Daniel Greenfield

Ljudi možda ne vjeruju u zlo, ali zlo vjeruje u njih.

Što rade ljudi koji ne vjeruju u zlo? Oni okrivljuju nežive predmete. Oružje.

Prije 19 godina, sredovječni nezaposleni taksist ušetao je u južnokorejsku podzemnu željeznicu noseći dva tetrapaka mlijeka ispunjena benzinom i podmetnuo požar u kojem su poginule 192 osobe.

To nije bio problem s tetrapakom mlijeka. Niti je bio problem s benzinom.

Prije 6 godina, muslimanski terorist dovezao se kamionom na događaj povodom proslave Dana Bastilje u Nici ubivši pritom 86 i ranivši više od 400 drugih ljudi. Dijelovi tijela vađeni su između kotača njegovog kamiona.

To nije bio problem s kamionom.

Kroz dugi dio ljudske povijesti, milijuni ljudi ubijeni su prije izuma vatrenog oružja, često na grublje i daleko brutalnije načine. U to vrijeme nismo imali CNN, ali ljudi su općenito shvaćali da to nije zbog izuma kovačkog zanata, već zbog problema zla.

Problem je u tome što ljudi možda ne vjeruju u zlo, ali zlo itekako vjeruje u njih.

Rasprava o kontroli oružja politički je argument koji se temelji na fundamentalnim zabludama o ljudskoj prirodi, crnim tržištima i onome što zlonamjeran um odlučan povrijediti ljude može postići. Konzervativci se zalažu za osnaživanje pojedinaca kako bi se mogli oduprijeti masovnim pucačima dok ljevičari još jednom viču iz sveg glasa da bi sve bilo u redu samo kad bismo zaključali sve oružje i dali ga vladi.

Ali ako je oružje problem, zašto nema redovitih masovnih pucnjava u Švicarskoj ili Finskoj? U Izraelu, pucnjava u školi je napad koji je izvršio islamski terorist. A to se odbacuje kao “politički” čin i nešto potpuno drugačije od opsesivnog čudaka koji puca u američkoj školi jer mi jednostavno ne možemo pronaći zajednički nazivnik zla u oba čina.

Ako je oružje problem, zašto nije bilo školskih pucnjava svakih nekoliko mjeseci u doba kad se oružje moglo kupiti u svakoj trgovini mješovitom robom i naručiti putem pošte?

Pljačke, otmice automobila i obračuni između bandi u Chicagu pripisuju se općoj društvenoj nevolji koja se može riješiti oslobađanjem kriminalaca i zaključavanjem sveg oružja.

Kao da je oružje to koje ima slobodu biranja, a ne pucači.

Kontrola oružja nije popravila niti jedan problem s kriminalom u Chicagu, ali to je samo zato što, kao i većina ljevičarskih politika, nije provedena dovoljno sveobuhvatno, kako glasi ljevičarski argument.

Problem s kontrolom oružja je u tome što ljudi posjeduju individualnu slobodu biranja. Oni odabiru zlo.

Ljevičari ne vjeruju ni u B-ga ni u slobodnu volju. A to je i razumljivo jer je jedno povezano s drugim. Oni nastanjuju mehanički svijet u kojem je društvo stvarno, a ljudi nisu. Individualna odgovornost ne postoji u ljevičarskom poimanju svijeta u kojem su ljudi samo kotačići u stroju koji reagiraju na društvene podražaje na temelju svojih gena i odgoja.

Središnja pretpostavka ljevičarske misli je ako kontrolirate društvo, vi također kontrolirate karakter i ponašanje svake osobe koje je odgojena u njemu. Svaka ljevičarska politika proizlazi iz ove ideje. Vlada postaje bog i može nam, s obzirom na političku svemoćnost, dati utopiju.

Sve što moramo učiniti jest odreći se svoje individualnosti, svojih prava i svoje vjere u bilo što drugo.

Da to ne funkcionira previše je očito da bismo to uopće trebali spominjati nakon truleži Sovjetskog Saveza, Kambodže, komunističke Kine i izgubljene slave svakog pojedinog neuspjelog ljevičarskog eksperimenta.

