Poznavao sam petnaestogodišnjeg mladića imenom Michael, kako bi se reklo dečka i pol, uljudna, skromna, ali s preupadljivom dozom tugaljivosti na licu i pretjeranom ozbiljnošću za svoje godine. Jednog mi je dana sasvim ozbiljno rekao: Mene moj tata ne voli.

– Tata, pa ne voli? Odgovorio sam protutvrdnjom.

– Mogu raditi što me volja, ići kamo me volja, družiti se s kim god me volja. Mogu učiti ili ne učiti, svejedno. To ništa moga tatu ne zanima. Dadne mi stotinu maraka džeparca i to je sav naš razgovor. Mene moj tata ne voli.

Michaelu se izgubio trag. Život je razdvojio moj i njegov životni tijek tako da je preostao samo spomen na tugaljiva dječarca koji je mogao biti radostan i neobičnu njegovu tvrdnju koju sam uzeo sasvim zaozbiljno, neka sam protupitanjem pokušao ublažiti tragiku tako gorke i cjelcate istine.

Mene moj tata ne voli. Mene moja majka ne voli: užas istine.

Da hoće, to bi isto mogli ustvrditi dječaci dok ispod kamena suhozida izvlače vrećicu sa svojom “travom” uvjereni kako ih nitko ne može vidjeti i dok je puše, prenoseći je od usta do usta, uvjereni da se nešto velikoga događa. Drugačije ne bi mogla ustvrditi ni tri nedorasla curetka, i pored toga što pjesmotvorinu “Malu Ivu i veliku pivu”, stotinu puta ponovljenu, zalijevaju litrom bljutava “Štoka” i što izgledaju veoma veselo. A ova su djeca sama, tako sama, ostavljena, napuštena i nije čudo da ih je posvuda, u svako doba, na svakome mjestu. Možda su i njihovi roditelji ispunili svoju svetu dužnost: dali im novac i sve ostalo zaboravili.

Čija djeca zaustavljaju automobile u jedan sat poslije ponoći, a nema im ni petnaest? Čijoj se djeci ostavljaju pogodnosti da do ranih jutarnjih sati provode u disko klubovima, umjesto da su u krevetima i duboko spavaju? Čijoj djeci prodaju malu i sitnu filozofiju žargonskih pjesmuljaka gdje se kliče “ruke gore – uzmi čašu” ?

Tko prodaje djeci alkoholna pića, a da se ne pita zašto to djetetu služi? Tko na svakome kiosku prodaje cigarete nedorasloj djeci? Tko proizvodi čitav niz proizvoda koja ne služe ničemu osim da nedoraslu mladost zavede i odvede na stramputice bez povratka.

Mnoge čudi kako to da smo došli u ovakvu situaciju u kojoj je povjerenje sramota, marljivost predmet poruge, vrlina nedostatak, a sve dobro i plemenito stavljeno na stup sramote. Mnoge čudi zašto nitko ne poštiva starce, zašto ne ustane u autobusu, vlaku ili tramvaju, zašto se odjednom pojavila čitava hrpa nedostataka od kojih sve društvo vidljivo tone u beznađe i propast. A što su stariji dali djeci da bi im se dobrom trebalo uzvratiti?

Mnoge čudi kako to da ulična svjetiljka ne može trajati više od pet dana, kako to da skupocijena kamena kućna ili ulična fasada ni dana ne može opstati bez imena ludih što se nalaze svuda. Pitaju se kako to da su semafori izbušeni mecima zračnih pušaka, da se prelazi preko jedinog komada autoceste s troje djece na mjestu gdje auti voze dvjesto, kako to da je čudo naići na uredan travnjak, nepokidanu klupu, na park bez tone smeća, na nešto što bi stvarno trebalo biti lijepo, a stvarno je ružno.

Duhovnu obnovu Hrvata najmanje će podignuti standard, bolje jelo i manji ekonomski problemi. Društvo raste ponajmanje od bogatstva. Društvo raste od uzrasta duha. A duh se ne stječe bukom bogatstva, nego dobrotom i mudrošću.

Naše je društvo odavna ostalo siročetom i sada vapi osamljeno u svojoj prizemnosti: trebalo bi mu dati spasonosnu dudlicu da se oporavi. Mladi prepušteni sami sebi, sve oko nas u neredu, nepokrenuta osobna inicijativa usmjerena dobru: sve su to samo pokazatelji nivoa na kojem se svi mi nalazimo. Nema iznimaka: hoćemo li iti pomak naprijed, dužnost nam je pojedinačno upregnuti u kola dobrobiti i pokušati ih izvući dok dublje nisu zaglibila i dok to ne bude kasno.

Stara poslovica kaže: vlast imaš kakvu zaslužuješ. Proširimo to nadalje: društvo imaš kakvo zaslužuješ. Imaš samoga sebe upravo kakvog zaslužuješ. Ne valjaš li neće ti biti bolji od tebe ni djeca, ni škola, ni crkva, ni cjelokupno društvo. Jer imaš sve oko sebe kako zaslužuješ.

Na početku nove školske godine ponovno moram uzdahnuti: jadna mladost. Roditelji će ih namlatiti tek kad saznaju koliko imaju jedinica na kraju školske godine, jer su za polugodišnji roditeljski imali važnijeg posla. Jadna mladost: jer su im prve dane škole zapaprili štrajkom. Jer nisu ni pitali za to zduženi što rade, s kime se druže, tko im se nameće, što ime se sve prodaje, tko ih sve odgaja. Jadna mladost: koliko li će križeva pretrpjeti prije nego li nauče što je to život i gdje su im počele stramputice.

Na komu ćemo graditi budućnost? Točno na samima sebi. Jer drugačije stvarnosti nemamo. Kad prestanem sretati djecu iza ponoći, kad se nedorasli curetci prestanu napajati filozofijom rakije i kad naiđem na očeve koji daju više od novca i majke koje više poznaju raspored vjeronauka svoje djece od rasporeda novinskog horoskopa, povjerovat ću da se nešto promijenilo. Do tada: stotinu vlasti, stotinu opozicija, stotinu zaklinjanja, stotinu ispraznih želja: neće me uvjeriti da je Hrvatskoj krenulo nabolje.

fra Ante Čavka