Zbornik radova Sveti Dominik u Hrvata, ur. Anto Gavrić i Božidar Petrač

Osam stoljeća dominikanaca na tlu Hrvatske

Piše Zoran Ladić/Vijenac 732

Knjiga je i oblik zahvale sv. Dominiku, čija je baština, zasađena u hrvatskom narodu već osam stoljeća, iznjedrila velik broj književnih i umjetničkih spomenika te osoba koje su, nadahnute likom sv. Dominika i njegovim vjerskim djelovanjem, izraženim ponajbolje u hagiografskim djelima, znatno pridonijele općem razvitku hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture

Cjelokupna kulturna, znanstvena i općenito zainteresirana javnost u Hrvatskoj protekle godine, uz nekoliko drugih, obilježila je veliku obljetnicu posvećenu ne jednoj osobi ili nekom točno datiranu događaju, već 800 godina od dolaska braće propovjednika ili dominikanaca na prostore današnje Hrvatske. Upućenije u ulogu dominikanskog reda u kreiranju hrvatskih i zajedničkih europskih civilizacijskih dosega nije začudilo što je prisjećanje na tu obljetnicu rezultiralo održavanjem nekoliko prigodnih okruglih stolova, znanstvenih skupova, a u dnevnim novinama napisan je i poveći broj članaka kojima se nastojalo informirati hrvatsku javnost o fratres ordinis predicatorum, koji su, iako crkveni red, tijekom osam stoljeća boravka u Hrvatskoj ostavili dubok trag i stvarali nove putove u promišljanjima o znanosti, kulturi i umjetnosti hrvatskoga svjetovnog društva.

Naime, do početka 13. stoljeća stariji crkveni redovi, primjerice benediktinci, svoj život i rad na zemlji ostvarivali su kroz introspektivno kršćanstvo, zatvoreno ili jedva malo odškrinuto za svjetovna kretanja i druženje s običnim vjernicima, izuzev pripadnika društvene elite. S pojavom Dominika i Franje u gotovo istom povijesnom trenutku, ali i papa s početka 13. stoljeća (Inocent III. i Honorije III), koji su osjećali dolazak novog vremena, obilježena sve većom ulogom stanovnika nižih društvenih staleža europskih urbanih sredina u pobožnim kretanjima, teologiji i religioznosti općenito, dolazi do velikog preokreta u dotad, s aspekta mobilnosti društvenih struktura, pasivnom europskom društvu.

Jaka urbana baština kao temelj za osnivanje dominikanskih konvenata

Europa tog novog doba, obilježena vjerskim zanosom koji se granao u raznim smjerovima ovisno o društvenim kretanjima (pojava kršćanskih topoi kao imitatio Christi ili vita evangelica et apostolica, put prema rehabilitaciji marijanske pobožnosti, još prisutni križari, jačanje vjerovanja u kultove svetaca), ali i začecima slobodne laičke misli u sve užurbanijim gradovima razvijenog i kasnog srednjovjekovlja, jednostavno je zahtijevala drukčiji, originalan odgovor Crkve. I pronašla ga je u likovima dvojice spomenutih svetaca te učvrstila za sljedeća stoljeća utemeljenjem dva najvažnija srednjovjekovna siromašna reda – franjevaca (1209) i dominikanaca (1216).

Naša je zemlja bila te sreće da je od razdoblja antike naslijedila jaku urbanu baštinu, osobito u Istri i Dalmaciji, gdje su formirane komune kao oblici urbano-ruralnih društvenih zajednica, ali i u Slavoniji, gdje su se, opet u 13. stoljeću, formirali slobodni kraljevski gradovi i magnatska trgovišta. Nisu to bile brojčano velike urbane sredine, ali svakodnevnom životnošću, vanjskim izgledom, gospodarstvom i kulturom pratile su kretanja u urbanim sredinama zapadne strane Jadranskog mora ili Srednje Europe. Time su postavljeni temelji za osnivanje konvenata dominikanaca.


Izd. Alfa – Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2021.