Pravo pitanje glasi što preostaje u praznim prostorima duše u tim ljevičarskim strojevima.

Oduzmite moralnu odgovornost, osjećaj svrhe i vjeru u višu silu, i što ćete dobiti? Masovne pucnjave svakog vikenda i bilo koju drugu vrstu zločina koje je popularizirano i učinjeno viralnim. Ljudski ego se sudara s društvom koje ne zna da postoji.

Ili zlo.

Zlonamjerni narcizam, nasilno samosažaljenje i osujećeni egoizam masovnog pucača dobro su poznati fenomen. Oni su daleko endemičniji od dostupnosti vatrenog oružja. Ubojice se nadaju da će ostaviti traga u društvu. Oni oduzimaju živote kako bi nas natjerali da prepoznamo njihovu posebnost i ono što vjeruju da im dugujemo. Mediji ih rado nagrađuju sa svojih 15 krvavih minuta.

Postoje kolektivistički pokreti, poput nacizma i komunizma, posvećeni ovoj premisi, ali također ima i dosta pojedinaca sklonih upadanju u ovaj zao način razmišljanja. Ti pojedinci i pokreti jačaju u doba konfuzije, kad ljudima nedostaje smisao i ne vide budućnost.

Problem zla je stara stvar. Ono može doći iz više smjerova. Ali naše društvo je osobito ranjivo jer se njegove elite više ne mogu uhvatiti u koštac s tim konceptom.

Stvorili su društvo u kojem zlo prosperira jer ga nisu u stanju prepoznati.

Ljudska disfunkcija svedena je na mehanističke neuspjehe biokemije, ekonomije, vladinog nadzora, zakonodavne politike i društva. Krivi se sve osim pojedinaca koji zapravo donose odluke da svoj naum provedu u djelo i ubijaju druge ljude.

Ali to se događa kad vjerujete u vlade i ne vjerujete da je zlo opipljiva stvarnost izvan televizijskih ekrana i filmova.

Umjesto da govorimo o ljudskim zločinima, mi govorimo o oružanom nasilju. Nedostatak individualne moralne odgovornosti samo pridonosi sljedećem zločinu, ne oružja, već pojedinačnih ljudi.

Zlo je ljudska praznina. To je egoistična praznina koje preostaje u nedostatku dobra. Da bismo ga pobijedili, morali bismo zamisliti dobro. Morali bismo prepričavati priče o masovnim pucnjavama, o kriminalu općenito, kao o borbi dobra i zla. Ne tako davno imali smo društvo sposobno ispričati takvu priču. Ovih je dana vjerojatnije da ćemo slaviti zlo.

Ljevica vjeruje da je vlada bog i shvaća zlo kao neposlušnost prema vladi. Rasprava o kontroli oružja svodi zlo na NRA (Nacionalna puškarska udruga) i svakoga tko ne posluša i preda svoje oružje. “Želite li da umre još više djece?” zahtijevaju pobornici kontrole oružja.

Ali dobro i zlo ne dolazi od oružja. Niti dolazi od vlade.

Svođenje individualnih izbora na mehanističke apstrakcije, pucnjave na oružje, individualne radnje na društvo, obilježje je elita koje žele vladati svijetom, ali ne mogu razumjeti ljude.

Ne postoji ta formula koja će vjerojatnije uvjeriti ljude da njihova djela nemaju vrijednost, njihovi životi nemaju svrhu i što god da učine nije važno u nekom širem smislu. I tako se rađa zlo.

Govorite ljudima da su moralno bezvrijedni i lako bi vam mogli povjerovati.

Nije slučajnost da se pucnjave toliko često događaju u školama, gdje bi se tinejdžerski dječaci mogli nadati da će steći nekakav osjećaj moralne svrhe, a umjesto toga im govore da su hrpa brojeva.

U nedostatku dobra, njegovo mjesto zauzet će druge stvari.

Oružje je kontrolorima oružja daleko stvarnije od ljudskih duša. Ali zlu nije potrebno oružje. A kontroliranje lokacije neživih predmeta neće popraviti moralne temelje duše.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag