Enciklika „Humanae vitae“ – put očuvanja dostojanstva bračne ljubavi

Događanja ovih dana – Vrhovni sud u SAD poništio legalizaciju pobačaja; EP potvrdio zahtjev za legalizacijom pobačaja u svim državama EU; politička Amerika na čelu s predsjednikom sprema pravu revoluciju za pobačaj; miroljubive manifestacije po cijelom svijetu za život i protiv pobačaja, kod nas Hod za život – svjedoče najprije o tome da svijetom vlada duhovna zbunjenost i stanje društvenog konflikta sve tamo do spremnosti na nasilje iz mržnje. Strašno je doživjeti da se u EU ponovno odlučuje političkom voljom većine – svih boja stranaka, pa i demokršćanskih, a ne samo lijevo-liberalnih – za oblikovanje puta „civilizacije smrti“, kako je to rekao papa Ivan Pavao II. Ovim kratkim promišljanjem htio bih odgovoriti na jedno pitanje koje si sigurno hrvatska katolička javnost postavlja povodom ovih događanja. Najprije konstatiramo da se EU nalazi u procesu jedne „kulturne revolucije“ koja je projicirana od svoga početka tamo od prije nekoliko desetljeća kao agenda za projekt stvaranja „novog“ svjetovnog uređenja i „novog“ čovjeka. Značajka tog projekta jest da je on skroz na skroz upravljen u suprotnost onom kulturnom osjećanju kojeg smo mi Europljani, narodi – jedni više drugi manje – doživljavali kao vjernost kršćanskom nasljeđu. Jednom riječju: postojao je konsenzus u temeljnim vrijednostima s korijenima u kršćanstvu. To se odražavalo na političkom području tako da su glavnu riječ vodile demokratske stranke – demokršćanske i socijaldemokratske – sve tamo do devedesetih godina 20.stoljeća kada je pao komunizam.

Treba spomenuti da je normalni tok razvoja u Zapadnoj Europi doživio udar kroz takozvanu „kulturnu studentsku revoluciju“. Ona je bila početak razvoja onih idejnih strujanja koja su korak po korak zauzimala važne položaje u institucijama na području kulture i politike. Sve ove današnje perturbacije u politici, u znanosti, u kulturi su djelo nasljednika revolucionara iz šezdesetih. Nas zanima kako se moglo dogoditi da su tradicionalno-konzervativne snage izgubile svoj učinkoviti utjecaj na društveno-kulturni i politički razvoj u EU? U prvom redu mislim s time u vezi na Katoličku Crkvu kao na onu instituciju koja je kroz dvije tisuće godina bila vodeća duhovna snaga u oblikovanju sustava vrjednota za zajednički život. Moramo priznati da je II. vatikanski koncil nastao iz osjećaja da Katolička Crkva ne smije stajati po strani promatrajući razornu silu tih novih snaga. Osjećaj pape Ivana XXIII. da Crkva spada u ovaj svijet, da ima mnogo toga ponuditi tom svijetu, ali i da treba od tog novog svijeta i učiti brzo se proširio u Katoličkoj Crkvi i brzo je bio prihvaćen kao autentična volja za obnovom Crkve s ciljem što plodonosnijeg djelovanja u današnjem svijetu. Nije lako naći pravo ime za tu pojavu. Je li iza toga stajala samo želja za sveopćom obnovom Crkve; je li iza toga stajala potreba za zbližavanjem Crkve modernom vremenu i prije svega je li politička svijest „punoljetnosti“ u odlučivanju u bitnim pitanjima vlastitog života u smislu demokracije i pluralizma uzrokovala želju vjernika za osobnom odgovornošću u pitanjima vjerovanja i morala? Iz reakcija unutar Crkve na encikliku Humanae vitae možemo zaključiti da je došlo do novog usmjerenja u odnosima između pape i episkopata, između vjernika i crkvenih autoriteta, i između teologa i crkvenog Učiteljstva. Sigurno je to jedan od rezultata II. vatikanskog sabora. Biskupi Njemačke, Švicarske, Austrije, Kanade, Nizozemske kolektivno su zauzeli suprotni stav enciklici Humanae vitae, dakle nauku Crkve. Episkopati spomenutih zemalja stavili su se na stranu „duha vremena“ time da su priznali normativni prioritet živuće stvarnosti i subjektivne savjesti pred službenim naukom crkvenog učiteljstva, pape, u jednom bitnom pitanju, u pitanju života i smrti, prepustivši pojedincu odluku o sprečavanju začeća posredstvom pilule.

