Sv. Josip Radnik i Isus

Zvonko Milković

NEDJELJA

Rano već zvonjahu zvona jasnim jutarnjim mirom.
Ustasmo sretni i vedri, i vrata raskrilismo širom.
Gledamo povorke duge — seljaci slaze kroz polje,
U bijelom, čistom odijelu humom se spuštaju dolje.
I idu kroz zrelo klasje, i put se njihov vijuga,
A preko zlatnoga polja leži tišina duga.
l idu sa sviju strana, i povorke njihove bijele
Sastaju se kod tornja, gdje lipe straže i jele.

Uz grozdove sjednimo amo, ušutimo smjerno, čas je:
Jer misa poče u crkvi, što se bijeli kroz klasje …
A kad će minuti služba, pođimo blage duše
K cesti uz jablane stare, gdje lagodno lahor puše.
Tamo će mnogi proći, koji u crkvi bješe,
Pa će nam mirno reći: daj Bog del svete meše.

 

Nikola Šop

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
Skromnom krojaču odvest ću te,
da ti jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat ne ćeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

Tin Ujević

MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE

I.

Daj nam da jedemo svoju zdjelu,
pa makar leće, boba i pasulja.
Glad oblizuje siti prst od ulja,
a žig žalosti na našem je čelu

kad u tanjuru ogledamo ćelu.
Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
da ne trijebimo rakove sred mulja,
da siromašni ne budemo rulja,
da odahnemo, vedri, ko na selu.

I makar pili vodu tek na vrelu,
— potok je gori, i mutne vode strana —
i makar pili rosicu iz dlana,
nije ni crven pehar duši hrana:
daj našem srcu do ognjenog dana,
daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.

Ubodi mudrost kao svetu strijelu.

II.

Daj da nam, dok drače noge bodu,
veselje cvate ko ruža u hodu,
i našim znojem da se cvijeće kvasi,
a časnim žuljem da se snaga krasi.

I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
toplinom srca da je savladamo,
i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
netom smo kadri da im zavladamo.

Daj nam kažiput i moć da spomenemo
na sav glas sve dobro što u nama ruje,
da sebe i sve druge već opomenemo:
da se krepče čini što silnije se čuje.

A sami ćemo tada ostvariti
srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
I za ljepotu srce će mariti,
ljubav za lijepo i za život plodni.

Jer svijet i mi po tebi smo srodni.

III.

Daj nama svakog dana našu zdjelu,
pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
i makar pili vodu tek na vrelu,
brojeći kapi što se k usni skližu

na medi šumskog puta slična križu.
Daj nam uvredu, a cio svijet vidi
da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
a poniženje da nas jedva stidi,
kad blisne pravda slična britkoj ćordi.

I saspi tlapnje maglovitoj hordi
da raspršamo u većoj jasnoći
Dana te sjene uplašene Noći,
i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.

Oprosti našem luku i krompiru,
ako nas hrane idealnom hranom,
jer za nas nebo blista na tanjiru
i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.

Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
i kad mrzimo neprijatelja svoga
znaj da nas spaja muških ljudi sloga,

ne biti zao, no uman u snazi
i isporaviti pravicu na vazi.
I daj nam oštro oko što slog pazi.
Daj pravdu nama i neprijatelju,
dvije mrlje ulja u istomu zelju.

Dubravko Ivančan

GOLUBOVI SVETOG JOSIPA

Sveti Josip
umire na postelji.
Odloženi
pila i blanjalo.
Isus i Marija
kleče,
uokolo, mole.
(Isus,
tesarski djetić.)
Kroz prozor
ulaze golubovi
i lete sobom
(naslikanom
na zidu
kraj oltara,
gdje klečimo
za večernjice).
Sveti Josip
tako je spokojan.
Možda
tek umoran.
I sjutra kad dođemo
jednako će počivati.
Uz Isusa, Mariju
i mi, djeca,
bit ćemo uoko
njegove postelje.
On će nas
blagosiljati.
Golubovi
dolijetat će kroz prozor,
slijetat
na pilu i blanjalo
i na ubogu postelju.
(Možda će koji
na jastuk sletjeti.)
Iz sobe
u crkvu će ulijetati.
Krila će šumjeti
pod visokim svodom
u svečanom,
večernjem času.

Mihovil Pavlek Miškina

OČE NAŠ

Oče naš, Ti koji jesi —
kako nas uče — na nebesi!
K tebi lete naši glasi
Hrvatsku nam našu spasi.

Sveto budi ime Tvoje,
neka svaka usta poje;
dođi k nama carstvo Tvoje,
Neka bude svakom svoje.

Nek na zemlji ko na nebu
nitko pravde željan nije,
neka pjeva stvor Tvoj svaki
koji piše, gradi, sije.

Kruha, ruha daj da ima,
nek ga bratac bratu dijeli;
Život ljudski nek je svima,
čitav svijet se nek veseli.

I otpusti duge naše,
sve zlo, svađe, Ti odstrani;
praštat ćemo i mi rado,
kad nam dođu bolji dani.

To te, eto, Hrvat moli;
dobri otac svima budi,
pravdu svoju dijeli svima,
nek svi žive kao ljudi.

Neka živi brat uz brata,
neka živi rod Hrvata –
i on nosi Božji znamen;
izbavi ga od zla, Amen!

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)