Njihovo se ukorjenjivanje nigdje nije moglo zamisliti bez postojanja tada modernih gradova unutar kojih su, u komunikaciji s vjernicima, mogli izvršavati velik dio svoje religijske misije. U pojedinim gradovima osnivali su samostane, koji se u slučaju siromašnih redova ili tzv. mendikanata nisu nazivali monasterium nego conventuum, čime se željelo upozoriti na nov pristup vjeri, religioznosti i teologiji, ali i vjernicima. Tijekom idućih povijesnih razdoblja i stoljeća dominikanci u Hrvatskoj nastavljali su se na izvornu tradiciju prvih redovničkih zajednica, i to vjerskim djelovanjem među pukom i društvenom elitom, vezanošću uz urbane sredine, gdje je njihovo djelovanje bilo potrebno, a osobito među stanovništvom na rubovima urbanog društva, te izučavanje prirodnih, tehničkih, društvenih i humanističkih znanosti, uključujući teologiju i filozofiju.

Izvrstan je prilog obilježavanju osamstote obljetnice od utemeljenja prvih dominikanskih konvenata u Hrvatskoj objelodanjivanje zbornika radova naslovljena Sveti Dominik u Hrvata, koji su uredili Anto Gavrić i Božidar Petrač, a tiskali u Zagrebu izdavačka kuća Alfa i Dominikanska naklada Istina prošle obljetničke godine. Riječ je o opsežnoj knjizi (934 str.), a osobitu vrijednost daje joj tekstualni prilog Stanka Špoljarića o ikonografskim prikazima sv. Dominika u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od srednjeg vijeka do danas. Tekstu je pridodan izbor od nekoliko desetaka slika u boji vezanih uz dominikansku liturgiju, sakralne i ikonografske programe, sa središnjim likom sv. Dominika, što čitateljima pruža uvid u vizualni doživljaj Dominika tijekom povijesti. Slike, skulpture, fotografije liturgijskih predmeta ili relikvijara izravno su povijesno nasljeđe hrvatskih dominikanaca od 13. stoljeća, kada su umjetnici bili obrtnici i nerijetko anonimni, pa sve do suvremenih likovnih djela uglednih hrvatskih umjetnika.

Knjiga koju ovdje predstavljamo jest i oblik zahvale sv. Dominiku, čija je baština, zasađena u hrvatskom narodu već osam stoljeća, iznjedrila velik broj književnih i umjetničkih spomenika te osoba koje su, nadahnute likom sv. Dominika i njegovim vjerskim djelovanjem, izraženim ponajbolje u hagiografskim djelima, znatno pridonijele općem razvitku hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture. Kako je moralna i etička poruka sv. Dominika neograničena jednom zemljom ili kontinentom, trajna je to kršćanska poruka vjernicima diljem suvremenog svijeta, u knjizi su objavljeni tekstovi koje su o njegovu djelovanju i životu napisali neki od najuglednijih domaćih, ali i stranih crkvenih i svjetovnih mislilaca. Urednici su stoga koncipirali knjigu kao skup velikog broja povijesnih studija, pjesama nadahnutih Dominikovim izričajem vjere, znanstvenih rasprava iz drugih područja te razmatranja lika sv. Dominika s aspekta liturgijskih himni, propovijedi i likovnih prikaza. Nikako nije riječ o uobičajenom zborniku radova jer je koncepcija priloga neujednačena. Sastoji se od osobnih promišljanja te teoloških i filozofskih razmatranja nadahnutih sv. Dominikom, ali i strogo znanstvenih radova s urednim znanstvenim aparatom. Iako razinu vrijednosti neke knjige ili zbornika radova ne određuje ime autora nego vrijednost misli u tekstovima, u ovoj su knjizi ispunjena oba kriterija.

Izvori o sv. Dominiku

Zapravo začuđuje kako su, ako ne božanskom intervencijom, dvojica urednika (Gavrić i Petrač) uspjeli na jednom mjestu okupiti dio povijesnog i suvremeni intelektualni cvijet poznavatelja Dominikove ostavštine iz raznih zemalja. Sama je knjiga, s namjerom spajanja u poglavlja tematski sličnih radova, podijeljena u osam poglavlja. U svojevrsnom uvodniku, predstavljena su razmišljanja Bruna Cadoréa, učitelja i magistra Ordinis praedicatorum od 2011. do 2019, u kojem razmatra ukupan doprinos sv. Dominika kršćanskoj teologiji i kršćanskom načinu života. Taj rad treba posebno istaknuti jer, za razliku od nekih prilično subjektivnih prikaza života sv. Dominika, Cadoré promišljanja temelji na prvorazrednim, osobito hagiografskim i vrelima vezanim uz proces kanonizacije, dajući tako svojoj interpretaciji znanstveni temelj. Treba pritom posebno istaknuti Dominikovo nastojanje da argumentima i blagim pristupom provodi evangelizaciju među poganima i hereticima te da se kršćanska vjera uputi bolesnima, slabima i siromašnima.

