Herr Schmidt je zapravo (samo) citirao Milanovića

Mali vremeplov


Šest godina nakon što je tadašnji hrvatski premijer BiH opisao u dvije riječi, visoki je predstavnik ovih dana podsjetio na to njegovo „big shit“, opisujući ovdašnje političare u četiri riječi: „Smeće, smeće, potpuno smeće“. Pa, ipak, Nijemac, za razliku od Hrvata, ovdje ima poklonike.

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Prije šest godina, 23. kolovoza 2016., tadašnji se hrvatski premijer Zoran Milanović sastao s predstavnicima branitelja, kojom su prigodom razgovarali o primjeni srbijanskih zakona o univerzalnoj jurisdikciji i napetosti koja je između dvije države slijedom toga nastala. Kao što upravo svjedočimo, nastojanje Srbije da svoj glavni grad promakne u mali Haag aktualno je i danas. Netom je, naime, Apelacijski sud u Beogradu potvrdio rješenje Višeg suda kojim je potvrđena optužnica srpskog Tužiteljstva za ratne zločine protiv četvorice časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za “ratne zločine počinjene u vojno redarstvenoj akciji Oluja 1995.” Štoviše, Politika piše kako bi suđenje uskoro trebalo početi. A (zasad) neslužbene najave s “bliskog istoka” navješćuju kako su spremni podignuti optužnice i protiv nekih hrvatskih generala.

Pazi, snima se!

Nije, međutim, taj Milanovićev sastanak s braniteljima zanimljiv i danas samo zbog činjenice kako su, eto, branitelji još onda znali što spremaju susjedi preko Save, nego, evo, i zbog onoga što su sugovornici govorili o Bosni i Hercegovini. Sasatnak je, doduše, trebao biti iza zatvorenih vrata, tajan takoreći. Ali, netko je od branitelja sve snimao, pa se Jutarnji list dokopao premijerovih geopolitičkih analiza. Onako, više-manje, kronično opušten i zaigran za BiH je kazao da je “big shit” te kako se u Sarajevu zapravo nema s kim razgovarati. “Imamo posla s negativcima”, nastavio je u istome tonu te dometnuo kako bi Bosnu preko reda ugurao u Europsku uniju, jer je to, veli, zemlja bez reda i poretka.

I, dakako, Milanovića je ubrzo sarajevska politička, a i medijskai te i tzv. građanska čaršija učas od “druga Zoke” prekrstila u “ustašu”. Ti se “kumovi” toga imena drže i danas kada je “ustaša” predsjednik, a i prekršteni se uglavnom drži svoje ocjene izrčene pred predstavnicima Zbora udruge veterana hrvatskih gardijskih brigada i Udruge specijalne policije. Napose kada je riječ o starostavnoj prevari zvanoj Izborni zakon.

Milanoviću je, dakle, trebalo stanovito vrijeme, nekoliko godina, da shvati što se događa usred brdovitoga Balkana, pa se, eto, sada (vrlo) često gorko kaje što je, kao lider SDP-a, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu uz sestrinski SDP BiH u instaliranju Željka Komšića u hrvatsku fotelju u kolektivnom bh. rukovodstvu. A, evo, Christianu Schmidtu je za takvo što bilo dovoljno otprilike pola godine kako bi potkraj prošloga tjedna naprosto – puknu. “Smeće, smeće, potpuno smeće”, ispalio je prošloga tjedna u Goraždu, poručivši i kako mu je dosta svega.

Pos’o dobar, a para laka

Očekivano, visoki je predstavnik izazvao brojne reakcije. Zanimljivo je pak kako mu tzv. obični ljudi daju potporu, a umjetnici – kako koji. Primjerice, bosanskohercegovački glumac Enis Bešlagić ne može se načuditi Schmidtovoj žutoj minuti na Drini. “Građanin sam BiH. Obraćam vam se ispred vašeg ureda gdje vi imate finu plaću 25 000 eura, pa ne vidim razlog zašto ćete vi onda reagirati, puknuti i izgubiti nerve. Smiješno je gledati da netko iz Međunarodne zajednice s tolikom plaćom pukne. Pa što bi trebali raditi građani koji jedva preživljavaju”, zapitao se glumac, šaljući usput Nijemca kući jer, misli, kako ionako neće ništa napraviti.

I popularni bi Šemso nedvojbeno istaknuo kandidaturu za (mirnodopskog) Zlatnog Ljiljana da nije bilo rečenice: “U ratu ste gledali kako se ubijamo međusobno.” I tu je Bešlagić – pao. Osulo je drvlje i kamenje po njemu na društvenim mrežama, a i kolega mu Izudin Bajrović: “Dakle, kolega Bešlagić je došao u Sarajevo kako bi vodio Dane dijaspore u Hastahani. Znači, plaćen put, dnevnice, honorar, troškovi goriva, neka mašallah. Usput je svratio do OHR-a da poruči Schmidtu kako se ne smije nervirati jer ima visoku plaću. I poruči kako smo se mi međusobno ubijali a Schmidt nije reagirao i Schmidtovi i oni koji nisu Schmidtovi. I što je kolega Bešlagić uopće htio kazati? Zaista nisam shvatio”, pravio se, kod ove zadnje konstatcije, malo naivan Bajrović, stari, inače, esdeaovski kadar.

