Ujedinjeni navodi: VOŠTANE AŽDAJE

Čim zamiriši tamjan svi đavli dignu se na uzbunu. Tako nije moglo biti drugačije ni sada kad se kadionik zvan Woitila promahao hrvatskom zemljom, ostavljajući za sobom miomiris Božjeg dobra, ljubavi, plemenitosti i nadasve hrabre nade. To što se dogodilo u Zagrebu, u Hrvatskoj toliko je veličanstveno i toliko dostojanstveno da u svemu ovom samo neljudi mogu naći nešto zloga. Neljudi su to i našli. Veoma brzo, istovremeno, kao da su uistinu opsjednuti.

Tako nam se ukazao Neonapoleončić i svojim neprovjetrenim licem, kao da je upravo pobjegao iz muzeja voštanih figura, te Woitili održao lekciju iz ponašanja. Napao je vatikansko i njemačko prerano priznanje Hrvatske države prije nego su se u Jugoslaviji sredile “administrativne granice” i prije nego su se sredila “ljudska prava manjina”. Tako sada znamo tko govori iz Miloševića, Karadžića, Bulatovića, ∆osića i Pavla zvanog Patrijarh. Za voštanom spodobom umah su reagirali i njegovi socijalistički učenici: izvjestitelji raznih europskih te-ve-utvrda, posebno ona iz grada Kölna. Nadobudni njemački internacionalac, Nijemac s ugrađenim uređajem na daljinsko upravljanje, tako je vidio kako strašni Tuđman iskorištava Papu u nečasno promicanje “hrvatstva”, a pastoralni pohod Pape pretvara u politikanstvo. Izdašan je izvjestitelj u spominjanju “srpskih žrtava II.svjetskog rata”, kao i u neukusnu napadu na lik kardinala Stepinca, koji samo što nije proglašen zločincem većim od Hitlera. Katolička crkva s neskrivenom se mržnjom optužuje za “zločine nad Srbima”, a katolički svećenici za izravne “koljače”. Žao internacionalcu što se u Hrvata nisu našli ljudi da Papi “prirede dobrodošlicu” naličnu onoj što su je pred nekoliko godina u njegovu Kölnu priredili njegovi prijatelji. A to vam bijaše ovako: skupili se homoseksualci, slobodnjače, anarhisti, feministkinje, šareni, zeleni, crveni, darkeri, rokeri i još poneki, pitajući koliko košta Papin put i usput paleći njegove slike. Žao internacionalcu što takvi “slobodnjaci” nemaju šanse u Hrvatskoj i što se hrvatska mladost ponaša uljudno. A žao mu i što je Papa dolaskom u Hrvatsku, došao svojoj kući.

Vrijeme je da se Katolička Crkva, a i Hrvatska država, pozabave dubljom analizom proteklih “vremena” i da jasnije kaže takozvanoj “lijevoj internacionali” “tko je pop, a što je bob”. Blijedi izvjestitelj iz Kölna, s dubinskom mržnjom na sve katoličko, samo je jek zvonjave, dok je “zvono i zvonar” negdje u opskurnoj sjeni, nevidljiv, ali u svojoj Zloći izdašan i veoma djelatan. Nevidljivi “zvonar” preko svojih sitnih odjeka prodaje svoju “istinu” i njome nastoji uzeti duhovni prostor Europe. Katolici moraju postati svjesni da ta “istina” nije njihova istina, nego tek dobro sročena propaganda, spremna na sve da bi provela svoju volju. Katolici stoga moraju posegnuti za dokumentima, činjenicama i stvarnim događanjima proteklog vremena i ne dozvoliti da se nametne za zlo sročena “istina”. A u dobro nam sročenoj “istini” posljednjeg polustoljeća, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, stoji čitava naslaga falsifikata, propagandnih dokumenata i jednostavne dubinske do kraja pokvarene laži. Osobno svaku činjenicu “predposljednjeg rata”, posebno vezanu uz Katoličku Crkvu i svećenike, uzimam najmogućije probuđenom opreznošću. Iz najnovijeg ću vremena pokazati kako su u ovim našim prostorima nastajali dokumenti od kojih su se izgrađivale tajne pismohrane o teškim “ratnim zločincima”. I danas nastaju i o njima će se nešto kasnije razgovarati.

