednim napisati priče o tome razdoblju. No zašto? Vjerujem da je Nerd of the Rings vrsnoobjasnio te razloge u svome videu, kojemu ovaj tekst duguje mnogo:

„Smatram da nam ova Nova sjena otkriva mnogo o Tolkienu kao čovjeku. Razumio je da će se zlo, ako ga se ostavi bez kontrole, pojaviti kako bi pokvarilo ljudska srca; da u svijetu nagrđenomu Melkorovim neskladom zlo ne može potpuno biti uklonjeno iz svijeta. Ali još više, Tolkien je znao kada se suzdržati dok je pisao o svijetu koji je stvorio. Priznao je da bi Veliki mir Aragornove vladavine sadržavao malo priča vrijednih pisanja, tȁ ne bi bilo velikoga Zla kojemu bi se suprotstavili Aragorn i njegov narod. No smatram da je Tolkien također shvatio koliko bi bilo depresivno uvesti novo veliko Zlo nakon tako goleme i divne pobjede kao što je bila pobjeda nad Sauronom.”

Bez sumnje bi, kao što Christopher Tolkien objašnjava, Nova sjena bila „vrlo izuzetan ‘triler’ i na njezino se rano napuštanje može gledati sa žaljenjem” (HoME XII, 418). No, kao što Christopher napominje, njegov je otac odustao od pisanja nastavka Gospodara prstenova jer je htio izraziti dublje uvjerenje, naime, da je golema struktura priče koju je stvorio „došla svomu istinskom kraju Sauronovim padom” (ibid).

Jesmo li zakinuti time što Nova sjena nije ugledala svjetlo dana? Je li dobro što nikada nismo dobili nastavak Gospodara prstenova? Da, smatram da je dobro. Za razliku od obožavatelja nekih drugih franšiza (npr.,Ratovi zvijezda), nismo dobili nezadovoljavajuće nastavke koji bi umanjili značaj žrtvi koje su naši junaci učinili i pobjede koju su ostvarili. Kao što reče Nerd of the Rings: „Tolkien je shvatio da je [Nova sjena] priča koja nije vrijedna pisanja te da su posljednji dani [Prstenove] družine i prikladni završeci svakoga pojedinog lika zapravo pokazali kako bismo, u konačnici, trebali napustiti Međuzemlje.”

Luka Ilić

Korištena literatura

  • Carpenter, Humphrey. 2013. The Letters of J. R. R. Tolkien (New York: Houghton Mifflin Harcourt). EPUB.
  • Tolkien, Christopher (ur.). 1997. The History of Middle-earth XII: The Peoples of Middle-earth (London: HarperCollins Publishers). U tekstu: HoME XII.
  • Tolkien, J. R. R. 2012. Silmarillion, 5. izd. (Zagreb: Algoritam).

1 O problemu datiranja Nove sjene vidi HoME XII, 419-420n7