Šest razloga za brigu

Danas, tridesetak godina poslije osamostaljenja, sve češće susrećemo prijatelje, poznanike i nepoznate koji se pitaju kamo sve ovo vodi, hoće li ovaj narod i država preživjeti. Ključni razlog zabrinutosti jesu sljepilo, nebriga, podaništvo, pragmatizam političkih elita koje i same često potiču procese i aktere koji dovode u pitanje opstojnost države i naroda. S druge strane, narodne su mase postale nekako ravnodušne, obeshrabrene, ne izlaze na izbore, prepuštaju se sudbini

Piše: JOSIP JOVIĆ/hrvatski.list@hi.t-com.hr

Na zagrebačkome kolodvoru oko 1991. godine TV kamere uhvatile su jednoga postarijeg emigranta koji se nakon dugih izbivanja, nakon ‘45., vratio u domovinu. Plakao je od sreće. Bio je to, tada nisam to znao, Ivo Rojnica iz Ciste Velike, za vrijeme Drugoga svjetskog rata stožernik Dubrovnika. Sačuvao je glavu bijegom u Argentinu gdje je postao uspješnim poduzetnikom i prijateljem nekih istaknutih argentinskih političara, aktivno je djelovao u Hrvatskom narodnom vijeću, pomagao je obrani zemlje, ostavio je iza sebe dvije knjige sjećanja. Imao sam s njim nekoliko intervjua, dopisivali smo se, znam da nije odgovoran ni za kakve zločine, naprotiv bio je humanist i dobrotvor. Pričao mi je kako se sedamdesetih susretao s Većeslavom Holjevcem. On ustaša, a Holjevac istaknuti partizan i komunistička glavešina, po mnogima najuspješniji zagrebački gradonačelnik, koji je otpao od jugoslavenskog režima kao i cijela plejada istinskih hrvatskih antifašista. Nakon toga bio je predsjednikom Matice iseljenika. Rojnica, elem, svjedoči kako su obojica zajednički razmišljali o stvaranju samostalne hrvatske države i bio je siguran kako bi i Holjevac, da je poživio, 1991. godine plakao od sreće. Na Rojnicu je nakon 2000., u eri detuđmanizacije, da i to spomenemo, pokrenut mehanizam progona, optuživanja i prijetnja. Pratile su ga i obavještajne službe države koju je tako želio.

Dani sreće i ponosa

Ova mi se slika urezala u sjećanju kao ilustracija raspoloženja cijeloga naroda u tom vremenu. Nije samo Rojnica tada bio sretan i ponosan, ponosna i sretna bila je cijela nacija, ili barem njezin golemi dio, kako u iseljeništvu (ondje posebno), tako i u domovini. Danas, tridesetak godina poslije, sve češće susrećemo prijatelje, poznanike i nepoznate koji se pitaju kamo sve ovo vodi, hoće li ovaj narod i država preživjeti u novim teško predvidim vremenima. Razloga za zabrinutost svakako ima. Evo ih nekoliko. Možemo se mi hvaliti, ili, točnije, može se Vlada hvaliti kako ulazimo u eurozonu i Schengen, kako raste BDP, kako nam je porastao kreditni rejting, kako smo izgradili Pelješki most, itd. , što ne mislim podcijeniti, ali ostaje ona tvrdoglava činjenica o padu broja stanovnika kao sintetički izraz ukupnoga gospodarskog, društvenog i demografskog stanja. U deset godina Hrvatska je izgubila deset posto ili 400 tisuća ljudi, a trend se nesmiljeno nastavlja. Tako je u prošloj godini otišlo još 40 tisuća, dok se broj novorođenih kreće godišnje nešto iznad 30 tisuća. Umrlih je daleke više, a stanovništvo je sve starije. U prazne i primamljive prostore, ako se sve ovo nastavi, doći će neki drugi narodi. Ovo što sada u turističkoj sezoni gledamo po našim gradovima, u kojima se jedva može čuti hrvatski jezik, samo je znak nadolazeće budućnosti.

Raslojavanje društva

Nevjerojatni su razmjeri pljačke i pohlepe na svim razinama političke organizacije, od samoga Vladina kabineta do najmanjih općina. Jednostavno, analizirajmo što su ti niski i visoki dužnosnici imali prije i poslije, pa će nam sve biti jasno. O tomu svjedoči kontinuirani niz afera, privođenja i presuda i sve to bez učinkovitoga mehanizma sprječavanja takvih pojava koje kao da su postale dijelom nacionalne kulture. Kompromitirani pojedinci dobivaju još bolja mjesta u hijerarhiji. Tomislav Ćorić, smijenjen zbog nesposobnosti i korupcije, dobije mjesto viceguvernera, Joška Paru, nakon što je špekulirao zgradama Veleposlanstva u SAD, što je konstatirala i Državna revizija, posjednu na ambasadorsko mjesto u Bruxellesu. Čak se i sredstva iz europskih fondova razvlače unutar interesnih skupina ljudi s vezama. Takvo stanje razara državu materijalno, još više moralno i politički. Društvo se opasno raslojava na relativno malu skupinu preko noći obogaćenih, kojima je domovina novac, i na mnoštvo sirotinje kojima je jedino bogatstvo domovina.