Biskupi su imali i imaju pravo kada savjest svakoga čovjeka priznaju vrhovnom instancom odlučivanja. Međutim, kao da su zaboravili da savjest svakoga vjernika mora biti ispravno formirana, poučena, osposobljena za tu odgovornu dužnost. Ona to nije bila onda niti je danas. Tu treba tražiti glavnu pokretačku snagu za usmjerenje cjelokupnog razvoja seksualnog morala i bračnog života u vremenu nakon Humanae vitae pa sve do danas u Europi i SAD. Ako je glavna krivnja Europe, da u ove 54 godine od enciklike pa do danas, u tome da je rekla „Ne“ životu, onda je velika potreba za ispitivanje savjesti svih crkvenih dužnosnika: biskupa, teologa, klera, vjernika, političara o tome u kojoj mjeri je „grijeh“ propusta, šutnje, tolerancije, neutralnosti ojačao Europu da izrekne taj sudbinski „NE“ životu kojega je papa Pavao VI. htio spriječiti svojom enciklikom. Papa je računao kod toga na učinkovitu podršku biskupa svijeta, profesora teologije, čitave Crkve. Bio je duboko potresen saznavši za negativne reakcije biskupa, teologa, dijela Božjeg naroda. To je sam javno priznao. Europa je tri puta rekla „NE“ životu: prvi put u godini 1968., kada je odbacila encikliku „Humanae vitae“. Drugi put u godini 1975. kada je poplavila Europu zakonima o pobačaju. I treći put kada je uvela pravo na brak homoseksualcima. Kao znanstvenik i vjernik pitam čime je Katolička Crkva zaslužila ovakve antikatoličke poteze Europe, koju se još nazivalo kršćanskom? I to nakon II. vatikanskog koncila kojim je Katolička Crkva posvjedočila duboku i istinsku ljubav prema Europi, prema čitavom čovječanstvu, nudeći svoju duhovnu, moralnu i kulturalnu pomoć u razvoju istinskog napretka modernoga svijeta? Kao odgovor je dobila ta tri spomenuta udarca na život i budućnost naroda Europe i svijeta. Možemo nadodati još neke korake europskog zakonodavstva koji nadopunjuju taj smrtonosni „NE“ životu: destrukcija obitelji, razvodi brakova, eksperimentiranje s embrijima, umjetno oplođivanje, nijekanje prirodnog naravnog reda u razlikovanju spolova, pravo na pobačaj i eutanaziju, politika pod jakim utjecajem gender-ideologije, ateizam kao nesposobnost metafizičko-religioznog doživljavanja života. Ispit savjesti može donijeti na svjetlo dana ovu spoznaju: mnogim pastirima naroda Božjeg manjka hrabrosti da se odlučno javno suprotstave propagandi protiv života iz raznih izvora. To nisu učinili vjerojatno zbog straha pred medijima i nerazumijevanja vlastitih vjernika. Ili možda čak zbog slabe vjere? Mnogi teolozi na katoličkim fakultetima brinuli su se više za svoj profil progresivnog znanstvenika umjesto za predavanje katoličke vjere razumljivim jezikom običnog vjernika. Vladalo je u Crkvi općenito raspoloženje optimizma u humani napredak društva pomoću dviju sila modernog vremena: znanosti i politike. Kod mnogih u Crkvi je zbog toga nastala vruća želja da pomoću znanosti i politike sudjeluju u stvaranju „novog“ svijeta i novog samosvjesnog, autonomnog čovjeka, naravno i time novog autonomnog katoličkog vjernika imenom „narod Božji“ s „političkom“ sviješću: „Mi smo Crkva“ a ne hijerarhija… Kako je moguće da su duhovni vođe (elite) Katoličke Crkve (biskupi i teolozi) dopustili da protivnici Crkve i vjere sa svojim medijima komunikacije i bezbrojnim „prosvjetiteljima“ nametnu svoje gledanje na sadržaj enciklike i time jednostavno izbrišu iz javne svijesti pravu, istinitu, Božju poruku o ljudskom životu pod snagom seksualnosti: o životu radosti, o životu iz ljubavi i za ljubav, o životu dviju osoba – muža i žene kao bračnog para – koji posjeduju darovanu im moć stvoriti novo biće, dijete, iz zagrljaja ljubavi i sudjelovanja Stvoritelja? Zašto se moglo proširiti u javnosti uvjerenje da je katolički moral zapreka životne radosti i sreće, i prije svega zapreka humanog napretka? Može biti da Crkva ima previsoko mišljenje o moralnoj snazi čovjeka, o braku i o seksualnosti. No stajališta Crkve nisu njezina nego Božja. Ona ih naviješta u uvjerenju da Stvoritelj ne traži nemoguće. Slijediti duh vremena u ovim pitanjima je samo na prvi pogled lakše. Brzo se dolazi na tom „lakšem“ putu u nesavladive poteškoće života za sebe i za druge. Papa je izvršio dužnost svoga poslanja i upozorio je na nevolje i opasnosti toga tobože lakšeg puta „duha vremena“. Bio je u pravu.

