GREENFIELD: Svi ratovi su beskonačni ratovi

Daniel Greenfield/Konzerva.hr

Nakon više od 70 dana rata u Ukrajini, nitko ne zna kako će on završiti. Jedina stvar u koju možemo biti sigurni jest da će se ponovno pokrenuti tamo gdje će se ovaj put završiti.

Rat je samo posljednja epizoda nacionalističkog teritorijalnog sukoba koji seže stoljećima unatrag. A oni ne nestaju sve dok ne nestanu ljudi koji se bore u njima. Progresivne teorije povijesti provele su posljednje stoljeće predviđajući da su u nadolazećem prosvjećenijem dobu ratovi na izdisaju. Potom su izbila dva svjetska rata koja su razbila civilizirani svijet i gotovo dovela do trećeg, još razornijeg sukoba.

A opet, zapadnjaci su još uvijek skloni vjerovati da je rat, koji postoji otkad i samo čovječanstvo, jedna od onih staromodnih barbarskih stvari, poput zulufa, diska i Joea Bidena, koja će uskoro izaći iz mode u čudesno prosvijetljeni svijet sutrašnjice.

Neće.

Vrlo malo naših sukoba je novo. Većina su “beskrajni ratovi” plemena, rase, vjere ili nacionalnog identiteta koji traju stotinama ili čak tisućama godina.

Rat protiv terora nije noviji fenomen odgovora na, kao što to tvrde ljevičari i libertarijanci, naftnu industriju, karikature Muhameda, kolonijalizam ili minice.

To je samo najnovija epizoda u islamskim osvajanjima koja traju već više od tisuću godina.

Do 7. stoljeća, arapski muslimanski osvajači borili su se protiv onog što je preostalo od Istočnog Rimskog Carstva. Do 8. stoljeća, porazili su kineske snage tijekom bitke za Talas nakon su se turski plaćenici pridružili muslimanskoj strani. Ratovi su od tog vremena započinjali i prestajali, ali zapravo nikad nisu u potpunosti nestali. I malo je vjerojatno da će se to ikad dogoditi. Barem ne još nekoliko stoljeća.

Zabluda Führerprinzipa pretpostavlja da ratove započinju vođe. Ukrajinski sukob primamljivo je pripisati Vladimiru Putinu. I dok je Putinova želja za brzim naslijeđem prevršila svaku mjeru i dovela do krvavog rata, svaki snažni ruski vođa učinio bi isto.

Rusi, poput Kineza i arapskih muslimana, žele obnoviti staro carstvo. I nisu sami u tome. Dok su zapadnjaci odlučili krenuti dalje u uzbudljivu budućnost bez granica koju ne definira teritorij, već tehnologija, to nije slučaj s ostatkom svijeta.

Slabost Zapada potaknula je nastavak plemenskih sukoba diljem svijeta. Ujedinjeni narodi, međunarodni zakon, širenje demokracije i druga zapadnjačka rješenja ne samo da nisu uspjela zaustaviti nasilje, već su ga zapravo potaknula. Međunarodna kuća od karata izgrađena je na malo vjerojatnoj ideji da većina zemalja i naroda zapravo ne želi ratove.

Povijest, čak i najnovija povijest, bolno jasno pokazuje da želi.

Što znači imati Ujedinjene narode u svijetu u kojem većina nacija ima razloge i kivnost oko kojih se žele boriti? Širenje demokracije nije moglo popraviti Irak jer je jedna stvar oko koje su se suniti i šijiti mogli složiti to što su se htjeli međusobno ubijati.

Mi živimo u svijetu beskonačnih ratova. I vrijeme je da se suočimo s tom istinom.

Ukrajinski rat nije ni završetak ni početak, on je nastavak. Kao i Afganistan gdje se povijest ponovno ponavlja. Obratite malo bolje pažnju na različite globalne sukobe i vidjet ćete znakove istog ciklusa koji se ponovno pojavljuje usprkos međunarodnom zakonu i našoj izgradnji nacija.

To ne znači da se trebamo ili ne trebamo uključiti u njih. Ono što bismo trebali učiniti jest odbaciti stare pojmove “rata za demokraciju” ili “rata za okončanje svih ratova” iz svjetskih ratova.

Ratovi, poput šumskih požara, tornada, ljudskog zla i Barbre Streisand, neće otići nikuda.

Mi ne težimo kako bi dosegli kraj povijesti. Niti bismo se trebali uključivati u ratove kako bismo potvrdili imaginarnu međunarodnu zajednicu ili isto takav zakon ili pravu stranu povijesti. Izgradnja nacija je gubitak vremena, resursa i energije. Mi ne možemo graditi zemlje. Samo one mogu izgraditi same sebe i svaki put kad smo to pokušali, otkrili smo da nemamo kontrolu nad ishodom.

Japan i Njemačka, Irak i Afganistan, ono su što jesu zbog izbora koje su donijeli njihovi ljudi, a sav naš utrošeni novac i napor nimalo ne bi promijenili taj ishod.

No, ako se ipak uključimo u poslove drugih nacija, to bismo trebali činiti inteligentno.

Naši bi ciljevi trebali biti, ovim redoslijedom, zaštititi sebe, pružiti pomoć onim saveznicima koje je vrijedno podržati i pomoći u upravljanju globalnim sukobima kako se oni ne bi zahvatili i nas.

Ne bismo trebali gubiti snagu niti se uplitati u svaku regionalnu svađu, ali kad to ipak učinimo, trebali bismo to učiniti učinkovito i odlučno. To je upravo suprotno od Bidenovih akcija u Ukrajini koje se temelje na zauzimanju lažnog stava i slaboj učinkovitosti. U svijetu koji je vječno u ratu, moramo zapamtiti da mu ne možemo pobjeći i da mu se trebamo pažljivo suprotstaviti.

Amerikanci često osjećaju kao da postojimo izvan povijesti. I to je i istina, u većoj mjeri od drugih nacija. No, ostatak svijeta je uvelike dio povijesti koja nam prethodi.

Povijest neće otići samo zato jer je mi nismo svjesni ili ne obraćamo pažnju na nju.

9/11 je bio iznenađenje samo zato jer nismo obraćali pažnju na povijest. Isto kao i napad na Ukrajinu i kineski ekspanzionizam nisu novi događaji, već povijesni trendovi.

Ako Amerika želi preživjeti ekspres lonac povijesti, moramo razumjeti povijest i moramo odlučiti pod kojim ćemo se uvjetima susresti s ostatkom svijeta i kako upravljati posljedicama njihovih sukoba.

Možda imamo pametne telefone i sve naše informacije možda postoje u cloudu, možemo se voziti na posao u električnim automobilima i dobivati naše vijesti od botova, ali od povijesti ne možemo pobjeći boljim napravama.

Ispostavlja se da će budućnost biti uvelike nalik prošlosti.

Mi ne postojimo izvan svijeta, ali ne moramo biti ni u njegovoj milosti. A odluke koje donosimo odredit će uvjete naše sadašnjosti i mogućnosti naše budućnosti.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag