NEVOLJE S TIJELOM NA VIRTUALNOM ZAPADU

Čovještvo između Božje riječi i ljudskoga pera

Objavio Luka Tripalo

Mary Wollstonecraft Shelley začetnica je dojmljive priče o Frankensteinovu Stvoru

Virtualni se Zapad – kako bi se priručno moglo nazvati čudno jedinstvo Europe i Sjeverne Amerike satkano ne od kulturnih ostvarenja, nego od medijskih objava – nedavno sučelio s jednostavnim, a neočekivano zahtjevnim pitanjem. Naime, početkom lipnja izišao je dokumentarni film »Što je žena?« u kojem Matt Walsh, politički komentator konzervativnoga američkoga portala »The Daily Wire«, ljudima raznih uvjerenja i zanimanja postavlja naslovno pitanje, bilježeći pritom njihove nevjerojatno nemušte odgovore – od »ne znam« do »osoba koja se identificira kao žena«. I dok Walshevi pratitelji diljem virtualnoga Zapada – što obuhvaća i Hrvatsku – hvale njegov projekt zbog raskrinkavanja bujajućega licemjerja rodne ideologije koja, primjerice, zahtijeva priznavanje ženskih prava »transžena« odbijajući pritom odrediti što bi uopće bila žena, isti je Zapad šutke ustuknuo pred sličnim pitanjem koje mu je postavio – papa Franjo.

Četiri obzora i jedno zrcalo

»Što je čovjek?«, pregled biblijskoga pogleda na čovještvo koji je prema Papinu zahtjevu Papinska biblijska komisija sastavila još 2019., svoj je hrvatski prijevod u izdanju Kršćanske sadašnjosti ugledao tek ovoga proljeća, no i u inozemnim ga se medijima spominjalo tek nakon što je minula 2020. godina, u kojoj je čovjek iz naslova došao i pod egzistencijalni upitnik. Pa čak je i tada bilo riječi tek o nekoliko »kontroverznih« pasusa koji se dotiču – istospolnih odnosa. Slijedeći misao iz eseja »Ostalih šest smrtnih grijeha« književnice Dorothy L. Sayers, moglo bi se reći da je za brojne katoličke umove čovjek još uvijek tek grješno tijelo, a samo je tijelo pretežno – spol.

Odcijepljen od raja, ali ne i od čežnje za njim, čovjek vjekovima traga za izgubljenom ljepotom pripovijedajući o – nakazama

Upravo je svetkovina Tijelova – blagdana ne samo Tijela i Krvi, nego i u njima prisutne Duše i Božanstva – stoga poticaj da se ponude četiri svježa obzora čovještva koja otvara dokument podnaslovljen »Putovanje kroz biblijsku antropologiju«.

Ipak, šutnja oko »Papina pitanja« i gungula oko Walsheva pitanja zahtijevaju priznanje i jedne nevolje koja ne zahvaća tek katoličke umove. Bez opipljiva oprječna primjera sav se ljudski um, naime, teško dovija pozitivnim pojmovima. Biblijskim rječnikom rečeno, palomu bi čovjeku nevino stanje Adama i Eve bilo posve nezamislivo da u Eden nije dogmizala opaka zmija: tek njezin rascijepljeni jezik upozorava da su praroditelji čovječanstva bili posve ucijepljeni u Božju istinu. Odcijepljen od raja, ali ne i od čežnje za njim, čovjek vjekovima traga za izgubljenom ljepotom pripovijedajući o – nakazama. Najslavnija među njima nesumnjivo je Frankensteinovo čudovište, kojemu je u prvom modernom znanstveno-fantastičnom romanu objavljenu 1818. život udahnula engleska feministkinja Mary Wollstonecraft Shelley. Na tom djelu utemeljena stripovska majstorija Francuza Georgesa Bessa, koja je u Hrvatsku također stigla s ovim proljećem preko zagrebačke »Fibre«, poslužit će kao mračno, no moćno zrcalo odgovora rasutih po Svetom pismu.

Snimio: L. Tripalo | Skulptura »Podrijetlo« Frana Marka Vlahinića
Bessov »Frankenstein« snažno osjenčava moralna pitanja svoga književnoga predloška
Papa Franjo osobno je potaknuo izradu pregleda biblijske antropologije
Iz stripa »Frankenstein« Georgesa Bessa u izdanju »Fibre«

Raspadljivost tijela i nedodirljivost duše

Prvi biblijski obzor čovještva, naslovljen »Ljudsko biće stvoreno od Boga«, govori o jedinstvenoj čovjekovoj naravi koju je Bog načinio udahnuvši zemaljskomu prahu dah života. Raspadljivost tijela i nedodirljivost duše povod su upozorenju na duh suvremenoga svijeta koji u smrtnosti vidi razlog za očaj, a u znanosti razlog za sumnju, čemu se suprotstavlja temeljna istina kršćanstva: »Iako je stvoren polazeći od zemlje i načinjen radi nje, ljudsko biće nije jednostavno dijete zemlje niti je rezultat slučaja, jer svoj početak i svoj poziv ima u ljubaznom projektu Boga, stvoritelja i spasitelja.« Oštra je suprotnost tomu čudovišni projekt Victora Frankensteina, u kojem okultni spisi još u djetinjstvu pobude znatiželju o počelu života, a znanstvena ga istraživanja utvrde u preuzetnosti da ga sam stvori. Premda Shelley ne opisuje izravno kako je Frankenstein načinio svoje čudovište, Bess to proniče oslikavajući grobljanske prizore ispresijecane munjevitim noćima: njegov Victor Frankenstein tijelo će svoga stvora sastaviti ne od beživotne zemlje, nego od trupala, a dušu će mu udahnuti – novootkriveni elektricitet. Biće koje je znanost sklopila od smrtnosti tako je osuđeno na sumnju i očaj.

