PRVA ŽENA HRVATSKOGA PČELARSTVA DR. IVANA TLAK GAJGER Pčele su bića blagoslovljena zajedništvom

Objavio Luka Tripalo 

Snimio: L. Tripalo | Dr. Ivana Tlak Gajger, profesorica na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

»Znanstvena je činjenica da više od 80 posto poljoprivrednih kultura izravno ovisi o oprašivanju kukcima, ponajviše pčelama. Slikovito rečeno, za svaki treći zalogaj hrane zaslužne su – pčele«

Prije nešto više od dva tjedna pčelare Međimurja, Podravine i Slavonije zatekli su najbolniji prizori koji se uopće mogu susresti u toj grani poljoprivrede. Naime, u vrlo kratku roku u hrvatskim je pčelinjacima iz još nerazjašnjenih razloga pomrlo više od 17 milijuna pčela. No najnoviji pomor pčela tek je jedna u nizu sličnih pojava kakve se opažaju diljem svijeta. Globalni nestanak pčela sa sve većim zanimanjem prati i znanstvena zajednica, a jedna je od zemalja koja predvode taj istraživački trend – Hrvatska. Zasluge koje u tom pothvatu pripadaju dr. Ivani Tlak Gajger sa Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ove je godine prepoznala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelivši joj Nagradu HAZU-a za najviša dostignuća iz područja medicinskih znanosti. HAZU-ova laureatkinja za Glas Koncila osim o pomoru pčela govorila je i o jedinstvenoj ulozi koju ti kukci imaju u ekologiji i ekonomiji, ali i kulturi čitavoga čovječanstva.Protekle dvije godine većinu je pozornosti medicinskih znanosti razumljivo zadobio COVID-19 i pandemija koja još traje. Ipak, čini se da globalni značaj priče o nestanku pčela nije ništa manji?

Pčele su vrlo bitne životinje ne samo za čovječanstvo, nego i za čitav živi svijet i njegovu raznolikost. Da nemamo pčela, ne bismo imali hrane ni za životinje ni za ljude. Naime, svojom primarno oprašivačkom aktivnošću pčele osiguravaju bioraznolikost, ali i globalnu proizvodnju hrane.»Uzroci pomora pčelinjih zajednica mnogostruki su, ali i rijetko izdvojeni – najčešće je zapravo riječ o kombinacijama istodobnoga utjecaja više čimbenika. Možemo ih najjednostavnije podijeliti na skupine pesticida, bolesti pčela i nedostatak hrane u prirodi«

Znanstvena je činjenica da više od 80 posto poljoprivrednih kultura ovisi o oprašivanju kukcima, ponajviše pčelama. Slikovito rečeno, za svaki treći zalogaj hrane zaslužne su – pčele.Nagradu HAZU-a zaslužili ste upravo tematskom cjelinom od 30 znanstvenih članaka o biologiji i patologiji pčela objavljenih od 2017. do 2021., no čini se da ste istim tempom nastavili i u 2022…

Prošli sam tjedan u Ujedinjenim Arapskim Emiratima održala dvije edukacije o pčelama, u četvrtak imam predavanje za pčelare iz Irske, a u petak govorim u Poreču o azijskom žutonogom stršljenu koji bi u budućnosti mogao zaprijetiti i pčelama u Hrvatskoj. Globalni nestanak pčela naglasio je potrebu za osposobljavanjem veterinara u tom području, što nastojimo riješiti ljetnim veterinarskim školama za studente veterinarske medicine u sklopu projekta »Vets and Bees«. U zapadnoj Europi na veterinarskim fakultetima, naime, u studijske programe nije uključena tematika biologije i bolesti pčela.Nagrada koju ste primili, dakle, ima i europski značaj?

Problematika pčela u posljednje vrijeme zaista otvara mnogo prostora za suradnju u Europi, ali i šire. U srpnju sam pozvana u Južnu Afriku kao gostujući profesor iz zaštite zdravlja pčela, gdje ću sudjelovati i u osnivanju prvoga dijagnostičkoga laboratorija za bolesti pčela na Veterinarskom fakultetu u Pretoriji.Sve to proizišlo je iz zagrebačkoga zavoda posvećenoga ribama i pčelama?

