Mama i ja danimo pričamo da ćemo posjetiti tetku Cicu u staračkom domu u kojem je već nekoliko mjeseci. Otići ćemo joj, govori mama, samo da se korona malo smiri. Još uvijek nikome osim najuže rodbine nije dopušteno posjećivati staračke domove. Smrt je, ipak, bila brža. Svega nekoliko sati nakon našeg zadnjeg spominjanja Cice, Dejan će javiti da je umrla. Po drugi put. 

Tetka Cica nije moja ‘prava’ tetka iako je kao i Mariju, kćer tetke Milke, zovem tetkom. A nije mi ni Milka tetka, kao što nije bila ni Anka. To su mamine tetke i njihove kćeri. I Anka i Milka polusestre su moje bake, kćeri Jazušine iz silnih brakova u koje je zbog siromaštva morala ulaziti. Cicu pamtim oduvijek kao visoku, lijepu, atraktivnu ženu. Najljepšu i najzgodniju među svim ženama u rodbini koju imam, i po očevoj i majčinoj strani. Bila je lijepa, atraktivna, vedra, bilo je u njenim očima, gestama, hodu neke čudne strasti. Kada god bih vidjela glumicu Lidiju Vukičević, koja je igrala Violetu u jugoslavenskoj seriji ‘Bolji život’ koji je moja baka rado gledala i nakon što odavno Jugoslavije nije bilo, vidjela bih i tetku Cicu. 

Njeno ‘pravo’ ime je Milica, a prezime, suprugovo Đurić. Za tog je Đurića, ne pamtim mu imena, bila udana prije rata. Bio je Srbin podrijetlom iz Donjeg Vakufa, zaposlen u novotravničkom Bratstvu, tada gigantu u proizvodnji streljiva i naoružanja. S Đurićem je živjela u Kalinskoj, danas je to dio Novog Travnika u kojem žive isključivo Bošnjaci, grada koji se dijeli na ‘gornji’ i ‘donji’ dio. Cica je bila trudna. Mama kaže da je bila najljepša trudnica koju je ikad vidjela i da nikome kao njoj, zbog visine i te urođene gracioznosti, nisu stajale one duge haljine, o kojima žene moje visine mogu samo sanjati. Sredinom tih osamdesetih doći će smrt i ubit će joj dijete, tek rođeno. U ratu će ostati sama. Đurić će izabrati ‘srbovanje’ i otići u Donji Vakuf. Poginuo je svega nekoliko dana nakon što je obukao uniformu Vojske Republike Srpske, na početku 1992. godine. 

Bila je to druga smrt, a uskoro je, svega nekoliko godina nakon rata, uslijedila i ona treća, od koje se, možda, do kraja nikada nije ni oporavila. Negdje u Švicarskoj ili Njemačkoj zateći će je teški moždani udar od kojeg će izgubiti sjećanje, pamćenje, a uslijed nekoliko operacija mozga i dugu, valovitu crvenu kosu. Cicu će tetka Anka, na Putićevu, kao i šezdesetih kada ju je rodila, ponovno učiti govoriti, pisati, hodati, brojati, kuhati. Učit će je ponovno sjećati se. Sjetit će nas se, ‘Glorije Gordane Lucijine’ tek godinama kasnije, dok pod trešnjom budemo igrale ‘Čovječe, ne ljuti se’ i mica. Sjetit će me se u vlastitoj sobi dok mi daje malu kožnu torbicu koju je kao djevojka nosila na igranke po Travniku. 

Kada se Cica, po drugi put, rodila, njenom oduševljenju svim živim bićima nije bilo kraja. Na njene bi ruke, koje su uvijek krasili dugi i čvrsti, lijepo oblikovani nokti, slijetali leptiri. Kada god bi šetala prugom na Putićevu, u naramcima se vraćala s djetelinama, i sve redom onim koje imaju četiri lista. Satima bih ih i ja s njome znala tražiti, i danas to ponekad radim, ali nikada u životu u travi nisam pronašla djeletinu s četiri lista. Nije ni moja mama. Za nju kao da su, cijeli ovaj život, rezervirane ljute koprive. 

Cica me s autobusne stanice ispratila za Sarajevo, na drugi koncert Đorđa Balaševića kada sam bila prvi gimnazije. Tetka Anka, vrsna kuharica, koja je nahranila pola Travnika u svojoj kuću, tih novembarskih dana nije imala ništa. Penzija je kasnila, a krmad su tek zaklali i meso stavili sušiti. Ostalo joj je samo čvaraka, pa ih je poslala po Cici, u vrećici, da to ponesem, da imam u putu. Jer put je put, a Sarajevo nije blizu. U povratku su putnici, svih nacionalnosti, u Travnik Transu, jeli te čvarke i zalijevali ih pelinkovcem. 

Cica je ostala sama. U velikoj trokatnici nasred Putićeva, na Okuki, točki gdje se spajaju Vitez, Novi Travnik i Travnik, društvo su joj pravila mačke. Tetku smo Anku sahranjivali na Prahuljama i taman kada je pao zadnji grumen zemlje na sanduk, javili su ‘sa Koševa’ da joj je umro sin, Cicin brat, Ivica. Nekoliko godina kasnije, umro je i tetak Nikola. Najtiši čovjek koji je hodao ovom zemljom. Govorio je sporo i tiho, o svakoj bi riječi koju treba izgovoriti, dobro razmislio. A marke, ljubičaste papirne ‘petice’, davao mi je još tiše, još neprimjetnije nego je hodao i živio. 

Mačke kojih je oduvijek bilo oko njihove kuće, jednako kao i ljudi, hranili su redovno i ‘pravim’ mesom, kao i ljude. Njih je tetak uvijek zatvarao u jednu šupu nadomak pruge kada bih došla. Imao je razumijevanje za dječje strahove. Nije me, kao neki drugi, tjerao da ih dodirujem. 

Nakon njegove smrti, Cici su mačke šapama kucale na balkonska vrata, ona ih je u naručju nosila, milovala, pjevala im, kao da su joj djeca. Kada je otišla u starački dom, sve su ‘zalegle’ pred kućna vrata da čuvaju njen duh. 

Ispred mrtvačnice ju je dočekala mačka. Na groblju Prahulje njih tri. Dok smo se ‘redali’ u kolonu, ispred Nere Dejanove i križa koji je nosila, stala je mačka, a na začelje još jedna. Spuštao se Cicin lijes u grob, a tri se mačke vrzmaju, obilaze, začudno nas gledaju. Prvi put u životu – ne bježim od mačaka. Pobjeći od njih tada, značilo bi pobjeći i od tetke Cice. 

Umrla je tetka Cica. Bila je, govore, ‘jaran’, ‘dobar drug’. Dva se puta, najmanje, i rodila i umrla. U raj su je, nadam se, povele njene mačke. 

gloria lujanović/Ajfelov most