U I. poglavlju, naslovljenu Sveti Dominik, predstavljeni su neki od izvora o Dominiku – isprava o osnivanju prvog konventa dominikanki te molitve samog sv. Dominika i Jordana Saskog – njegova nasljednika kao magistra dominikanskog reda. U II. Poglavlju, Pape o svetom Dominiku, objelodanjeno je nekoliko papinskih pisama i bula vezanih uz Dominikovo ili djelovanje braće propovjednika od srednjeg vijeka do danas (od bule Grgura IX. iz 1234. i Urbana VI. iz 1380. do papa Ivana Pavla II, Benedikta XVI. i Franje. Naravno, osobito su zanimljive bule i pisma vezana uz dolazak dominikanaca u Hrvatsku ili osnivanja Generalnog učilišta u Zadru 1396, najstarije visokoškolske ustanove u Hrvata (o čemu su u knjizi pisali Franjo Šanjek, Stjepan Krasić i Tomo Vereš). U III. poglavlju fokus radova sužava se na prostor Hrvatske i regija u kojima žive Hrvati te se donose neke od najljepših homilija napisanih u posljednja dva stoljeća o sv. Dominiku u nas. Iznesena su razmišljanja sedmorice uglednih hrvatskih crkvenih dostojanstvenika – od „zvijezde“ I. vatikanskog koncila i hrvatskog dobročinitelja Josipa Jurja Strossmayera i kršćanskog humanista i altruista kardinala Alojzija Stepinca do Frane Franića, Marina Srakića, kardinala Vinka Puljića, kardinala Josipa Bozanića, Tomislav Rogića i Ivana Šaška. Oni su promišljanja o djelovanju i kršćanskoj važnosti sv. Dominika iznijeli u raznim prigodama – pismom generalu dominikanskog reda (Strossmayer), predgovorom i okružnicom (Stepinac), no u najvećem broju propovijedima u raznim prigodama o životu i djelu sv. Dominika. U IV. poglavlju, Sveti Dominik u hrvatskom pjesništvu, donose se pjesme posvećene Dominiku ili dominikancima hrvatskih pjesnika od 19. do 21. stoljeća.

Pjesnici podrijetlom iz svih krajeva Hrvatske Dominiku su posvećivali neke od svojih nadahnutih pjesama, a stihove mu je posvetio već Dante u Božanskoj komediji, o čemu također svjedoči ovdje donesen izbor pjesama. Taj lijepi poetski dio nije ograničen tek na pobožnost prema sv. Dominiku već u sebi sadrži i vjerničko-teološke misli koje povezuju Dominika i dominikanske redovnike s Bogorodicom odnosno Gospinom krunicom (Gospa od Ružarija), također omiljenim oblikom marijanske pobožnosti u Hrvata, osobito od 14. stoljeća naovamo. To nije čudno jer se ponovna afirmacija Djevice Marije poklapa s jačanjem Dominikova kulta, o čemu svjedoče sve brojnija hodočašća sv. Dominiku u Bolognu.

Ova knjiga nadilazi sve
dosad objelodanjeno u nas, a posvećeno isključivo doživljaju lika sv. Dominika, braće i sestara dominikanaca i dominikanki, baš zbog činjenice što je oslobođeno uzusa pisanja znanstvenim jezikom

U V. poglavlju, naslovljenu Liturgijski himni svetom Dominiku, u kojem se donosi izbor nekoliko pohvalnica nastalih diljem Hrvatske, koje su se mogle izvoditi u glazbeno-liturgijskoj formi, imale su i važnu ulogu u izvođenju procesija i drugih izričaja pučke pobožnosti, a danas se izvode i u obliku mjuzikla. Najpoznatiji je himan O spem miram (Divne l’ nade), nastao kao molitva sv. Dominiku davne 1256. Naslov je VI. poglavlja Igrokazi, a riječ je o novoj pisanoj vjerskoj formi. U nas je jedan od najljepših napisao profesor hrvatskog jezika u gimnaziji dominikanskog samostana u Bolu na Braču Tomislav Prpić. U igrokazima nailazimo na poučne i moralne vjerske poruke univerzalno kršćanske ili iz života sv. Dominika ili nekog od njegovih bliskih sudrugova. Sv. Dominik u propovijedima, razmatranjima, esejima i studijama naslov je VII. poglavlja, najopsežnijeg, koje obuhvaća više od dvije trećine knjige. Riječ je o velikom broju znanstvenih i stručnih radova o djelu samog sv. Dominika, ali i djelovanju braće propovjednika od osnutka reda do današnjih dana.