Zavod ima bogatu tradiciju jedinstvenu u svijetu. Od svojih početaka, dakle od 1936., ovdje djeluje i dijagnostički laboratorij, a naši prethodnici, profesori Zavoda, držali su nastavu i osnivali slične zavode na drugim fakultetima u regiji. Što se tiče naziva, riječ je o dvama manjim područjima veterinarske medicine koja su tradicionalno povezivana u ovim krajevima. Uz njih je povezana i jedna lijepa izreka: »Radi kao pčela, šuti kao riba.« Ugrožava li pčele radiozračenje povezano s mobitelima?Prije nekoliko godina s kolegama sam provela istraživanje u kojem smo htjeli vidjeti kako neionizirajuće zračenje povezano s mobilnim stanicama utječe na pčele. Razmjestili smo skupine košnica na tri razine udaljenosti od postaja te promatrali promjene u ponašanju i metabolizmu pčela. Zajednice su se prilagodile novim životnim uvjetima, i to tako da su pčele koje su živjele najbliže izvoru zračenja bile izuzetno agresivne – često su ubadale i nisu bile mirne na saću. Zanimljivo, to je trajalo sve dok zajednica nije kroz mjesec i pol dana zamijenila svoju maticu. Nakon toga pčele bi se ponovno smirile. Tu pojavu tek treba dublje istražiti.Obvezni kolegij koji držite na Zavodu zove se biologija i bolesti korisnih kukaca. Koji su to sve »korisni kukci« osim pčela?

Medonosne pčele posebno su važne jer ih možemo uzgajati u košnicama, pa onda i seliti ovisno o potrebi oprašivanja i medenja glavnih medonosnih biljaka, no veliku važnost imaju i druge pčele – primjerice bumbari. Oni se rabe u poljoprivrednoj proizvodnji kao primarni oprašivači u zatvorenim poljoprivrednim površinama poput plastenika i staklenika, gdje se medonosne pčele ne mogu rabiti. Bumbari su i građom tijela i načinom oprašivanja, ali i navikama posjećivanja bilja ipak drukčiji od pčela.Na koji su način drukčiji?

Medonosna pčela voli da cvijet ima lijepu boju, ugodan miris, ukusan nektar. No bumbari nisu toliko izbirljivi – otići će i na biljke koje su izgledom i mirisom odbojne medonosnoj pčeli. Usto, mogu izlijetati pri nižim temperaturama i ne smeta im kiša. S druge strane, korisno je na istim površinama imati više različitih vrsta pčela da bi im oprašivačka aktivnost više došla do izražaja. Nije rijetko da se na suncokretu u isto vrijeme vidi i medonosna pčela i bumbar i divlja SOLITARNA pčela. Tu nema govora o pravoj kompeticiji jer je bumbara i divljih, solitarnih pčela mnogo manje od medonosnih.Za potrebe poljoprivrede bumbare, dakle, treba uzgajati?

Ima nekoliko uzgajališta bumbara u Hrvatskoj, no naši uzgajivači ne mogu ih proizvesti toliko kolike su potrebe tržišta. Većinu bumbarskih zajednica stoga uvozimo.Uzgoj pčela u Hrvatskoj prije dva tjedna suočio se s tragičnim pomorom u kojem je prema procjenama umrlo 17,5 milijuna pčela. Dok pčelari pretpostavljaju da su krivi pesticidi, Državni inspektorat još nije objavio zaključak svoje istrage. Što sve uopće može uzrokovati takve događaje?