Dopuštam mogućnost da je istinita tvrdnja Jovana Raškovića o “ludom srpskom narodu”, s nesumnjivom potvrdom da je on u toj ludosti imao popriličan udio. Međutim Srbi su u stvaranju “istine” tako vješti da se ne bi reklo kako su ludi, nego prije pokvareni. Tako Srbin Milan Četnik iz Cetine pored Kijeva, dopisnik jednih od beogradskih novina, “Politike” ili “Politike Ekspres” u svibnju ili lipnji 1991. godine piše kako je “strašni drniški dekan fra Ante Čavka u Drnišu poklao na tisuće Srba koji plivaju Čikolom, nastavljajući tradiciju katoličkih svećenika-koljača”, a nitko da zaštiti te jadne ugrožene Srbe”. Kad su ovaj članak čitali drniški Srbi, pored mene su prolazili pokunjeni jer sam na predizbornom skupu HDZ-e u Drnišu pozvao drniške Srbe da nam se pridruže u gradnji hrvatske demokracije i zakleo se da će se zlo nekom od Srba dogoditi samo “preko mene mrtvoga”. Kad su ovaj članak pročitali Hrvati bili su veoma ogorčeni i tražili da reagiram. Nisam htio jer sam se, gledajući razvoj srpskog memorandumskog scenarija, sve više uvjeravao “da je Stojadin jedini Srbin koji se može popraviti”. Problema će ipak biti i Srbi su u tom pravi maheri: sada će neki nadobudni socijalistički istražitelj u kakvu odsjeku za periodiku europskih knjižnica ići za tragom “svećenika-ubojice”, a Hrvate će gledati s odstojanja. Neće me čuditi budu li me zvali na kakvo “europsko saslušanje”. Tako perfidna srpska laž postaje “istinom”, a Zapad dokumentira “tragično nestale Srbe”. Hrvati tako postaju narodom za oprez: tako se meni dogodilo: kad je mlada američka profesorica poslije jednomjesečnog svakodnevnog druženja i sasvim pristojna ophođenja saznala da sam Hrvat kao da ju je ošinuo grom. Jer na njezinoj je Univerzi bio Vladimir Dedijer počasnim doktorom.

U selu Mratovu iz Prominskog okruga postoji jama u koju su komunisti poslije pada Mostara u proljeće 1945. dovezli i pobacali grupu fratara i časnih sestara iz Hercegovine. Nad tom jamom dvadesetak godina kasnije, zaštićen svojim komunističkim velikosrbima pravoslavni je pop “oplakivao poklane Srbe”.

Točno po zacrtanu scenariju dogodili su se na ovakav način mnogi raniji događaji. Srbi su svojom perfidnom propagandom napunili europske knjižnice, znajući da na Zapadu ima dovoljno prepotentnih praznoglavaca koji kad pročitaju “Politiku” na ćirilici umisle da su stekli sva znanja svijeta. Namjerni zlobnici tako nalaze nenamjerne praznoglavce: tako nastaje željena slika “nacionalista”, “genocidnih koljača” i tko zna čega još. U istoj školi napisana je sva “dokumentacija” o Stepincu, Katoličkoj Crkvi, katoličkom svećenstvu, časnim sestrama: na kraju o hrvatskom narodu.

Da bi tisuću godina stare granice Hrvatske države mogao prekrajati kako ga je volja i unositi u jasan nacionalni prostor nejasnu ekspanzionističku politiku, Mitterand nepristojno proglašava hrvatske granice administrativnima, zaboravljajući da je upravo Francuska 1918. natjerala Hrvatsku bez njezina pitanja u zatvor zvan Jugoslavija i silom oružja “zabranila” njezinu državnost. Napad na Katoličku Crkvu i sve hrvatske svetinje samo je sredstvo za postizanje prvotnoga cilja. Mi znamo drugačiju istinu. I to ćemo reći kao slobodan i dostojanstven narod.

Hrvatska je imala svoju NDH-u vezanu za Hitlera. Ali i Francuska je imala svoga Pettena, svoje “Hitlerove veze” i svoj nacizam, mnogo veći od hrvatskoga. Na svaku se tvrdnju izgovorenu o Hrvatskoj mogu dati komentari. Vrijeme je da se tako i postupi. I da se konačno reče spodobi od voska da počne mesti ispred svoje kuće: jer samo što mu se nije dogodilo davno rečeno: da Bog od krokodila pravi guštere, a od obijesnih silnika senilne strakelje.

Hrvatska Crkva i Hrvatska država morale bi što skorije donijeti provjerenu dokumentaciju zbivanja u proteklom ratu i pred Europskim sudom tražiti zadovoljštinu za sve nebuloze što ih srpska propaganda po nalogu voštanih spodoba svakodnevno širi o Hrvatskoj. To je pravo svakoga naroda i svakoga pojedinca.

Dosada to nismo mogli, ali sada možemo. Papin dobrohotan lik lik je Hrvatske Katoličke Crkve kroz njezinu trinaeststoljetnu prošlost, lik je i kardinala Stepinca i svih onih što su nevino upali u ralje “voštanih” aždaja. Dostojanstveno stoji ponos dobrote na našim ispaćenim očima. Tko su Srbi da mogu lagati koliko ih je volja? I tko je Mitterand da nam unosi svoje “administrativnosti”? Prije svih, od svoga dostojanstva moramo poći sami. Palimo tamjan: neka đavli odu što prije. I neka odu što dalje.

fra Ante Čavka