POTREBITI POMOĆI I SOLIDARNOSTI Žrtve rata i druge žrtve

Objavio Stjepan Androić 

Skrb o žrtvama rata mora biti jasna, dosljedna i ostvariva u dnevnom životu. Prigodna najavljivanja nekih povlastica koje se kasnije ne ostvaruju ili ih netko drugi nemoralno zlorabi mogu imati dvostruko štetne posljedice. Zato je potrebno objasniti pojam žrtve, a posebice žrtve rata.

Postoje brojne skupine kojima je potrebna državna odnosno društvena zaštita ili skrb zbog njihova privremenoga ili trajnoga položaja izazvana nepredviđenim okolnostima kao što su rat, potresi, poplave, požari, gospodarske krize, nezaposlenost, pandemije, epidemije i slično.

Tada se pojedinci, obitelji, pojedine veće skupine, pa i narodi, nađu u duševnom, ekonomskom ili zdravstvenom stanju u kojem im je potrebna posebna skrb šire zajednice, uključujući i države. Takvo iskustvo imali smo i u Domovinskom ratu. Humanitarne konvencije, a najpoznatije su Ženevske konvencije, reguliraju položaj i zaštitu žrtava rata. One se uglavnom odnose na zaštitu položaja ranjenika, bolesnika, pripadnika oružanih snaga u sukobu, zarobljenika, brodolomaca, ali i civilnoga stanovništva koje ne sudjeluje izravno u oružanim sukobima. A što je sa žrtvama koje bježe od rata?

Rat na ukrajinskom teritoriju nameće obvezu pomaganja žrtavana toga rata, ali i određenje kakav će biti položaj prema ostalim žrtvama – nakon rata. Zato treba objasniti što ubuhvaća pojam »žrtva rata«, ali i odnos prema žrtvama koje nisu posljedica rata (gospodarska emigracija, potresi i poplave).

U Domovinskom ratu širi pojam žrtve rata obuhvaćao je sve kategorije osoba koje su bile oštećene fizički, duševno ili materijalno, neovisno o tome jesu li ta oštećenja bila izravna ili neizravna posljedica ratnih okolnosti. Mjerodavno je bilo to da je šteta nastala kao posljedica rata, makar i neizravno. Prema takvim kriterijima u širi popis žrtava ulazile su sljedeće kategorije osoba: hrvatski vojnici s invaliditetom iz Domovinskoga rata, civilne osobe s invaliditetom kao posljedica rata, razvojačeni hrvatski branitelji sada bez posla, udovice, djeca i uzdržavani roditelji ranjenih, onesposobljenih, zarobljenih, nestalih i poginulih tijekom Domovinskoga rata. Obuhvaćalo se i izbjeglice iz drugih republika bivše Jugoslavije koji se još nisu mogli vraćati jer su bili u strahu te su pod terorom mijenjali ili prodavali u bescjenje svoja imanja ili stanove, kao i svi ostali koji su zbog provedbe ideja »etničkoga čišćenja« i tzv. »humanoga preseljenja« morali napuštati svoje zavičaje. Sve se to relativno dobro i uspješno rješavalo najviše zajedničkom solidarnošću i donošenjem posebnih zakona. Nije bilo problema inkulturacije doseljenika u novu okolinu.

Hrvatsko iskustvo iz nedavne prošlosti obvezuje na sličan odnos prema izbjeglima iz Ukrajine (neki ih nazigvaju emigrantima). Međutim, ne smije se zaboraviti ni odnos prema emigrantima iz Sirije, Afganistana, Iraka i Afrike, koji također traže svoje mjesto pod suncem. Sve su to ljudi, dakle Božja stvorenja s pravom na bolju budućnost.

Zato rješavanje svih problema svih emigranata traži sustavnu analizu i racionalan pristup bez navijanja. Ne može jedino mjerilo biti samo pripadnost određenoj vjeri ili naciji. Moraju se uzimati u obzir postojeće civilicacijske razlike, drukčiji običaji, drukčije radne navike, drukčija mjerila ponašanja, kao i sve ostale razlike, pa i predrasude koje emigranti (a možda budući doseljenici) donose sa sobom. Ispravnim prihvatom treba se pobrinuti da doseljenici ne budu getoizirani.

Dosadašnja demografska politika dovela je Hrvatsku u položaj potrebe za useljavanjem. Hrvatska kao moguća buduća domovina useljenika mora voditi takvu politiku prihvaćanja useljenika da se oni što prije i što brže inkulturiraju, što znači da se udomaće civilizacijski, jezično i radno. Ipak, ne može se braniti ni jednomu dosljeniku da kao pojedinac svoju domovinu nosi i dalje u srcu jer ona ostaje tamo gdje su vjekovima živjeli njegovi predci. No to ne znači da Hrvatska ne može postati njihova država i nova domovina.

Sada posebno treba paziti da se pod utjecajem političkih navijanja za žrtve rata u drugim državama ne zapostave žrtve potresa u Hrvatskoj, vremenskih nepogoda i pandemije, jer to bi mogla biti klica budućih problema. Zato je velika odgovornost državne politke u uspješnoj provedbi obnove nakon potresa na Banovini i u Zagrebu.

Nadovezujući se na prihvat emigranata kao žrtava rata, valja se prisjetiti ideje sv. Ivana Pavla II. koji je kod pojave prvoga vala emigranata iz sjeverne Afrike predložio da svaka župa u Europi prihvati i udomi jednu emigrantsku obitelj te će tako biti riješen problem izbjeglica, bez mogućih getoizacija. Šteta što se ta ideja zaboravila.

IZVORGlas Koncila br. 17/2022.