Uzroci pomora pčelinjih zajednica mnogostruki su, ali i rijetko izdvojeni – najčešće je zapravo riječ o kombinacijama istodobnoga utjecaja više čimbenika. Možemo ih najjednostavnije podijeliti na skupine pesticida, bolesti pčela i nedostatak hrane u prirodi. Upravo je nedostatak hrane sve češći posljednjih godina zbog globalnih klimatskih promjena, odnosno naglih i nepovoljnih vremenskih promjena. Primjerice, baš u vrijeme kada je lani trebala biti najvažnija paša u kontinentalnom dijelu – bagrem – cijeli svibanj i polovicu lipnja svakodnevno je padala kiša. Umjesto da su pčelari tada dobili zasluženu nagradu za brigu o pčelinjim zajednicama, bili su ih primorani hraniti da bi ih očuvali na životu. Učestao je i slučaj gdje nakon nekoliko lijepih proljetnih dana nastupi dan-dva mraza. Sve što u tom trenutku cvate, propadne, što znači da nema cvijeta, pa tako ni hrane za pčele – nema nektara ni peluda, koji su glavni pčelinji izvor bjelančevina i ugljikohidrata.1 od 2  

Snimio: L. Tripalo | Košnica na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu
Snimio: L. Tripalo | Edukativno-arhivska postaja Veterinarskoga fakultetu u Zagrebu

 No u posljednje vrijeme nije bilo ni velikih kiša ni naglih zahladnjenja. Od čega su pčele onda pomrle?

Budući da na Zavodu imamo i ovlašteni referentni laboratorij za bolesti pčela, imali smo zadaću na dostavljenim uzorcima sa zahvaćenoga područja otkriti mogućega uzročnika bolesti koji bi doveo do tako nagloga gubitka zajednica. No kada se zbiva ugibanje takvih razmjera na svim zajednicama nekoga pčelinjaka, postavlja se sumnja na otrovanje. Zasad na našim područjima ne postoji bolest koja tako brzo može masovno pokositi pčelinje zajednice. Ipak, da se sumnja na otrovanje potvrdi, treba napraviti dvojno uzorkovanje pa uz pretraživanje na zarazne bolesti obaviti i toksikološke pretrage. No vjerujem da će se u ovom slučaju ispostaviti da je najveći problem nedostatak komunikacije među ljudima.Zašto baš nedostatak komunikacije?

Ovakvi su događaji najčešće posljedica toga da se poljoprivredne kulture tretiraju pesticidima prekasno, tek u vrijeme cvatnje. Čak i da ne ulazimo u problematiku pesticida koji se rabe, šteta se mogla izbjeći da u nas postoji praksa pisanoga ugovora ili barem usmenoga dogovora između poljoprivrednika i pčelara. Tako bi svaki pčelar koji doseljava pčele na nečiju zemlju znao čime će i kada ona biti tretirana, a poljoprivrednik bi znao da može računati na uslugu oprašivanja pčelama. Korist bi tako bila obostrana. Ovako je šteta golema ne samo zbog gubitka pčela, nego i zbog trenutka u kojem se to zbilo – pred glavnu pčelinju pašu.Što još osim pesticida može štetiti pčelama?

Velik su uzrok pomora pčela i njihove bolesti. U košnicama je stalno prisutna grinja Varroa destructor koja uzrokuje nametničku bolest varoozu, a koja je prije više od 40 godina unesena u Europu. Ne može ju se ukloniti, nego samo kontrolirati njezin broj dok ne padne na razinu koja omogućuje suživot sa pčelama. No često se i u pčelarenju griješi tijekom kontroliranja te bolesti.Na koji način?

Pčelari često iz dobre namjere da zaštite svoju zajednicu posežu za nedopuštenim zaštitnim sredstvima. Uglavnom su to domaći pripravci kojima se ne zna ni djelatna tvar ni doza – bitno je samo da grinja otpadne. Koliko se pritom štete čini pčelinjoj zajednici, često se i ne razmišlja. Isto tako, iako je propisano koliko dugo lijek protiv varooze treba držati u košnici, pčelari ga znaju ostaviti i dulje. No koncentracija djelatne tvari tada više nije dovoljna da ubije grinju, nego joj dopušta da preživi. A budući da joj je razvojni ciklus usko vezan uz pčelinji i usto kraći od njega, grinja vrlo brzo postaje otporna i iduće godine lijek slabije djeluje ili uopće ne djeluje…Problemi u komunikaciji tiču se, dakle, i pčelara?

