ujedinjeni navodi – ZAPAD UPIRE GDJE JE MEKO

Pitate li me što je to Zapad odgovorit ću vam kroz priču o Gospodinu koji je u logorovalištu za mladost pred razapetim svojim šatorom odlučio mirno pratiti nogometnu utakmicu. Da bi dobio svoj mir odlučio je napraviti red: svi su se morali ravnati po njegovu pravilu. To bi mu i uspjelo da nije naišao na tvrd orah.

U logoru sam tada imao dvadesetak desetogodišnje djece, rođene u milijunskome gradu, sretne da mogu slobodno trčati po šumi i brčkati se u plićaku čista jezera. “Gospodinu von Nogomet” nije se to svidjelo. Odlučno me upozorio da djeca moraju mirovati. Prvi put sam mu se pristojno ispričao i poslao djecu na drugi kraj logora. Ni to mu nije bilo dosta: zatražio je da djeca ne smiju ni to. Svoju sam uljudnost smanjio za pola. Kad je treći put došao protestirati što su se djeca prošuljala pored njegova šatora, odlučio sam naći drugo sredstvo. Rekao sam mu da je pogriješio što želi mirno gledati utakmicu u logoru za mlade jer nije mlad i jer se to radi u hotelu “Scheraton”, da je čudno da mrzi djecu vlastita naroda dok ih stranac pokušava odgojiti u ljude i da ga ova djeca imaju pravo izbaciti kao psa kad za deset godina dođe na vrata župnog ureda tražeći pomoć i samilost jer će biti osamljen i bespomoćan.

– Čudno je da se tako ponašaju svećenici.

– Ima nas svakakvih, dragi Gospodine. Zaslužili ste vi i gore, ali neću dalje.

Gospodin se sasvim umirio. Šest slijedećih dana bio je manji od makova zrna, a sedmi, se prije svoga odlaska došao ispričati zbog sebičnosti. Svih šest dana djeca su se mogla mirno igrati, trčati i vikati koliko hoće. Više ništa nije bilo problematično.

Ovo o Zapadu moramo uzeti u razmatranje dok pratimo jedno po jedno izvješće o zaustavljenim Unproforovim vozilima pred višom silom naših prognanika. Dilema oko toga koliko ima smisla što su se prognanici sa svojim četama žena, staraca, udovica i beskućnika svih vrsta odlučili sukobiti s plavoglavim četama šarenih Eastriverovskih mušketira podvaja posljednjih dana hrvatsku javnost. Jednima je pritisak na Unprofor ispolitiziran i služi hrvatskoj vladi kao uvod u konačnu promjenu ovakve vrste mandata. Ako je to to, nema dileme, mora se još i jače pomoći vlastitoj vladi. Drugima je ovo odraz krajnjeg nezadovoljstva prognanika i hrvatskom vladom koja popušta pred Unproforom i Unproforom koji samo glumi snagu, a zapravo je zmaj od najjeftinijeg papira. Ako je to to, prognanici imaju pravo pritisnuti i vlastitu vladu, a još više već dvogodišnji odmor plavoglavaca u Hrvatskoj, nagoneći i jedne i druge na konačan pomak u rješavanju prognaničke teške sudbine.

Bez obzira na šarolikost Unproforova sastava, Unprofor diše dahom Zapada, gdje je mudroslovlje bogatstva i moći jedina odrednica morala. Zapad upire uvijek gdje je meko. Zato i jest dao Srbima dozvolu da rade što ih je volja. Da su Hrvati bili naivni i povjerovali Zapadu danas bi Srbi igrali kolo u Trstu. Nejaki zubići mlade Hrvatske zariti u bogataški kukavičluk zapadne filozofske ruke, natjerali su je da se počne drugačije ponašati. Da ne bi hrvatskoga zuba bilo bi nam kao Česima 68. Mi bismo pomrli, a Zapad bi nam pjevao žalopojke. Usput rečeno, ovih dana brza Galijeva administracija odlučila je razmotriti češki prosvjed Ujedinjenim narodima. Nema veze što je Češko proljeće već gotovo u drugom stoljeću. Važno je da UN sve riješi. Ne zna se samo kako će na sud u Haag privesti ratnoga zločinca Brežnjeva. Vjerojatno će mu Galijev izaslanik Yakaši poziv osobno odnijeti u pakao.