Cijelo poglavlje temelji se na razmatranju pojedinih aspekata iz bogate povijesti Ordo preaedicatorum,kao i lika sv. Dominika kroz prizmu velikog broja vrela, stručne literature i osobnih promišljanja uglednih hrvatskih i stranih pisaca, znanstvenika u rasponu od kasnoga srednjeg vijeka do suvremenog doba. Tako su predstavljeni izvaci iz hagiografskih tekstova i nadahnutih propovjedi vezanih uz osobu sv. Dominika iz knjiga Marka Marulića (osobito njegova znamenitog djela De institutione bene vivendi), Vinka Marije Gučetića, Arkanđela Kalića, kraći popularni životopisi za šire čitateljstvo kakav je Život sv. Dominika Guzmana autora Augustina Đurđevića, Luje Matijace i Anđelka Rabadana, izvaci iz djela raznih autora o povezanosti sv. Dominika i drugih liturgijskih i vjerskih motiva kao što su marijanska pobožnost, krunica ili ružarij (primjerice nekoliko radova Jordana Viculina, tekstovi Vinka Kuničića), euharistija te književni doživljaji i opisi djelovanja sv. Dominika (primjerice Josip Marija Lovrić, Rajmund Kupareo, Josip Antolović i Zlatan Plenković)).

Dominikanci u hrvatskim zemljama

Jedan od važnijih priloga zasigurno je tekst Antonina Zaninovića o dominikancima u hrvatskim zemljama napisan u povodu 700. godišnjice dolaska dominikanaca u naše krajeve, koji se dijelom temelji i na znanstveno-kritičkom razmatranju vrela o povijesti dominikanaca. Zaninović je preteča suvremenih istraživanja uloge sv. Dominika i reda propovjednika u Hrvatskoj, a njegov je rad koncipiran tako da razmatra sve važnije aspekte djelovanja dominikanaca u našoj zemlji kao i njihov doprinos općoj europskoj dominikanskoj baštini. Vrijedan je prilog i tekst Markulina Padovana, koji je kroz teološko-filozofska promišljanja i uz korištenje dominikanske i druge teološke literature nastojao definirati opći cilj djelovanja reda u nas.

Vrlo je zanimljiv izbor radova vezanih uz hagiografsko razmatranje lika sv. Dominika, a tom aspektu pozornost je posvetio Krsto Križanić, pri čemu treba istaknuti da je on vrlo lijepo obradio problem odnosa dvojice najvećih svetaca kasnosrednjovjekovne communio sanctorum – sv. Franje i sv. Dominika. U znanstvenom promišljanju autor je upozorio na snažno dopunjavanje likova i djela dvojice mendikantskih svetaca, najpopularnijih svetaca u razdoblju od 13. do kraja 15. stoljeća, posebice među siromašnima, napuštenima, starima i bolesnima, ali i vjernicima laicima općenito. U tom je razdoblju, na vrhuncu hagiografskog žanra u djelu Jakova de Voragina Legenda aurea, jedan od toposa bio odnos između dvojice vjerski bliskih svetaca, koji su služili Crkvi i vjernicima svaki na svom području. Križanić taj motiv prijateljstva objašnjava riječima sestre Matilde koja „opisuje Franju i Dominika kao Božje poklisare da preporode svijet u znanju i ljubavi“. U sličnom smjeru ide i tekst Jure Šarčevića, koji je prezentirao i usporedio likove dvojice svetaca kroz prizmu njihova predstavljanja u hagiografskim djelima.