Lako je u Frankensteinovu postupku očitati scijentistički redukcionizam koji tijelo svodi na puku materiju u vlasti besciljnih fizioloških sila. Ipak, sudbina Frankensteinova stvorenja – koje će, unatoč uvriježenu poistovjećivanju s Victorovim prezimenom, do kraja i romana i stripa ostati bez imena – svjedoči da su i duša i tijelo otajstva. Bljesak munje koji je čudovištu zamijenio iskru božanskoga duha nije mu mogao otvoriti put do Boga; no pűt satkana ne od krvi živih, nego od tijela mrtvih izgubila je i plodonosnu vezu sa zemljom po kojoj je Adam nekoć dobio ime.

Vrt obilja i čin prihvaćanja

Naime, nakon što ga užasnuti tvorac odbaci, Frankensteinov stvor suočit će se i sa surovošću prirode, koju će, doduše, silom svladavati, ali koju nikad ne će pripitomiti. Bogat mislima, ali lišen smisla, on bujnost svijeta oko sebe tek razaznaje, ali ju ne umije razvijati. A upravo je to prva zadaća koju Bog namjenjuje čovjeku kao vrtlaru rajskoga vrta. Razrađujući 2. glavu Knjige Postanka, drugi obzor papinskoga dokumenta naslovljen »Ljudsko biće u vrtu« u obilju rajskoga vrta prepoznaje i božanski dar hrane i ljudski poziv na rad, ali i svrhu životinja, koje Stvoritelj čovjeku privodi jer »nije dobro da bude sam«. No Bessovi će vukovi zbog smrtolika izgleda krvoločno napasti Frankensteinovo stvorenje, zbog čega će ono u životinjama prepoznavati tek odslik okrutnosti svoga tvorca. Suvremenost koja se nazire kroz crno-bijelu leću stripa i više je nego jasna – i jasno Papina: nestanak osjećaja odgovornosti za Zemlju, ravnodušnost prema gladi, ali i sljepoća za ljepotu stvorova sigurni su znakovi gubitka veze čovjeka sa Stvoriteljem. A taj gubitak potrest će i međuljudske odnose.

U potresnu svjedočanstvu koje Stvor pripovijeda Frankensteinu pri njihovu ponovnom susretu – što Bess ostvaruje raskošnim izmjenama horizontalnoga i vertikalnoga hoda simultanih i konsekutivnih kadrova – doznat će se kako je u blizini ljudi naučio čitati i govoriti, upoznavši tako iz prosvjetiteljskih spisa nepravdu u svijetu, a iz života obitelji kraj koje se skrivao – muško-žensku ljubav.

Premda je pripovijesti o Frankensteinu povijest spasenja posve strana, iz sjene Bessova Stvora može se u negativu iščitati i biblijska poruka Kristova čovještva

Zato će Frankensteina ucijeniti da mu načini družicu kao što je on. Iako će na taj naum isprva pristati, Victor će od njega i odustati iz straha od čudovišnoga potomstva, ali i zbog spoznaje o nemogućnosti ljubavi među stvorovima. Pa makar će mu Stvor zbog toga pobiti sve do kojih mu je stalo, a on će sam postati tek doživotni lovac na svoje stvorenje, Frankenstein će povući granicu svojih pokusa upravo pred otajstvom bračne ljubavi. Jer, kako otkriva treći obzor naslovljen »Ljudska obitelj«, u braku se nadvladavanje samoće događa »u činu prihvaćanja drugoga iz ljubavi« koje seže »od bračnoga para do djece, i od obiteljskoga bratstva do zajedništva sa svim ljudskim bićima«, daleko od svakoga privida i nasilja. Zajedništvo tijela preobražava supružnike i obnavlja lice zemlje; stoga bi Frankensteinovo poigravanje brakom bilo jednako proigravanju čitava svijeta.

Obris četvrtoga obzora

Šteta je što crtač upravo na tim mjestima zapada i u vulgarnost. Jer, premda je povijest spasenja – četvrti obzor koji nudi »Što je čovjek?« – pripovijesti o Frankensteinu posve strana, u sjeni Bessova Stvora, tako srodna suvremenoj egzistencijalističkoj slici čovjeka, može se u negativu iščitati i biblijska poruka Kristova čovještva. Nasuprot virtualnim patvorinama povijesna stvarnost Kristova utjelovljenja; nasuprot lutanju bez zasićenja i smisla Krist koji se hranio, radio i divio u ljudskom tijelu; nasuprot nemogućnosti ljubavi koja završava samoubojstvom Kristova ljubav koja se u euharistijskom tijelu predaje za sve. A to je tek jedan mogući odgovor na Papino pitanje.

Majčinstvo može obnoviti umjetnost

Opipljivost i otajstvo ljudskoga tijela od svih umjetnosti najizravnije izražava kiparstvo, u kojem je pak tradicionalna figuracija sve rjeđa. Ovogodišnja ALU Perspektiva, završna izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti otvorena 9. lipnja u Zagrebu, u tom smislu nudi figurativna osvježenja, među kojima vrijedi istaknuti »Podrijetlo«, rad Frana Marka Vlahinića izveden pod mentorstvom prof. Krešimira Roda. Prikaz majke s djetetom koji u bračkom kamenu iscrtava napetu granicu između roditeljske tjeskobe i dječjega spokoja snažan je podsjetnik da se umjetnost obnavlja prevrjednovanjem dara tijela, ali i one koja tijelo daruje poput Marije u Navještenju – marijanskom odrazu Tijelova.

IZVORGlas Koncila br. 25/2022.