Danas, nakon 54 godine, možemo sve argumente protiv enciklike proglasiti bespredmetnima. Nije se dogodio drugi slučaj „Galileja“ , kojega su se protivnici enciklike unutar Crkve bojali, jer nove spoznaje s područja znanosti govore u prilog enciklike. Pokazalo se isto tako neosnovanim da savjest vjernika nakon Humanae vitae nema legitimno mjesto u odlučivanju. Rezultati takozvane „seksualne revolucije“ iz 1968. nisu oslobodili ženu od uvjeta života pod seksualnom pokornošću. Naprotiv: došlo je do negativne promjene shvaćanja majčinstva i slike žene. Stvoren je ne samo neupitan mentalitet sprečavanja začeća različitim umjetnim sredstvima, nego je stvoren i ozakonjen mentalitet oduzimanja prava na život već začetom ljudskom biću jer je stvorena legalna mogućnost pobačaja, ubojstva nerođenoga djeteta. Došlo je do prave erozije braka: te društvene ustanove svake kulture kao zajedništva ljubavi, vjernosti, služenja novom životu na opće dobro. Papa je proročkom spoznajom gledao mogućnost ovakvoga negativnog razvoja kojem će biti uzrok baš ono što je aktualna svijest modernog čovjeka smatrala napretkom u smislu pobjede nad prirodnom zakonomjernošću nastajanja života: svladavanje snaga prirode sredstvima ljudskog umijeća: kemije, biokemije, medicinske tehnologije.

Toj zavodljivoj volji modernog znanstvenika papa odgovara dubokim načelnim razmatranjem Božjih misli i Božjeg plana stvaranja i očuvanja života na zemlji uz suradnju muškog i ženskog čovjeka kojega je Bog stvorio iz ljubavi. Roditeljstvo je ono koje daje ton ovom međusobnom odnosu tako da je poziv službe na „množite se“ više zadan bračnom životu kao cjelini nego svakom pojedinom činu bračne ljubavi. I odgovor na njega proizlazi iz kršćanskog shvaćanja braka da brak nije „produkt slučaja ili rezultat slijepog toka prirodnih snaga, nego da je brak „osobno zajedništvo“ koje je utemeljeno na naizmjeničnom darivanju sebe: muža i žene. Govoriti o konceptu odgovornog roditeljstva znači unaprijed imati pred očima cjelokupnog čovjeka i cjelokupnu zadaću na čije ispunjenje je čovjek pozvan. To uključuje uvjerenje da se svu djelatnost čovjeka ne smije gledati samo pod biološkim, psihološkim, demografskim, sociološkim vidom. Bračna ljubav i odgovorno roditeljstvo može se ispravno razumjeti samo kroz spoznaju da je čovjek osoba i da je prema tome brak zajedništvo dviju osoba s vlastitim dostojanstvom. U tom zajedništvu ne vlada samovolja partnera, a najmanje kod rađanja novog života. Stoga bračno zajedništvo počiva na određenim vrjednotama koje moraju poštivati bračni drugovi i javni autoritet. Ovamo spada također pitanje o „umjetnim metodama“ sprečavanja začeća. Njihova etička opravdanost se ne može prepustiti svojevoljnom tumačenju naravnog zakona ljudske biologije i zahvatima sredstava znanosti – biokemije – i tehnologije. Papa ističe nadnaravnu dimenziju u biti žene koju joj je darovao Stvoritelj i koja ženi daje dostojanstvo po određenju na majčinstvo. To određenje na majčinstvo ne smije biti ugroženo posredstvom pilule da bi se ispunjavala volja muža zakonomjernošću seksualnog nagona. Čovjek kao osoba je time ugrožen. Samosvladavanje odgovara stvarno temeljnoj konstituciji osobe: ono je „prirodna, naravna“ metoda koja jača ljudsku osobu. Primjena umjetnih sredstava za reguliranje čovjekovih snaga lomi konstitutivnu dimenziju osobe, ugrožava subjektivnost i stavlja osobu u poziciju predmeta manipulacije. To je oštećenje čovjekovog dostojanstva, i čovjek to tako doživljava jer znade i osjeća da „ima u njemu jedan zakon kojega je Bog zacrtao, upisao u njegovo srce da mu se pokorava i tako sačuva svoje dostojanstvo, i čovjek znade da će po tom zakonu biti suđen,“ (GS 16).

dr. Josip Sabol/HKV