Lik sv. Dominika na relikvijaru sv. Kuzme i Damjana, Samostan sv. Dominika, Dubrovnik

Znanje i ljubav temeljni su motivi dva najvažnija siromašna reda, pri čemu u jednom možda više preteže znanje (fratres praedicatores), a u drugom ljubav (fratres minores).Važno je spomenuti i teološko-historiografske tekstove Hijacinta Boškovića u kojima nastoji ukazati na poslanje sv. Dominika u okviru povijesnih zbivanja njegova vremena. Nedavno je u samostanu sv. Dominika u Dubrovniku održan znanstveni skup u povodu obljetnice dominikanaca u Hrvatskoj, na kojem je o glazbenom doprinosu dominikanske braće iz Hrvatske govorio Josip degl’ Ivellio te iznio pregledan i detaljan popis dominikanaca koji su bili hrvatski skladatelji. To spominjemo zbog činjenice da ni u ovom zborniku nije zaboravljena muzička i muzikološka dimenzija braće propovjednika kao važan aspekt njihova vjerskog djelovanja, o čemu piše Anđelko Fazinić. Uz neke druge svetačke likove, pojedini su autori u svojim tekstovima dotaknuli i važnu osobu sv. Katarine Sienske, autorice nekoliko spisa o sv. Dominiku (o čemu piše Rando Paršić) i obožavane svetice kasnosrednjovjekovnog razdoblja, kojoj su hodočastili i brojni Hrvati. Njezine su propovijedi o prokreaciji nadahnjivale svećenstvo u našim krajevima u razdobljima velike depopulacije izazvane kugom i ratovima s Osmanlijama. S motrišta izvora svakako je važno istaknuti tekst Slavka Sente, koji je priložio kraći rad o bl. Jordanu Saskom i njegovim pismima. Važan su dio knjige razmatranja specifičnosti unutar dominikanske liturgije, o čemu sažeto i jasno piše i Albert Karmelić.

O velikoj ulozi dominikanskog reda u podupiranju pripadnika najnižih, najsiromašnijih društvenih staleža u urbanim društvima detaljno se govori u tekstu Dominika Baraća, koji razmatra socijalnu ulogu reda propovjednika donoseći niz primjera iz dominikanskih vrela te napominje da je „ova karakteristična nota socijalnosti u dominikanskom redu od svog početka pa kroz vjekove sačuvana i sve više razvijana“. To je nedvojbeno i razlog velike popularnosti Dominikove subraće među hrvatskim vjernicima tijekom osam stoljeća duga međuodnosa. Iako cijela knjiga odiše dubokom duhovnošću i donosi niz novih spoznaja o dominikancima općenito, a posebice u Hrvatskoj i Bosni, što i ne čudi s obzirom na izbor autora koji su, svaki u svoje vrijeme i u raznim prigodama, pisali bule, tekstove, pjesme, igrokaze, liturgijska razmišljanja, dramatske prikaze i druge forme vezane uz Ordo praedicatorum, valja istaknuti nekoliko radova koji znanstvenim pristupom, kritičkim i objektivnim promišljanjem ipak nadilaze ostale tekstove.

Ugledni hrvatski znanstvenici dominikanci – Marijan Biškup, Stjepan Krasić, Franjo Šanjek, Nikola Mioč i sadašnji provincijal hrvatskih dominikanaca Slavko Slišković – predstavljeni su kraćim historiografskim, umjetničkim i teološko-filozofskim radovima o dominikancima u Hrvatskoj i Bosni od srednjeg vijeka do suvremenog doba, o bogatoj knjižici dubrovačkih dominikanaca, o dominikancima u Zagrebu, o dominikanskoj duhovnosti kroz prizmu povijesti, o sv. Dominiku u suvremenoj umjetnosti, o svojim intimnim pobožnostima okrenutim sv. Dominiku, što su samo od nekih tema kojima su se hrvatski dominikanci bavili u vezi s dominikanskom povijesti. S aspekta teologije kao znanosti svakako treba istaknuti znanstveni rad Stipe Jurića utemeljen na raščlambi raznih vrsta izvora o dominikancima i Bibliji. Slijedi nekoliko kraćih tekstova autorica Katarine Maglice, Vesne Kusin i Grozdane Cvitan posvećenih dominikanskoj duhovnosti i osobi sv. Dominika. Zdravko Cvitak u tekstu o suvremenim izazovima koji stoje pred dominikancima u vremenima kada redovništvo općenito, pa tako i braća propovjednici, proživljavaju određenu „kadrovsku i krizu identiteta“ predstavlja neke teološke, vjersko-pobožne i duhovne mogućnosti njezina prevladavanja.