Unprofor nema motiva pomoći Hrvatima. Ni Zapad. Zašto bi dobro plaćen plavoglavac ostavio disko klubove, šverc, drogu, lake ženskice, gostinjce, šetnje, izlete i trogodišnje plandovanje na jednoj od najljepših obala svijeta i išao se tući radi nekakvih hrvatskih udovica s dobro im već poznatim srpskim praznoglavcima? Dokle god im bude moguće živjeti kako žive, Unproforci će u Hrvatskoj ovako živjeti još sto godina. Unprofor je kao uglađen Gospodin Zapada: sjest će nam na glavu i od nas uzeti sve što može uzeti, plitkom mudroslovnošću čudeći se našoj odlučnosti i ponašanju. Hrvati su mu u odlučnom momentu pokvarili račune, ostavljejući bijesnoga Jamesa Bakera da psuje Miloševiću mater nesposobnu, jer nije bio kadar svladati neke tamo sitne Hrvate, koje mu je on osobno obeshrabrio i razoružao.

Naš je spas u našem zubiću i u zapadnjačkom kukavičluku. Moramo biti svjesni da je trenutno na ringu jača osrednja hrvatska starica od tri Unproforova konvoja, a udovica hrvatskog vojnika od divizije plavoglavaca. Da nije tako već bi oni pregazili i staricu i udovicu. Jer gaze samo slabije i bespomoćnije, a ustuknjuju pred odlučnošču i hrabrošću. Zato sva hrvatska javnost mora se riješiti dileme: prognanicima treba pomoći da ustraju u svojim prosvjedima i ohrabriti ih da ne sustanu. Tako ćemo moći računati na skoru ispriku što će nam je gospodin Zapad morati izreći preko zvonara Unprofora, za sve ono što nam je učinio i za sve ono što nam nije učinio.

NEKA HDZ POSLUŠA STRAUSSA

Poslije dugo vremena, natjeran izjavama oporbe kako Hrvatska dekokratska zajednica nema programa, vršljao sam po politici i našao istinu. Uhvatio sam Hrvatsku demokratsku zajednicu u krađi. Ima program, ali ga je prepisala od bavarske “Kršćansko-socijalne stranke”, prilagođujući ga hrvatskim prilikama i imenujući ga drugim imenom. Sad mi je jasno zašto se dr Tuđman onako tajanstveno smiješio i kad su mu predbacivali da nema programa i da je njegova stranka pokret, ali i onda kad su mu govorili da će sve njegove politike propasti. Smiješio se jer je znao da zadaća prepisana od bavarskog lidera Franza Josepha Straussa može dobiti čistu peticu i da će svi politički ocjenjivači prepisanu zadaću isto tako procijeniti izvrsnom ocjenom. Ma što god politički suparnici rekli, tko god sjedi u klupi sa Straussom, odlučan da mu prepiše djelo i način ponašanja, unaprijed zna da će uspjeti.

Izvrsno prepisan program prijateljske nam zemlje iziskuje još jedno prepisivanje: HDZ-a mora prepisati poslije prepisane teorije sada i praksu i ponašati se točno onako kako se ponaša Bavarska.

Pokojni Strauss bio je politički genij. Poštivao je sav svijet, ali je Bavarska bila prva. Poštivao je sve automobile svijeta, ali se vozio onim bavarskim. Cijenio je sve pivo svijeta, ali je pio bavarsko pivo. U Bavarskoj su i satovi morali ići drugačije jer je u Bavarskoj po Straussu moralo biti sve drugačije. Bio je toliko velik da nije htio ići u Rusiju kad su u Rusiju svi išli i išao u Rusiju kad u Rusiju nitko nije išao. Bio je toliko jednostavan da je, zamislite, meni i mojima poslao pismo dobrodošlice kad smo doselio kao pečalbari u Bavarsku. Zaželio je da mi u Bavarskoj bude lijepo, usput pišući o Hrvatskoj tako veličanstveno i toplo, dajući do znanja da on zna što je to Hrvatska i kako joj je pod komunizmom.

Od Bavarske je stvorio jednu od najbogatijih zemalja svijeta, gdje je već umjetnost naći seljaka bez bogatstva i komadić neobrađene zemlje. Toliko je stvorio ljubavi prema Bavarskoj da gotovo polovina Bavarske svake nedjelje hoda u vlastitoj narodnoj nošnji.