Jugoslavenstvo i globalizacija

Prevarili smo se misleći kako su stare ideologije s ovih prostora nestale nestankom Jugoslavije. Naprotiv, jugoslavenstvo, titoizam i lažni antifašizam sve su življi i žilaviji. Te različite forme fanatične kroatofobije ili protuhrvatstva, koje imaju snagu religije, svakodnevno zapažamo na stranicama glavnih medija, u kulturnoj politici i u politici pojedinih, starih i novih, stranaka pa čak u nastojanjima pojedinih koalicijskih partnera vlasti. Njima je svaka Hrvatska fašistička i ustaška, njezina im je nezavisnost promašen projekt. Proces globalizacije (zapadnoga) svijeta neprijateljski je prema svim posebnim identitetima: prema nacionalnom, državnom, kulturnom, obiteljskom, vjerskom i spolnom.

Stanje ravnodušnosti može se promijeniti preko noći, bilo spontanim akcijama bilo nekim slučajem pojave nekoga novog Prometeja koji će uzeti baklju u ruke i rastjerati mrak. Nekoga u koga će narod vjerovati i – još važnije – koji će vjerovati u narod. Takvoga ne vidim među sadašnjim političkim prvacima, ali vidim jednu drugu osobu, možda i više njih. No o tomu drugom prigodom

Preko brisanja tih identiteta koji su u temelju identiteta samog naroda kao i pojedinaca koji mu pripadaju ide put prema svjetskoj nadvladi i prema novom čovjeku koji će biti samo konzument, roba i rob. Globalizam je zapravo novi oblik, recimo mekoga, imperijalizma novim sredstvima. Ona se ostvaruje posredstvom novca, propagande, utjecaja na izbore, otimanja resursa. No uz to ni klasični osvajački imperijalizam koji se ostvaruje ratovima i osvajanjima tuđih područja nije stvar prošlosti. Danas imamo posla s ruskim svijetom, ali i s onima iz naše neposredne blizine, sa srpskim svijetom i turskim svijetom koji pretendiraju na Rusiju, Srbiju ili Tursku do zadnjega živog i mrtvog Rusa, Srbina, odnosno Turčina.

Ravnodušnost i pragmatizam

Zabrinjavajući je, dakako, proces nestanka Hrvata u susjednoj državi kojih je u tridesetak proteklih godina nestalo pola. Posao koji nije okončan za vrijeme Otomanskoga Carstva mogao bi biti dovršen u bliskoj budućnosti. Dekonstitucija i difamacija samo su sredstva pritiska s porukom koja glasi: Ili se poklonite ili uklonite.

I zadnji ključni razlog zabrinutosti (s jednom ogradom da ono što je ipak golemoj većini razlog za brigu i tugu, nekim je drugima razlog za veselje) jest sljepilo, nebriga, podaništvo, pragmatizam političkih elita koje i same često potiču procese i aktere koji dovode u pitanje opstojnost države i naroda. Crkva je trenutno u defenzivi, tek u zadnje vrijeme Matica hrvatska i HAZU pokazuju znakove života u zaštiti onoga zbog čega su i osnovani, a to su obrana i jačanje nacionalne kulture, svijesti i vrijednosti.

S druge strane, narodne su mase postale nekako ravnodušne, obeshrabrene, ne izlaze na izbore, prepuštaju se sudbini. Ta je ravnodušnost rezultat manipulacija, pristranosti i banalizacije vrijednosti od strane medija, iznevjerenih očekivanja te egzistencijalne ugroženosti u kojoj svatko gleda samo sebe i kako preživjeti. Ali, to se stanje ravnodušnosti može promijeniti preko noći, bilo spontanim akcijama bilo nekim slučajem pojave nekoga novog Prometeja koji će uzeti baklju u ruke i rastjerati mrak. Nekoga u koga će narod vjerovati i – još važnije – koji će vjerovati u narod. Takvoga ne vidim među sadašnjim političkim prvacima, ali vidim jednu drugu osobu, možda i više njih. No o tome drugom prigodom.