Tako je. Istodobnim tretiranjem varooze na nekom području u razdoblju od dva tjedna, što je kraće od razvojnoga ciklusa pčele, pčelari bi učinkovitije uklonili grinje nego kada bi ih svatko tretirao u drugo vrijeme, što je trenutačno uglavnom slučaj. Zbog takve prakse uvijek postoji mogućnost ponovne invazije – da grinja napadne prethodno tretirane pčelinje zajednice.U svojim ste se istraživanjima dublje bavili i pesticidima. Tri neonikotinoidska pesticida koji dokazano štete pčelama zabranjena su u poljoprivredi na razini čitave Europske unije 2018. No u jednoj ste prilici ustvrdili da to nije dovoljno za znatniju promjenu situacije. Možete li pojasniti u čemu je problem?

Neonikotinoidi sistemski su pesticidi, što znači da će, ako je tretirano sjeme kukuruza, male koncentracije pesticida završiti i u njegovu listu i cvijetu, dakle i u nektaru i u peludu, pa čak i u kapima vode koje se izluče na površini listova biljke. A upravo je to hrana i voda koju pčela skuplja i, što je još gore, vraća u košnicu, prenoseći tako otrov i na ostatak zajednice. Usto, ti se pesticidi dugo zadržavaju u tlu, a slijevanjem površinskih voda završavaju i u vodotocima, tako da ih je vrlo teško ukloniti iz prirode.Zabranili smo pesticide, ali nismo ih i uklonili?

Zakonska zabrana ne znači automatski i prestanak uporabe. A i zabranjena su samo tri neonikotinoida. Na tržištu ih ima mnogo više.I papa Franjo prošle je godine ustao u obranu pčela poduprijevši europsku građansku inicijativu »Spasite pčele i poljoprivrednike« koja je od europskih institucija tražila potpunu zabranu sintetičkih pesticida do 2035. Koliko su njihovi zahtjevi opravdani, a koliko ostvarivi?

Uporaba pesticida temelj je današnje poljoprivrede. Možda bi i bilo moguće potpuno izmijeniti tehnologije poljoprivredne proizvodnje, no za početak bi zasigurno trebalo izbaciti dokazane otrove za pčele. Tvari koje štete pčelama nisu nužno bezopasne ni za ljude. A ako završe u pčelama, mogu zaostati i u pčelinjim proizvodima.Istražuju li se uopće tragovi štetnih tvari u medu?

Postoji mogućnost pretraživanja prisutnosti pesticida i drugih štetnih tvari poput teških metala u medu. No problem je u tome što na godišnjoj razini pretrage med čini vrlo mali dio namirnica na tržištu. No pretražujete li više uzoraka iz košnice – odrasle pčele, pelud, med – zaključci su ipak donekle ohrabrujući.»Pčelarstvo je proizvodnja pod vedrim nebom gdje pčelar ne može utjecati na puno stvari: na vrijeme, na količinu hrane, pa ni na snagu pčelinje zajednice. Ali može mnogo pomoći u borbi protiv bolesti pčela«

Pčele imaju određene mehanizme detoksifikacije, tako da su otrovi koji dolaze iz okoline manje zastupljeni u medu nego u primarnom proizvodu poput peluda ili u samoj pčeli. No bolesti pčela utječu i na mehanizme njihove obrane. Primjerice, nozemoza tipa C, bolest uzrokovana nametničkom gljivom Nosema ceranae, čini pčelu mnogo osjetljivijom na otrove.Čini se da su pčele dio širega problema na koji je papa Franjo upozorio još 2015. u enciklici »Laudato si’«. U njoj tvrdi da se svake godine suočavamo »s nestankom tisuća biljnih i životinjskih vrsta koje nikad ne ćemo upoznati, koje naša djeca ne će vidjeti, jer su zauvijek izgubljene«. »Najveći dio izumire iz razloga povezanih s ljudskom djelatnošću.« Kako znanost promatra takve zaključke Svetoga Oca?

