Đuro Sudeta

HOSANA

Hosana!
    Hosana! Hosana!

Na nebu, na zemlji
    u travi!
U bijeloj ritmici jutra,
u kolanju srebrnih rijeka
    u polju,
    u zori,
    u zraku,
Hosana, hosana, hosana!

I vjetar i žito i grane,
ševa, klinčaci, vrela,
drumovi, šume, fontane
i pjesme i boli i rane:
    Hosana!
Hosana! Hosana!

Jer ljeto je, eto, došlo,
ljeto, o Božje ljeto.
Sad anđeli jabuke nose
milujuć jagode zrele,
njišući žita što prose,
da u njima počine Sveto …
    i sve je u ekstazi eto
    oh, ljeto,
    ljeto, ljeto!

Gle srebro sa oblaka skrita
teče i napaja zemlju —
u veliko Božje srce
gdje sanjaju sazrela žita,
a ono nekud sve dublje
odilazi smiješeć se lako,
tek plodovi ostaju zreli
pa od dana u dan se tako
    gibaju, gibaju
    zibaju.
    Hosana!
Hosana, hosana!
Na nebu, na zemlji
    u travi!
U bijeloj ritmici jutra,
u kolanju srebrnih rijeka
    u polju,
    u zori,
    u zraku.

Ilija Jakovljević

MOLITVA
SVETOM ANTUNU PADOVANSKOM
ZA DUG ŽIVOT I NARAVNU SMRT

Moj sveti Antune, ja znam, da si umoran
od propovijedi dugih i mnogih čudesa,
i da si jednoga dana, dok su te čekali vrapci,
zasitivši se gube, pobjegao na nebesa.

Teško je biti čovjek, iver božanskoga krijesa.
Mnogo su veći užici u dimu rajskoga vina.
Ah, tamo žita sama na plodnim njivama rode
i govor je tamo biran Dantea i Racinea.

O, svrni pogled na me iz cvjetnih, sretnih visina!
Zgažen i ništav ležim, i bol me prožima svega.
Korablje moje tonu, jecam u sutonu bonu,
a ti si veći u sreći od mnogih svojih kolega.

O, siđi, priđi, obiđi, dušo bjelja od snijega!
Vapaj molenja moga pred tvoja stopala pada.
Napoj me, makni, takni, vrelo je čelo moje,
razdire ranjene grudi jastreb sivoga grada.

Dobar je Bog nad Gorom, darove brojne mi dade.
Hvala mu na njima budi, jer ih zaslužio nisam,
no ako poživim dugo i umrem naravnom smrću,
sjetvu bih muka znao požnjeti nekako i sam.

Pa ako moguće jednom, naravno s pomoću tvojom,
okusim vječite slasti žarkog nebeskog pića,
poklonit ću ti srce, ko pisanicu rumeno,
i hostiju od sanja, i jednog zlatnog ptića.

Dragutin Tadijanović

NEBO

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje im je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Izidor Poljak

CREDO

Ja vjerujem, Svevišnji, u Te. Slavu Ti pjeva
Simetrija lipina lista,
I crvena buba dijamantova blista,
I vjetar, štono na orgulje olujnih oblaka bruji,
I ognjeno zvjezdano more, koje u beskraj struji.

Ja vjerujem, Hriste, u Te, svog Boga.
Raskrilio Ti si na Golgoti ruke,
Zemlje da zagrliš c’jele, plemena i puke, —
I svi će v’jekovi živjet
Od poljupca tvoga.

Ja vjerujem u te, Crkvo Gospodnja sveta.
Ti blagoslov daješ, a mrze te, ko da si kleta,
Poje te žuči, ti Božjim pitaš ih hljebom,
Vječni dobrotvor ljudi,
Ko Hristos probitih grudi,
Zemlju vežući s nebom
Ko Herakle nosiš stupove sv’jeta.

Antun Branko Šimić

BUDUĆI

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku
oglédaju se mirijade budućih svjetova

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)