Istina će vas osloboditi!

Crtice sa simpozija o životu i djelu kardinala Franje Kuharića

Piše Goran Ovčariček

Od odbijanja učlanjenja u KPJ, preko obavijesnih razgovora i medijskih napada 1981. u pokušaju izoliranja Zagrebačke nadbiskupije, do ideje dolaska pape Ivana Pavla II. u posjet Jugoslaviji – u Jasenovac, Kuharićev stav se može sažeti u ništa s partijom

Što napisati o kardinalu Franji Kuhariću, a da već nije izneseno u nekoj od dosad napisanih opširnih biografija? Samo je Miroslav Akmadža u monografiji izdanoj 2020. na više od šesto stranica opisao život i djelo Franje Kuharića, a to je tek vrh sante redaka ispisanih o hrvatskom kardinalu. Možda najvažnija stvar prilikom procjene svake povijesne ličnosti, barem iz ugla povjesničara, jest kontekstualizacija osobe i njezina vremena. Nedvojbeno, pored očitog religijskog i crkvenog konteksta, povijesni kontekst Franje Kuharića obilježio je komunizam.

Kardinal Josip Bozanić na simpoziju Život i djelo kardinala Franje Kuharića / Izvor Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Jugoslavenski komunizam sa sobom uvijek vuče pregledavanje dosjea „sigurnosnih“ službi, a u ovom slučaju, uz njih, i zapisnika komisije za odnose s vjerskim zajednicama. Pritom jedni pozivaju na nužan oprez u pristupu dokumentima jer je sigurnosnim službama u opisu posla obavještajno-kontraobavještajni rad, dok drugi ističu da su to njihovi interni dokumenti oko kojih „nemaju razloga lagati sami sebe“. No nije zgorega podsjetiti na analizu Umberta Eca, koji je zaključio da „imati neprijatelja nije važno samo za definiranje svojeg identiteta, već i kako bi nam pružilo zapreku o koju možemo testirati svoj vrijednosni sustav, i, u potrazi za njegovim nadilaženjem, da možemo iskazati svoju vrijednost. Tako da, kada nemamo neprijatelja, valja ga izumiti.“

Kao svojevrstan kontrapunkt navedenom stoji otvoren i iskren nastup Kuharića prema Komunističkoj partiji Jugoslavije. Vođen osobnom filozofijom da je „istina najbolja“, u dnevniku ostavio je zapise koji potvrđuju njegovu otvorenost s agentima Udbe, od kojih „nema što skrivati“. Oni su, uostalom, „dva različita svijeta“. Dakle, uz dokumente jugoslavenskih službi sigurnosti, kao izvor nam služi i bogata pisana ostavština, kako privatna, u obliku Kuharićeva dnevnika, tako i službena crkvena dokumentacija, te osobna svjedočanstva koja pripadaju u domenu oralne historije. No ovdje se dotičemo širega historiografskog problema, koji je Keith Jenkins nazvao epistemološkom krhkošću zato što povjesničar, osim što u premošćivanju ponora vremena koji ga dijeli od proučavane teme, u prikaz prošlosti nužno unosi svoju sadašnjost. Jednako tako „ne može prikazati totalitet prošlih događaja“ jer je totalitet prošlosti tek proživljena prošlost sama. Doduše, kod dnevnika i oralne povijesti važnija nam je druga Jenkinsova konstatacija, ta da se „prošlost oslanja na tuđe oči i glas“. Odnosno, događaje primamo kroz tuđu subjektivnu percepciju, stoga je, unatoč zavodljivosti dokumenata, oprez prilikom obrade izvora itekako nužan.

Samo moliti moramo

Praćenje, obavijesni razgovori, politički pritisci nisu jedino oruđe komunističke vlasti koje je poput Damoklova mača visjelo nad glavama svećenstva (kao i ostalim političko-ideološkim protivnicima KPJ), što zorno prikazuje „36 litara prolivene krvi“ blaženog Alojzija Stepinca. „Kakav mučenik za Hrvatsku!? On je mučenik za Isusa Krista!“ Zagrebački nadbiskup, koji je stoički podnio to razdoblje mučeništva i progonstva Katoličke crkve u ranom razdoblju komunističke Jugoslavije, imao je velik utjecaj na Franju Kuharića. Ne samo vlastitim primjerom ustrajanja u vjeri i istini nego i izravnim otklanjanjem sumnji u vlastiti poziv koje su se budile u mladom Kuhariću: „Ništa drugo me ne plaši, nego samo nevjera Njemu.“ Poslije je Kuharić uzvratio iskazanu ljubav posjećujući utamničenoga Stepinca ukupno šesnaest puta osobno svjedočeći sacerdos in aeternum procesu: „Moliti, samo moliti moramo.“


Simpozij je održan 1. i 2. srpnja u dvorani Vijenac Nadbiskupskoga pastoralnog instituta

Svojevrstan preludij u nadbiskupovanje Franje Kuharića odradio je njegov prethodnik, nadbiskup zagrebački i kardinal Franjo Šeper, u čije je stolovanje pala uspostava odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. To su godine Drugoga vatikanskog koncila, koji je uveo važne reforme u religijski i crkveni život, pokrenuo tinjajući sukob tradicije i modernosti jer, koliko god odluke na Koncilu bile vođene Duhom Svetim, nisu ih svi zdušno prihvatili. Već 1970. Franjo Kuharić postaje zagrebački nadbiskup s velikom zadaćom transformiranja Crkve u duhu Drugog vatikanskog koncila, neposredno prije povijesnog susreta Josipa Broza Tita i pape Pavla VI, prvoga takva susreta nekog komunističkog vođe s poglavarom Katoličke crkve. Bijaše to tek kozmetika! Obavijesni razgovori ostali su, kao i prisluškivanje, praćenje – diplomatske, političke i obavještajne igre za koje Kuharić nije mario jer je davno odabrao put istine.