Gospodin se Strauss ipak nekoga bojao: gospodina Niegera, financijskog revizora u vlastitome ministarstvu financija. Taj je gospodin bio Bavarac koliko i Strauss, bio je katolik koliko i ponajbolji kardinal, računao je brže od kompjutora i tri godine ne bi ostavio kontrolu dok ne bi postigao da u cijelome ministarstvu sve ne bude točno: ni jedan pfenig manjka, ni nedan pfenig viška. Strauss je znao da mu Amerika ne može ništa, još manje Rusija. Ali je znao da i njemu i Bavarskoj najviše treba gospodin Nieger.

Sve sam ovo ispričao jer sam slučajno na ulici čuo zanimljiv dijalog između jednoga uglađenoga gospodina i jednoga gotovo golobrada hrvatskog policajca. Radilo se o parkiranju automobila.

– Gospodine oprostite, ali ovdje ne možete parkirati jer je ovo pješačka zona.

– Imam pozivnicu HDZ-e. HaDeZeovac sam i pozvan sam na prijem. Evo pozivnica.

– Imate pozivnicu Vi, ali pozivnicu nema Vaš automobil.

Gospodin je postao grub i počeo psovati.

– Molim, Vaše papire. Policajac je bio veoma miran i ljubazan.

– Vozite automobil strane registracije komu je dozvola istekla već pred šest mjeseci. Moram napraviti prijevu.

– Ne gnjavi. Evo ti za piće i pusti me, već kasnim.

– Gospodine napravit ću i drugu prijavu jer podmićujete službenu osobu u službi.

– Ti mora da si liberalčina.

– Ne gospodine. Ja sam član HDZ-e.

Gospodin je izgubio živce. Jakim je automobilom tako naglo napravio manevre da su se gume gotovo zapalile. Bijesno je provezao automobil brzinom rakete tamo gdje se redovito igraju djeca i gdje ljudi, znajući da je promet veoma ograničen, mirno i bez pažnje šetaju. Nije mu više stalo ni do prijema ni do pozivnice.

– Jadna stranka. Tko li je sve u nju prispio. Tako je kratko i ozbiljno više sebi nego drugima rekao mlad policajac.

Gledao sam s divljenjem u golobrada policajca znajući da je i Hrvatska na putu da stekne svoga Niegera. Mladić je osvjetlao lice svoga posla i svoga poziva. Potvrdio je još jednom da o Hrvatima i njihovu unutrašnjem određenju ovisi brzina ili sporost vlastita napretka. Isto tako potvrdio je kako je dvostrukost ponašanja u HDZ-i: neki su u njoj da Hrvatsku grade na najbolji europski demokratski način, a drugi da se mogu ponašati kako ih je volja. U Hrvatskoj njegovu se postupku divimo, a u Bavarskoj to je sasvim razumljivo. U tomu i jest razlika između današnje Bavarske i današnje Hrvatske. Što bi bilo veselo u Bavarskoj da je gospodinu Niegeru netko rekao da uzme “za piće” i još usto pohvalio se da ide na prijem “voljene stranke”. E, ne bi više nikomu ponudio “pića” niti bi ikada više dobio poziv za “prijem”.

Hrvatska se ne smije stidjeti prepisane zadaće. Bilo bi dobro da uskoro naličimo na Bavarsku. Zato HDZ-a mora što prije prepisati i drugi dio Straussove zadaće. Tek kad naš predsjednik bude stajao pred Amerikancima, Rusima, Englezima i Francuzima, opušteno i ležerno, radeći da u Hrvatskoj bude sve drugačije, a dršćao od posljednjega kontrolora u županijskoj upravi, znat ćemo da smo blizu Bavarske. Mali ljudi mogu mijenjati i usavršavati nedovršene sisteme. To nam je pokazao naš “golobradi policajac”. Pokojni Franz Strauss to je saznao na početku svoje političke putanje: zato je za njim ostala velika i bogata zemlja, do danas mu moleći za pokoj. Neka to nauči i dr Franc Tuđman: još više svi oni što prepisanu bavarsku zadaću pokušavaju pripisati Hrvatskoj. A dostojanstven policajac, golobrad, ali pametan i dobar, zaslužio je najveću bačvu bavarskog piva.

fra Ante Čavka