J. Sabol: Kako funkcionira „država“ EU u ulozi Boga?

Što će biti s domovinom Hrvatskom?

Francuska revolucija

EU se zapravo konstruira ne kao država nego kao jedan posve „novi svijet“, kao globalna konstrukcija sa svim punomoćima jedne države da oblikuje život: kulturu, sustav vrjednota, znanost, ekonomiju. Kao zadnja institucija: kao svemoguća. Ustav EU-a tako je konstruiran da se ne priznaje nikakav autoritet iznad te države EU: npr. Bog, ili naravno pravo, naravni zakon… ili Crkva. Francuska revolucija tu je počela: laicizam kao idejna baza – nadnaravnog svijeta nema – a nacija kao vrhovna vrjednota i kao bog. Tu se pojavljuje nacija kao subjekt, nositelj života. Jedini izvor spoznaje jest ljudski razum. Dakle: ova konstrukcija: postoji nacija kao svetinja, postoji razum kao služitelj njezin. Nacija se u ustavu obvezuje na liberteegalitefraternite kao principe života društva. Sve je odbačeno do sada nastalo od svetinja: prvo Bog, pa Crkva, vjera, etika, moral, red naravnih prava. Prava ne postoje u objektivnom redu zasebno. Nacija stvara i daje prava čovjeka. To je vrijedilo najprije samo za francusku naciju. Kod stvaranja nacije SAD-a i njegova ustava dolazi do promjene: čovjekova prava religiozno su utemeljena: na naravi čovjeka jer se prizna Stvoritelj. Taj naravni red prava predstojeći je državi. Država mora također prava Božja poštivati.

eun upitnik

EU se stvara po modelu Francuske revolucije: vrhovni autoritet nije Stvoritelj nego društvo – politička većina – budući da još nema europske nacije EU-a. Ali ima Ustav, deklaracije, sudstvo koje stvara prava odnosno koji štite i čuva prava. U ime čega? Ne u ime nacije jer europske nacije još nema – radi se na tome da nastane. Za sada svaka nacija u EU-u ima još neke svoje kompetencije… EU za sada ispovijeda određeni sustav vrijednosti: europskih vrijednosti kao „nacionalne“ svijesti. Njih čuva sudstvo kao zaštitu pred još nacionalnim sustavom vrijednosti pojedinih nacija u EU-u, koji se još prizna, tolerira, ali uvijek u svjetlu europskog sustava vrijednosti. Tako čujemo gotovo svaki dan od visokih državnika: „Ovo nije u skladu s europskim vrijednostima – to ne ćemo dopustiti“. Europski parlament igra ulogu sabora, parlamenta nacionalnih država. Nije zakonodavno tijelo nego kroz deklaracije, odluke, diskusije… utječe na razvoj pravnog sustava nacija i na stvaranje novih europskih vrijednosti. Primjer: reprodukcijsko zdravlje, zapravo pravo na abortus u svim europskim državama, brak za istostospolne i njihove obitelji pod parolom: svi imaju pravo na brak, rodna ideologija, eutanazija… To su mehanizmi kojima se stvara „nova nacija“ odnosno kojima se guše, uništavaju nacionalni osjećaji, ideali, vrijednosti još postojećih nacija/naroda…

