Pravi neprijatelj Zapada je sam Zapad

Zašto Zapad uopće želi uništiti ono što je izgradio? Pravi neprijatelj Zapada je sam Zapad, njegov otpor Bogu i duhovne vrijednosti, što nalikuje procesu smrtonosnog samouništenja.

— Robert kardinal Sarah

Doista, među promišljenim katolicima bilo bi teško pronaći biskupa, odnosno kardinala, koji je više cijenjen od Roberta kardinala Saraha. Podrijetlom iz Gvineje, kardinal Sarah okarakteriziran je kao “sjajno svjetlo”, čija “vjera osvjetljava put prema autentičnoj katoličkoj reformi”.

Stoga se čini čudnim da još 2019. godine, kada je izašla knjiga kardinala Saraha Zamalo će večer i dan je na izmaku, nitko uopće nije smatrao potrebu komentirati razmišljanja kardinala Saraha o američko-ruskim odnosima, iako su ti odnosi bili predmet gorućeg interesa konzervativaca u katoličkim krugovima već duže vrijeme. Činilo se da je većina katoličkih novinara jednostavno ignorirala izjave poput sljedećih, koje se nikako ne mogu smatrati mainstream konzervativnim govorom:

”U Rusiji je Pravoslavna crkva u velikoj mjeri obnovila svoju ulogu moralnog temelja društva koji je imala prije 1917. godine. To izaziva političko protivljenje, ali i duboku mržnju od strane postkršćanskih elita Zapada, ne samo prema Rusiji, nego i prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi i, nadalje, prema samom pravoslavnom kršćanstvu. Otvoreni politički napad koji ima za cilj suprotstaviti Ukrajinu Ruskoj pravoslavnoj crkvi pod autoritetom moskovskog patrijarha Kirila opasna je, glupa provokacija.”

Ovdje treba priznati niz implicitnih stajališta Njegove Eminencije, stajališta s kojima se možemo, ali ne moramo složiti. Kao prvo, kardinal Sarah ne prihvaća ideju o “zidu razdvajanja” između Crkve i države. Nadalje, on ne odbacuje Rusku pravoslavnu crkvu niti kao krinku KGB-a niti kao kliku prokletih šizmatika.

Bilo da je ispravan ili pogrešan po ovim pitanjima, čini se da je bio svjestan nečega što su mnogi katolici koji sada nose ukrajinske zastave davno zaboravili: državni udar iz 2014., podržan od Obamine administracije, koji je srušio ukrajinsku prorusku vladu. (Ako ništa drugo, onima koji su kritični prema histeričnoj reakciji Washingtona na 6. siječnja moglo bi biti zanimljivo razmišljati o potpori američkog State Departmenta promjeni ukrajinskog režima putem organiziranih milicija, uličnih borbi i molotovljevih koktela; odnosno da licemjerna američka elita nema uopće problem s nasilnom pobunom, pod uvjetom da se spomenuta radnja dogodi nekom drugom.)

Također bismo mogli prepoznati da je kardinalova potpora Rusiji protiv post-kršćanskog Zapada bila daleko izvan okvira političke korektnosti, čak i 2019.:

”Ivan Pavao II. bio je uvjeren da dva pluća Europe moraju djelovati zajedno. Zapadna Europa danas koristi izvanredna sredstva za izolaciju Rusije. Zašto ustrajati u ismijavanju te velike zemlje? Zapad pokazuje nečuvenu aroganciju. Duhovno i kulturno naslijeđe Ruske pravoslavne crkve nema premca. Ponovno buđenje vjere koje je uslijedilo nakon pada komunizma ogromna je nada.”

Mnogi današnju podršku, koju ruska vlada pokazuje ruskom pravoslavlju, tretiraju kao nešto negativno, kao znak manipulacije. Sa svoje strane, Sarah uzima zdravo za gotovo da je očuvanje kršćanskog naslijeđa jedne nacije dobra stvar, bez obzira na to koliko su plitki motivi političara.

”Čini se da je Zapad sretan što se njezine crkve pretvaraju u teretane, njezine romaničke kapele propadaju, a vjerskoj baštini prijeti potpuna desakralizacija. Rusija, naprotiv, troši znatne svote na obnovu blaga pravoslavlja.”

I kao da želi pojasniti svoju usporedbu, kardinal Sarah je suprotstavio američku i rusku upletenost na Bliskom istoku, još jednom u korist Rusa:

”Obamina administracija pokušala je donijeti slobodu Sirijcima. Danas zemlja nalikuje na ogromnu ruševina. Bez intervencije Rusije, islamistički režim bi na kraju pobijedio. Kršćani te zemlje svoj opstanak duguju Moskvi. Rusija je odigrala svoju ulogu zaštitnice kršćanskih manjina, većinom pravoslavnih. Ruska vlada namjeravala je braniti vjeru, ali i kulturu.”

Važno je spomenuti da su ove riječi objavljene prije nekoliko godina, no to ne znači da se one ne mogu primijeniti na trenutnu situaciju. Na društvenim mrežama Sarah pokazuje — što nije iznenađujuće — da žali za ratom, smrću i razaranjem i želio bi vidjeti mirno rješenje. Teško da se čini vjerojatnim da bi on odobravao invaziju jedne zemlje na drugu, bez obzira na pozadine priče. Ipak, s obzirom na njegove prethodne kritike, također se čini sumnjivim da bi on za rat u potpunosti okrivio Rusiju, a još manje da bi se okupio oko zapadnog barjaka.

Da bismo razumjeli zašto, moramo se sjetiti da je perspektiva kardinala Saraha utemeljena na iskustvima radikalno drugačijima od onih, recimo, američkog katolika iz predgrađa velikih gradova. Kao rođeni Afrikanac, Sarah i dalje cijeni organske, plemenske veze koje su zapadnjaci uglavnom odbacili. Kao post-kolonijalac koji se sasvim dobro snalazi s francuskom katoličkom kulturom i idejama, on predstavlja radikalno kontrarevolucionarni svjetonazor, koji iskosa gleda ne samo na socijalizam, već i na suvremeni liberalni projekt:

”Zapadnjaci su uvjereni da je primanje protivno dostojanstvu ljudskih osoba. Ali civilizirani čovjek je u osnovi nasljednik, on prima povijest, kulturu, jezik, ime, obitelj. To je ono što ga razlikuje od barbara. Odbijanje da budemo upisani u mrežu ovisnosti, naslijeđa i roda osuđuje nas da se goli vratimo u džunglu konkurentne ekonomije prepuštene samima sebi. Budući da odbija priznati sebe kao nasljednika, čovjek je osuđen na pakao liberalne globalizacije u kojoj se individualni interesi sukobljavaju bez ikakvog zakona, koji bi njima upravljao osim profita po svaku cijenu.”

Da budemo jasni, poanta ovdje nije niti zagovarati poseban pogled na rat, niti tretirati kardinala Saraha kao nepogrešivog proroka, niti inzistirati da je bio u pravu u vezi sa stanjem u Rusiji, globalizmom ili bilo čim drugim posebno. Ne, stvar je u tome da kardinal visokog profila vjeruje da najveći neprijatelj Zapada nikada nije bila al-Qaida, ISIS ili Kina, a još manje Rusija, nego sam Zapad – i nitko od onih koji tvrde da mu se dive nije smatrao prikladnim tu činjenicu uočiti.

Izvor