Kako sam proveo ili provela zimski raspust? 

***

U školu neću ići iduća dva tjedna jer imamo zimski raspust. Neće mi nimalo nedostajati. Tamo svakako nema ništa i nikog koga posebno volim, osim knjižnice i knjižničarke, nastavnice Nune. Svakog mi petka pripremi po dvije knjige, a prošlog mi je petka dala čak njih pet. Kartica u kojoj upisujem pročitane knjige već je ispunjena, pa mi je dala novu. Obećala je,  ako pročitam svih pet, da mogu doći do njene zgrade s mamom ili Srbinom i dat će mi dati još koju. Na žutom papiriću mi je napisala adresu. Ima jako lijep rukopis. Njena slova plešu. A “n” i “u”  izgledaju kao da se malo ljube u obraze. Ne znam je li joj Nuna pravo ime i kakvo joj je to ime uopće. Ne znam nikoga tko se tako zove. Morat ću je jednom pitati je li joj mama dala ime, ili možda baka. Imala sam priliku prije je to pitati, ali uvijek me pomiluje po kosi što me zbuni i zaboravim pitati. Možda nije pristojno da je pitam. Poznaje me samo iz knjižnice. Malo mi je čudno da me voli. Sigurno ni ona nije prijateljica s mojom učiteljicom dok sam joj simpatična. 

U knjižnici budem sama s nastavnicom, a nekad dođu djevojke iz osmog razreda. Visoke su i zimi nose velike crne čizme. Slične sam vidjela kod čika Bože. On radi u gardi. Neke imaju i kosu obojenu i karmin roze boje na usnama, kao mama ili baka. Čitaju one debele knjige s police koju uopće ne mogu dohvatiti. Dječaci pomalo mrzovoljno ulaze, neki ne znaju što im je zadatak za lektiru, pa se nastavnica Nuna malo nasmiješi i pomogne im pronaći knjige. 

Meni je, ipak, najdraže, kada nema nikog jer onda mogu dodirivati sve knjige i čitati naslove. Kad me nastavnica ne gleda, onda pomilujem korice. Neke su knjige usamljene kao i ja. Nitko ih ne čita. Nisu nikada posuđene. Ako su i posuđene, onda su išarane, listovi su puni ušiju, a korice im se raspadaju. Možda ljudi koji pišu te knjige misle da je knjigama dobro u knjižnicama. Meni se, ipak, čini da nije. Pred nekim knjigama se djeca skupe, pa im se rugaju, govore im da su dosadne i “a ti Bosne, ‘ko će ovo čitati ‘vako debelo”. Zato knjige koje donesem iz knjižnice pazim i svaku zagrlim kad se rastajemo. I mene mama zagrli kad se rastajemo. 

***

Pao je snijeg. Sva će se djeca ići sanjkati i klizati na brdašce kod policije. Nekoliko puta sam otišla i nije bilo baš zanimljivo. Išla sam s Vanjom. On je veliki. Ovog će ljeta završiti peti razred. Svaki me dan zove vani, a kad je raspust i po dva puta dnevno. Zna naš kućni broj na pamet. Srbinu je simpatičan jer ima dugu kosu. Njegova se baka zove Vanda i ispelala mu je pletenice. Uvijek nosi žuti ruksak i čizme, pa ga lako prepoznam kada  je u grupi s drugim dječacima. Vanja kaže da smo najbolji prijatelji. 

Kad dođemo kod policije, sjedim na sanjkama i Vanja me vuče. Nekad se zatrpamo u snijegu. Kad se grudamo, samo se smijem, a jednom sam se upiškila u gaćice od smijeha i skafander je bio mokar. Mama ga je oprala, pa tri dana nisam mogla ići na snijeg jer se sušio. 

Vanja ne zna da se to dogodilo, samo mama zna. Zato smo išli šetati po Barama. Mama me pustila jer je Vanja stariji. Njegova je mama rekla da se moramo vratiti za sat vremena i da me mora paziti. Odveo me kod rijeke. To nije daleko, ali tamo djeca ne idu. Ni s mamma. Ni mame tamo ne idu jer se plaše. Samo tate smiju tamo. 

Naša je rijeka malena i tiha. Učili smo u školi da se zove Grlonica. Nije kao one rijeke koje sam gledala na televiziji. Puna je smeća. Prazne plastične boce, najviše ih je od piva i coca – cole. Coca colu mi mama ne da piti i nikad to nisam probala. Nije ni Vanja, pa smo se dogovorili da će on kupiti u trgovini kada idući put budemo išli. Voda u rijeci je je smeđe boje. U koritu je veliki šporet. Ne znam kako je on tamo dospio. Vanja želi da još šetamo, ali malo se plašim. Nikog tamo nema, ali stalno dopiru čudni zvukovi. Hodamo po smeću i blatu, a vidjeli smo i nekoliko šprica. Mi smo dobivali vakcine u Domu zdravlja pa znamo kako to izgleda. Ne znam tko živi kod rijeke, ali mora da je neuredan. Da je njemu mama kao moja, davno bi ga opomenula i morao bi pospremiti ovaj nered. Možda tu živi netko tko nema mamu. To trebam saznati, ali ne znam kako. 