Žalosni Božić 1971.

„Gordijski čvor koji treba razriješiti na putu prema beatifikaciji“ kardinala Kuharića nije njegov odnos prema tzv. Hrvatskom proljeću, procesu koji je kulminaciju doživio upravo za vrijeme Kuharićeva nadbiskupovanja u obliku progona njegovih istaknutih sudionika. Zajedno s ostalim biskupima osjeća napetosti u partiji te oni skupno i privatno u tim događajima vide sukob unutar partije. „U kojoj se mjeri Crkva može i smije politički umiješati?“ Kuharić si postavlja to pitanje u trenucima kada Sveta Stolica ne želi uzburkavanje situacije u Jugoslaviji kako ne bi narušila tek postignuto primirje s komunističkom vlasti. Unatoč na simpoziju često isticanu kuharićevskom načinu, odnosno njegovoj svojevrsnoj politici nepriklanjanja nijednoj strani, Kuharić prelama – „ne mogu ja biti odijeljen od naroda“– i staje na stranu progonjenih Hrvata i njihovih moralnih prava. Polnoćku je 1971. održao u 18 h, a Božić nazvao žalosnim.

Gordijski čvor nije ni proslava jubileja trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. „Potlačeni ljudi, potlačeni narodi…“ poruka je koju je uz jubilej odaslao papi Pavlu VI, kojega je tri godine poslije naslijedio kardinal koji je dobro osjetio i znao položaj Crkve u komunističkom sustavu, Karol Wojtyła, odnosno Ivan Pavao II. S njim je, kao kardinalom, Kuharić imao osobito srdačan odnos, a to je preraslo u snažnu suradnju kada je Poljak izabran za papu. Čvor nije ni njegov odnos prema komunizmu i njegovim slugama u kojem je do kraja ostao beskompromisan i nepokolebljiv. Od odbijanja učlanjenja u KPJ, preko obavijesnih razgovora i medijskih napada 1981. u pokušaju izoliranja Zagrebačke nadbiskupije, do ideje dolaska pape Ivana Pavla II. u posjet Jugoslaviji – u Jasenovac, njegov stav može se sažeti u ništa s partijom. Biskupima se obratio 28. travnja 1981. s objašnjenjem da je KPJ želio dovesti papu u Jasenovac za simboličku osudu uloge Katoličke crkve. Iste godine otišao je i korak dalje javnim traženjem revizije Stepinčeva procesa pred međunarodnim sudom. Prijedlog pape, da posjeti Jugoslaviju 1984. tijekom Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, odbili su pak vlastodršci. Na Kongresu se, ovisno o tome koga pitate, pojavilo četrdeset, ili četiristo tisuća ljudi. Rečeno ciničnom Kuharićevom duhovitošću, „svak’ je brojao svoje“.

Rodoljublje je samo ljubav, nikada mržnja

Gordijski čvor nije ni odnos prema Domovinskom ratu, u kojem je kardinal Kuharić, nakon odbijanja Plana Z4, javno podupro operacije Bljesak i Oluju. Iako možda i „nije mahao hrvatskom zastavom kako ga neki prikazuju“, neumorno je radio sa Svetom Stolicom na međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, uvijek imajući na umu čovjeka. „Ove nas žrtve obvezuju na ljubav i praštanje … Rodoljublje je samo ljubav, nikada i mržnja.“ Što je u skladu s njegovim „pozitivnim nacionalizmom“ koji je iskazivao tijekom čitavog života.

Istina je da doktor nisam i da ne mogu ispuniti uvjete da budem! A istina je najbolja!“ Unatoč tom pismu, proglašen je počasnim doktorom KBF-a, poslije i počasnim akademikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.„Istina će vas osloboditi.“ Za kardinala Kuharića slika našeg relativnog svijeta bila je jasna i apsolutna. Vjerovao je i zastupao objektivnost normi, težnju idealu i objektivnim načelima, nasuprot postmodernoj subjektivnosti koja relativizira sve, a ukidanjem „objektivnih“ normi ostavlja sve bez ikakve vrijednosti. Savjest koja prosuđuje moral ljudi za njega „nema svoju svjetlost“, već ta svjetlost dolazi od Boga. Naglasak na eshatologiju u svojim promišljanjima stavio je upravo zato što je akutno osjećao duh čovječanstva i smjer u kojem se ono kreće.

Za kraj ovog kratkog narativa, spomenuti gordijski čvor, koji je toliko uzburkao strasti na simpoziju o životu i djelu kardinala Kuharića, i koji, po nekima, stoji gordo ili grdo na putu prema njegovoj beatifikaciji? „Ništa u nama ne umire tako teško kao što umire naša sebičnost…“ Riječ je, naravno, o Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost. Međutim, i o njemu je Kuharić iskazivao jasan i apsolutan, pozitivan, stav koji se vidi u intervjuu danom don Živku Kustiću u Glasu Koncila 2000. Tjeskoba koju je zbog tog društva osjećao Kuharić sasvim je drukčija od tjeskobe koju danas osjećaju neki uvaženi tumači njegova lika i djela. Jednostavno, riječima kardinala, „pravedno je s tih ljudi skinuti ljagu, a to jedinstveno iskustvo istinito zabilježiti za povijest“.Do sama kraja, odnosno preseljenja u vječnost, ostao je dosljedan sebi i istini, a u konačnici i „osmijeh je instrument istine“.

Vijenac 740 – 742