Promatramo li ih iz perspektive pčela, možemo navesti primjer krčenja šuma radi stvaranja poljoprivrednoga zemljišta. Na taj se način uništavaju staništa divljih pčela, koje su nužne za, primjerice, oprašivanje voćnjaka. One za svoje gnijezdo uglavnom upotrebljavaju blato, dakle osim zemlje treba im i voda, a danas na područjima s poljoprivrednom proizvodnjom više nema ni zemlje ni vode koje ne bi bile zagađene pesticidima. Jasno je da su divlje pčele još više na udaru nepovoljnih okolišnih čimbenika od medonosne pčele, koja se može uzgajati, te ih je teško vratiti na područje s kojega su nestale. No o tome koje su pčelinje vrste nestale s našega područja mi teško i možemo govoriti jer u Hrvatskoj nemamo entomologa koji bi se bavio samo pčelama.Za opstanak sive medonosne pčele, kao što ste i sami primijetili, najzaslužniji su naši vrijedni pčelari. Kakva su vaša iskustva s njima?

Kao voditeljica referentnoga laboratorija, ali i iz osobnih pobuda često sam s pčelarima što na edukacijama, što tijekom druženja u neformalnoj razmjeni iskustava. Uz redovito pozitivna iskustva suradnje s pčelarskim udrugama, zamijetila sam i jedan fenomen – na edukacije uglavnom dolaze isti ljudi. A pčelarstvo je vrlo složen sektor gospodarstva na koji utjecaj imaju i okolišni i vremenski, ali i socijalni i komunikacijski čimbenici.Po čemu je pčelarstvo posebno?

Posebno je zbog posebna života pčele. Pčela je vrlo specifičan kukac koji ovisi o izlijetanju iz košnice, o hrani u prirodi koju sama bira, o prirodnim uvjetima koji određuju njezino razmnožavanje… I pčelarstvo je zato proizvodnja pod vedrim nebom gdje pčelar ne može utjecati na puno stvari: na vrijeme, na količinu hrane, pa ni na snagu pčelinje zajednice. Ali može mnogo pomoći u borbi protiv bolesti pčela. Danas pčelar sigurno predstavlja zaštitnika pčelinjih zajednica koje ne bi mogle dugotrajno samostalno opstati u prirodi.Pčele su i sasvim posebni pomagači čovjeku. Procjenjuje se da su na razini Europske unije zaslužne za oko 22 milijarde eura prihoda iz poljoprivrede. Često se čuju zloguke procjene o mogućem utjecaju nestanka pčele na poljoprivredu. Što u gospodarskom smislu možemo očekivati u slučaju da se negativni trendovi nestanka pčela nastave istim tempom?

Ako iz prodavaonica maknete sve voće i povrće čija proizvodnja ovisi o oprašivanju pčela, dobit ćete sliku toga što se može očekivati – a to su prazne police zbog velikoga nedostatka hrane. Nedostatak pčela zaista može ugroziti proizvodnju hrane s utjecajem na čitavo gospodarstvo, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.Spominjući financijska pitanja, ne možemo ne primijetiti da ste na matičnom Veterinarskom fakultetu prodekanica za financijsko poslovanje i investicije. Kako sve vaš fakultet »investira« u usmjeravanje svojih studenata prema brizi o pčelama?

Uz spomenuti obvezni kolegij nudimo i izborni kolegij koji se dotiče i uzgoja matica i proizvodnje pčelinjih proizvoda. Velik je naglasak na praktičnom radu, tako da studenti imaju priliku obići tri pčelinjaka, gdje uče pregledavati pčelinje zajednice, uzimati uzorke, primjenjivati veterinarske medicinske proizvode… U jednom od pčelinjaka upoznaju se i s apikomorom – sobom sa zrakom iz košnice koji ima terapeutski učinak. Posebno smo ponosni na Edukativno-arhivsku postaju našega fakulteta gdje svatko, ne samo studenti, može steći cjelovitu sliku o pčelarstvu.Vođeni tom idejom, osmislili ste i novi studij?