eu parlament

Značajka sustava EU-a: apsolutni sekularizam, laicizam, ateizam, apsolutna šutnja o Bogu kršćanstva, Crkvi, čak ni riječ „Bog“ se ne upotrebljava. Odmah pitanje: što učiniti s građanima koji su ostali što jesu: katolici, kršćani, Hrvati…? Revolucija ih je nekada poubijala. EU to ne će, ona je humana, demokratska, poštuje prava i slobodu religija – ne religije nego bilo koje religije – kao da nije postojalo kršćanstvo, Crkva. Jednostavno, demokratski, sve se ovo izbrisalo iz duhovnog horizonta: deset zapovijedi, etika, istina, moral. Još samo stoje prava: ali ni ona nisu sigurna jer država daje – država mijenja ili oduzima. Nikoga iznad nje nema, ni Boga, pa čak ni savjesti (radi se na tome da se ukine priziv savjesti). Tko su te snage, ti autoriteti koji nama upravljaju? Naravno: stranke, partije, lobiji, udruge, milijarderi… I ne zaboravimo: znanost sa stotinama disciplina… Primjer svega toga: zahtjev za uvođenje nauka ateizma kao redovitog predmeta u srednjim školama. Poučavanje rodne ideologije već u vrtićima… Konstrukcija EU-a u kratkim crtama kao da poručuje: zaboravi što si prije bio i što još jesi jer će ti biti lakše na putu života: zaboravi da si Hrvat, katolik, pobožan, muškarac, žena, borac za život nerođenoga, borac za očuvanje braka, muž – žena i obitelj s djecom, pobornik jedine istine, jedinoga ispravnog morala, vjernik u jedinog Boga Isusa Krista, borac za pravo na priziv savjesti, domoljub… E, ne ću zaboraviti! Važno je napomenuti: EU ne pita o legitimitetu nekog poteza nego jedino je li legalno ili nije, tj. je li u skladu s postojećim pravom i zakonom. Legalno mora biti na cijelom prostoru EU-a.

Prostor EU-a obuhvaća sve građane bez posebnih značajki: svi su članovi europskog društva pod zakonom EU-a. Svi imaju ista prava… Ni jedan svjetonazor nema povlastice pred drugim. Ipak, događa se da ima prednost: ateizam pred kršćanskom katoličkom vjerom, sekularizam pred tradicionalizmom, znanost pred filozofijom, naturalistička etika pred filozofskom etikom… Sve pod kontrolom ili pomoću kontrole članka o diskriminaciji: spol, religija… s time da državne institucije odlučuju gdje se događa diskriminacija. Recimo: da se ne bi dogodila diskriminacija đaka muslimana, božićno drvce – bor – ne ćemo staviti u razred iako su katolici u većini. Ili: da ne bi bilo diskriminacije, ne ćemo roditelje zvati tata i mama… nego roditelj 1 i 2. Ili da se djeca ne bi zgražala kod pogledaju na raspelo s Isusom, svuda raspela skinuti…. Ali može i još odlučnije: porušiti crkvu jer smeta ateistima itd. Očito iza toga stoji uvjerenje nekih stručnjaka da se na taj način stvara „nova nacija“, nova domovina…, svi braća i sestre (Fratelli tutti). Kakve li perspektive! Jedan svijet – jedna religija – jedan etos – bratstvo i jedinstvo – vječni mir – sloboda – raj… Tako se dogodilo s modernim čovjekom, koji se smatra bogom, svojim bogom i bogom svijeta. Čovjek izvan kršćanskog gledanja na svijet živjet će i dalje po principu nade: nekako će već biti. Čovjek vjernik i dalje će živjeti u vjeri, nadi i ljubavi s velikim obećanjima svoga Boga: Isusa Krista. To nije protiv razuma, to je jedino razumno. Vjera i razum. Razum i ljubav. Ove dvije plemenite snage u čovjeku mogu se upotpunjavati, jedna drugu može oplemenjivati, jedna i druga mogu zajedno, samo zajedno održavati istinsko usmjerenje čovječanstva na životnom putu prema konačnom cilju. Za samodostatni optimizam danas više nema gotovo nikakvih preduvjeta. On je još bio opravdan na početku moderne, kada su ljudi doživljavali neku vrstu oslobođenja od stila života srednjeg vijeka i kada snage liberalnog, naprednog, racionalnog nisu još mogle ni naslutiti kamo sve to vodi, naime da će se ti početni slatki plodovi moderniziranja, kretanja naprijed daleko od Boga i Crkve pretvoriti u gorke i otrovne plodove nakon nekoliko stoljeća velikih uspjeha na području znanosti i tehnike. Tomu smo mi danas svjedoci: toj metamorfozi, toj dijalektici razvoja, dijalektici projekta moderne za usrećivanje čovječanstva!

dr. Josip Sabol