Vanja je dodirivao prstima te prljave predmete. Pokušao je otvoriti vrata u toj sobi u malom tunelu.  Želi da idući put kada dođemo, uđemo u te napuštene sobe i prostore. Plašim se. Najviše se plašim da se ne ošugam. Kad smo se vraćali, Vanja me zagrlio i sad je sigurno sva ta prljavština na mom đubretarcu. To, ipak, ne smijem reći mami. Bila bi jako ljuta da sazna. 

***

Prvi dan škole nakon zimskog raspusta, moramo donijeti napisani  sastav. Tema je “Kako sam proveo ili provela zimski raspust”. Prošle je godine tema bila “Zima i Božić u mojoj obitelji”. Gotovo sva djeca u razredu napišu isto. Meni je to muka slušati. Ispada da sve bake prave kolače, a djedovi cijepaju drva. Srbin ne cijepa drva, a ni baka Lucija ne pravi kolače. To rade baba Marga i mama. Njima darove donosi Djed Božićnjak, a meni mali Isus. Oni kao da ne znaju da djed Božićnjak ustvari ne postoji. Prošle godine sam napisala da je mali Isus bio beba kao moj brat Leo i da je noću uvijek plakao i budio nas sviju. Dobila sam peticu samo zato jer je druga učiteljica ocjenjivala. 

Neke curice napišu bezvezne sastave, dobiju četvorke, ali učiteljica svejedno njihove isprinta i stavi u školski hol. Čak su mi priznale da su slagale da su pravile kolače s mamama. Moje nije još nikad okačila iako redovito dobivam petice i pišem istinu. Ove godine ne znam što bih napisala. Ne smijem o Vanji i tome kako smo išli kod rijeke. To nitko ne smije saznati. Čak ni Srbin koji zna sve moje tajne. 

Rekla sam mu da me Vanja zagrlio. Srbin se smiješio i nije ništa rekao. Baka Lucija me pitala zašto sam uvijek s Vanjom, a ne s curicama. Odmah sam se zacrvenila. Dok netko spomene Vanju, zacrvenim se i moram se nasmiješiti. Vanja čita knjige, ali one za starije. Pričao mi je da postoji dječak po imenu Koko koji se spremao na putovanje u Pariz. Vanja se iznenadio da znam da je Pariz glavni grad Francuske, a on nije znao kako se zove rijeka koja teče kroz taj grad. Rekao mi je da ćemo jednom otići u Vitez. Njegova mama tamo ide svaki dan kombijem. Tamo joj je posao. Moramo skupiti novce za karte. Koštaju pet maraka, a kada je zima, ne dobivamo za sendvič u školu, pa nam je teško uštedjeti. Mogla bih Srbina pitati da nas odveze ili da nam posudi novce.

*** 

Kako sam provela zimski raspust?

Prvo su se jedne noći, dok je padao snijeg, sastala sva slova abecede. I nastala je prva riječ, pa druga, treća. Nastale su stotine riječi. Prvo su dobile noge i krenule trčati jedna prema drugoj, a onda i ruke. Kada bi se dvije riječi zagrlile, nastala bi treća, a kada tri odmah bi se pojavilo šest novih riječi. Sudarale su se tako, ljubile i grlile. Duge riječi bi sporo hodale, pa bi ih kratke stalno požurivale. Riječi koje su duge pomagale su onima koje su kratke. Nisu mogle uskočiti u bilježnicu, pa bi ih duge riječi stavile na leđa ili u naručje. Redale su se jedna do druge, kao mi na tjelesnom u vrstu. Skroz velike, velike, male i skroz male.

Jedna je skroz malena riječ počela plakati jer nije bilo dovoljno mjesta za nju. Ispadala bi iz bilježnice. I kada su druge riječi priskočile da je pridrže, međusobno su se izmiješale. Nastala je potpuna zbrka. Jedna je skroz velika riječ držala skroz malu riječ u naručju. Male su joj riječi šaputale da se ne plaši. Velike su je riječi mazile po rukama i nogama. Kada se skroz malena riječ smirila, druge su se riječi strovalile na bilježnicu,  bez reda i rasporeda. Nisu više bile u vrsti i tako su sve zaspale. Ujutro je bilježnica bila puna rečenica. Bile su kratke i duge. Neke završavaju točkom, a neke usklikom i pitanjem. Bilo ih je jako smiješnih, toliko da te zaboli stomak. Onih tužnih je bilo nešto manje. Opet je jedna rečenica bila višak. Jedva se pogurala na kraj stranice. Onda je nastala nova rečenica, pa su morale prijeći na drugu stranicu. I tako je, kroz nekoliko noći, čitava bilježnica bila ispisana. Nije više bilo mjesta ni za jednu jedinu točku. 

Mislim da tako nastaju knjige. 

gloria lujanović/Ajfelov most