Nije Šemsu majka karala…

Vidjevši kako je na njegovo čuđenje u (prokletoj…) avliji OHR-ovoj reagiralo više od 3 000 ljudi, a i kolega mu, Šemso se iznova oglasio, poglavito shvativši kako je ovo “međusobno ubijanje” u najmanju ruku kontroverzno. “Da, između sebe se ubijali i pucali tada isti narod Bosanci i Hercegovci jedni na druge i pucali i ubijali se kao i braća i najrođeniji po cijeloj BiH, pa i Krajini tj. Velikoj Kladuši… Sve to se gledalo i navijalo za jednu, drugu ili treću stranu… A sad se trudimo ponovo s tim bolom živjeti jedni s drugima”, pojasnio (…) je, nakon čega se, dojma sam, još jedanput pokazalo kako uistinu nije majka Šemsu karala što je kladio nego što se vadio.

Bolno je, naime, posjetio ako ništa drugo, a ono na bošnjački bratoubilački rat u Velikoj Kladuši, priči koju bi mnogi Bošnjaci, tj. Muslimani najradije zaboravili. Opet se na Bešlagića istresao i Kunto i Panto… Mada, javili su se i njegove pristalice. Samo što su oni uglavnom pristojini I razumni, a takvi nisu osobito primijećeni na društvenim mrežama…

Budući da su glumci ukrstili pera, nekako je logično da se uključi i redatelj. Nije se, istina, osnivač Naše stranke Dino Mustafić izravno sučeljvao niti s Bešlagićem niti s Bajrovićem. U slučaju ovoga drugoga to bi možda bilo i delikatno, jer je početkom prošloga ljeta sjeo u fotelju direktora Narodnog pozorišta nakon što je nova gradska vlast smijenila baš Bajrovića. Mustafića je inspirirao, tako je ipak jednostavnije, Milorad Dodik kojega je opet za srce ujeo Schmidt nakon što je u Goraždu kazao i kako su ovdje svi ljudi ginuli za BiH. “Nisu ovdje svi ljudi ginuli za BiH. Srbi su stvorili Republiku Srpsku i oni su ginuli i borili se za njenu nezavisnost i slobodu”, tvitao je eresovski vožd, dometnuvši svoju staru mantra kako je (ovakva) BiH Srbima nametnuta. Slijedom čega je direktor Pozorišta pokazao iznimno razumijevanje za Schmidtovo pucanje filma na Drini.

Jedini život…

“Dodikov komentar na istup visokog predstavnika Schmidta koj se dogodio u Goraždu jasno pokazuje zašto je čovjek izgubio nerve i zašto je u pravu kada političare naziva smećem. Ljudski i politički oni to i jesu”, presudio je Mustafić.

Ne znam hoće li se lavina koju je izazvao prvo visoki predstvanik, pa onda pogurao Bešlagić tu zaustaviti, ali koji put mi se učini kako tih, inače, golemih 25 000 eura u ovakovoj državi– da sad iznova ne citiram ni Milanovića ni Schmidta – i nisu neki novci. Vjerujem zato da su tome Nijemcu, baš kao što su uostalom i njegovim predšasnicima u bijeloj kući na Miljacki, uoči dolaska dali Andrićeve knjige.

E, u Travničkoj hronici ima jedan citat koji je utješan i umirujući. Više od bilo kakve plaće! Riječ je o razgovoru Jeana-Baptiste Gabriela Amédée Chaumette des Fossésa i liječnika Kolonje, koji, istina, nije bio naše gore list, ali je živio u Bosni godinama i tu kosti ostavio. Francuz, koji je za svojih konzulskih dana ovdje napisao knjigu Putovanje po Bosni (1807.- 1808.), nije se mogao čudom načuditi toj državi u koju je (u)pao potpuno nepripremljen, došavši iz potpuno drugačijeg svijeta. Ipak, nastojao je razumjeti Bosnu, štoviše vjerovao je kako doista može pojmiti. Nesretni liječnik, već starac, dao mu je dijelom za pravo: Ali…

“…Da, gospodine, vi možete shvatiti ovaj naš život, ali za vas je on samo neprijatan san. Jer, vi živite ovdje, ali znate da je to prolazno i da ćete se prije ili poslije vratiti u svoju zemlju, u bolje prilike i dostojniji život. Vi ćete se probuditi iz košmara i osloboditi, ali mi nikad, jer za nas je on jedini život.”

Za Schmidta ima, eto, utjehe. A za nas?! Joj, Andriću…