Suvremena promišljanja
sv. Dominika

Uloga sv. Dominika u suvremenoj katoličkoj liturgiji razmotrena je u tekstu Ante Bobaša, dok je Blaženka Rudić napisala tekst za devetnicu sv. Dominika u Subotici 1998. Anto Gavrić je priložio nekoliko tekstova u kojima se osvrće na neke od temeljnih motiva Dominikove pobožnosti – pouzdanje, krunicu i milosrđe – koje analizira u povijesnom kontekstu. Slijedi nekoliko kraćih tekstova posvećenih svetačkom aspektu i filozofskim osobinama Dominika u svetačkoj hijerarhiji autora Tomislava Kraljevića, Draženka Tomića i Alojza Ćubelića. Važan je prilog u zborniku tekst Marine (Ivana Pavla) Novine u kojem kazuje o dominikankama unutar Kongregacije svetih anđela čuvara donoseći podatke o povijesti ženskog ogranka dominikanskog reda u Hrvatskoj od sredine 13. stoljeća. U nekoliko sljedećih tekstova ista autorica razmatra neke specifične elemente dominikanske pobožnosti te se osvrće na još nedovoljno istraženu temu iz područja povijesti znanosti – filozofiji znanosti unutar dominikanske baštine. Na kraju nalazimo nekoliko tekstova mlađih hrvatskih dominikanaca koji ukazuju na suvremena promišljanja sv. Dominika i reda propovjednika s obzirom na vjeru u suvremenom društvu. Autori su tih pobožnih, promišljenih religijskih i teoloških tekstova dominikanci i dominikanke – brat Domagoj Augustin Polanščak, sestra Marija Magdalena Ilić, brat Ivan Dominik Iličić, brat Mirko Irenej Vlk te sestra Manes Puškarić, koji su nadopunili naše, čitanjem zbornika već narasle, spoznaje o sv. Dominiku i njegovim nasljednicima okupljenima u Ordo praedicatorum odnosno Redu braće propovjednika. Osobitu vrijednost radu na zborniku daje činjenica da su u njegovu sadržaju velikim djelom sudjelovale i hrvatske dominikanke iz Kongregacije sestara dominikanki svetih anđela čuvara s kućom maticom u Korčuli.

Na kraju ovog „kraćeg“ predstavljanja voluminoznog zbornika radova ili knjige možemo zaključiti da je urednički napor u potpunosti urodio plodom. Naime, iako su o dominikancima i njihovoj ukupnoj djelatnosti u hrvatskim krajevima te o sv. Dominiku u Hrvatskoj napisane brojne starije i suvremene studije, monografije i zbornici radova koje bismo mogli nazvati „ozbiljnijima“ s obzirom na snažnije izražen znanstveni karakter i metodološki pristup, ova knjiga nadilazi sve dosad objelodanjeno u nas, a posvećeno isključivo doživljaju lika sv. Dominika, braće i sestara dominikanaca i dominikanki, baš zbog činjenice što je oslobođeno uzusa pisanja znanstvenim jezikom. Zbog takva pristupa knjiga je jednostavno skup razmišljanja uglednih stranih i domaćih intelektualaca i umjetnika, a čvrstu poveznu niz između tekstova raznolika žanra čini usredotočenost na osobu sv. Dominika, njegovih sudrugova i cijelu dominikansku zajednicu.

Za razliku od većine nas znanstvenika, koji smo u ime znanstvene objektivnosti o dominikancima pisali uglavnom isključujući vjeru i emocije, autori tekstova u ovoj knjizi kao najvažniju premisu svojih znanstvenih i drugih žanrovskih priloga postavljaju kršćansku vjeru i ljubav prema sv. Dominiku. Zato su svi priloženi tekstovi ujedno intimni izričaji motiva vjere i nade u bolji ovozemaljski život te osobna nastojanja da se kroz lik sv. Dominika spozna etička i moralna dimenzija kršćanske vjere. Autori pojedinih tekstova ujedno su neki od najvećih umova zapadnog kršćanstva pa zato ne čudi da nas njihov stil pisanja, njihove nenasilne, a opet dojmljive misli i riječi povremeno u potpunosti ponesu u neku drugu realnost pružajući nam kršćansku nadu i vjeru u mogućnost ostvarenja kvalitetnijega duhovnog života čak i u ovom, materijom omeđenu, svijetu.