Uz cjeloviti studij veterinarske medicine na engleskom jeziku prošle smo godine pokrenuli i jednogodišnji specijalistički studij na engleskom jeziku »Honeybee Health Protection« koji će pružiti mogućnost ljudima iz cijeloga svijeta da nadograde svoje znanje. Postoji samo nekoliko nacionalnih specijalističkih postdiplomskh studija, uglavnom na njemačkom i francuskom, no ni jedan svojim sadržajem nije cjelovit kao ovaj, tako da očekujemo brojne upise u idućoj akademskoj godini. Jasno, tu je i doktorski studij, od 2016. dosada imali smo tri doktorata povezana sa zdravljem medonosne pčele.Naši pčelari sve češće podižu glas protiv uvoznoga meda iz Kine, koji je često povoljniji od domaćega meda. O kakvu je medu riječ i zbog čega su njegov uvoz i uporaba problematični?

Problem je prije svega nepoznato podrijetlo – ne samo botaničko, nego i geografsko. Često na takvu medu piše samo »miješani med iz Europske unije i trećih zemalja«. Tu vjerojatno nema ni kapljice hrvatskoga meda. Drugi je problem patvorenje meda – razrjeđivanje tvarima koje nisu med, poput šećernih sirupa, kao i dodavanje aroma. Ni jedno ni drugo na deklaracijama nije dovoljno jasno istaknuto. Osobno to rješavam kupnjom meda kod provjerenih proizvođača, no to nije rješenje za cjelokupnu javnost.Briga o pčelama osim ekološke i ekonomske ima i kulturnu perspektivu. U hrvatskom jeziku jedino se za konja i za pčelu ne kaže da ugibaju, nego da umiru. Svjedočanstvo je to o posebnom odnosu pčele i čovjeka, čime ste se također bavili u svom radu. Čime pčele zaslužuju da ih čovjek naziva »blagom«, a ne tek kukcima?

Pčele su posebno blagoslovljena bića. One žive u košnici u kojoj imaju obilje meda, ali stalno žive i ostvaruju zajedništvo i iznimnu suradljivost, cijeli život radeći za druge. Ne veli se za njih uzalud i da su »anđeli prirode«.Pomor pčela čini se kao još jedan problem koji je rješiv samo na globalnoj razini. Brojni primjeri iz europskih zemalja – recimo, urbano pčelarstvo i hoteli za pčele – pokazuju da su pomaci na najnižim razinama ipak mogući. Što može učiniti pojedinac kako bi očuvao naše »čuvare prirode«?

Da posadite kakav cvijet na svoju terasu, već biste dali svoj prinos očuvanju pčela. Ako imate travnjak i ostavite ga samo dva tjedna nepokošenim, učinili ste još više. A svima bi nam pomogla i malo bolja komunikacija i suradnja. Malo manje nadmetanja, malo više pčelinjega duha.Biografija Ivana Tlak Gajger (Zagreb, 1981.) diplomirala je i doktorirala na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. godine zaposlena je na Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskoga fakulteta, gdje kao redovita profesorica predaje predmete iz područja biologije i patologije korisnih kukaca i akvatičnih organizama. Voditeljica je Nacionalnoga referentnoga laboratorija za bolesti pčela – APISlab, kao i međunarodnoga projekta Veterinary Medicine and Bees (Vets and Bees). Od 2019. na matičnom je fakultetu prodekanica za financijsko poslovanje i investicije, a članica je i Vijeća biomedicinskoga područja pri Sveučilištu u Zagrebu. Autorica je više od 50 znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim časopisima, jednoga sveučilišnoga udžbenika i poglavlja u više stručnih knjiga. Udana je i majka dvoje djece.

IZVOR Glas Koncila br. 19/2022.