Kako se spasiti iz latinskoga: pitanje koje me četiri godine ispočetka mučilo, a nikako da mu sagledam kraja. Od “perifrastične konjugacije pasivne”, oslobodi nas, Gospode: molio sam četiri godine. Ipak, nije se moglo uteći. Sve sam činio da je ne susretnem, ali ona, ona bi uvijek stajala na mojim putovima i stalno me progonila, nalična dobru redarstveniku kad je za petama slabu lopovu.
I sanjao sam je. Nju i profesora, strašnoga Zeusa. Točno kako otvara gramatiku. Točno kako otvara strašnu i sudbonosnu stranicu. Točno kako je ponovno u dnevniku naletio baš na moje ime. Sudbini se nije moglo uteći: Zeus i konjugacija ostali su frustracija, sve dok jednog dana, u studentskoj razbibrizi, nisam uzeo latinsku gramatiku, otvorio je točno na stranici i pročitao točno sve što stoji ispod naslova “perifrastična konjugacija”. Za manje od deset minuta znao sam sve. I da sam tako postupio pet, šest godina prije: ne bi ju sanjao pet, šest godina, ne bi mi rekli da sam teška ljenčuga i da bi me trebalo uhvatiti za uši i natjerati da konačno otvorim gramatiku.
Ako mislite da se šalim da bih vas zabavio, e tu se grdno varate. Ne uspijete li u ovome naći komad sebe, javite se da vam darujemo kakvu ulicu ili vašim imenom krstimo kakav gradski predjel. Društvo u komu živimo i djelujemo izgleda ovakvo samo zato što se svakomu od nas događaju slične “konjugacije”. Potrošimo sav svoj život, a da nikada sebi ne možemo dokazati zašto živimo i zašto upravo živimo kako živimo. Velika, ogromna, neprocjenjiva energija izgubi se u traženju samih sebe, ali uvijek leđima okrenutim stvarnosti. Zato je veoma često plod naših djelovanja suprotan plodu naših očekivanja, a društvo, umjesto da raste jer bi po našim namjerama moralo rasti, ono po našim djelovanjima pada.
Zamislite kad bi ljudi onoliko energije, koliko potroše u zloću, potrošili u dobrotu. Svijet bi bio predivan jer dobrota u svojoj jednostavnosti traži mnogo manje od zloće i kad čovjek stvarno želi imati dobro u svome korjenu, tako se lako domisli metodama. Koliko je umijeća potrebno Pipi i njegovu društvu da se popnu na stijenku šest metara visoka i ravna zida kako bi tamo napisali anilinskom bojom svoje ime? Da je umjesto “pisanja” uzeo loptu i toliko energije potrošio u pravu igru, mogao je za godinu, dvije zamijeniti Petrovića.
Zamislite koliko prosječni lopovi suvremenog doba potroše energije da sakriju svoje djelo od vidjela, samo zato da istjeraju kunu više iz skrovišta. Zamislite inžinjera koji sve vrijeme gleda, umjesto u planove i pokušaje, u vrata kojima će s posla zbrisati. Zamislite inspektora koji sve svoje vrijeme potroši glumeći slijepca, za kakav sitan bakšiš naravno, a za njim ostaju devastirane ulice, neuređeni kvartovi i sveopći raspašaj, gdje svatko radi što ne treba, a smiješan je onaj koji radi što treba. Zamislite koliko je potrebno policiji dokazivati da je nemoguće naći lopova, kad svi znaju tko je lopov osim policije. Zamislite i svećenika koji zazirući od nova načina vlastita djelovanja, potroši sve vrijeme progoneći “novo doba”, “iskvarene generacije kojih prije nije bilo” i sve što bi moglo tako lako i primjereno biti i njegovo. Ulože sav svoj trud, rad, sve svoje pameti, spretnosti, sposobnosti, a na kraju shvate da su dane vlastita života bacali u jamu bezdanku. Da su dobrim srcem svoje vrijeme, sposobnost i upornost uložili u dobrotu, kako bi izgledala njihova okolina? Predivno, siguran sam.
Društvo od koga očekujemo promjenu neće se promijeniti od nekoga drugoga. Društvo je skup pojedinaca, potpuno različitih, ali ujedinjenih istovjetnim namjerama.
Društvo u svojoj uspješnosti ili neuspješnosti grade ili razgrađuju naša ponašanja i naše sudbinsko suočavanje s vlastitim svakodnevljem. Zato je otvaranje neke društvene uspješnosti u našim namjerama i ponašanjima: društvo će sazoriti kad nam energija potrošena u zlobu postane dobroti dodatno punjenje.
Potrebni smo dubokog, istinskog i korjenitog preobrata. Čovjek nije malen kad sagledava sebe i svoje postupke u odnosu na druge, nego naprotiv, tako velik, pametan, realan i dobar. Zagledati se u vlastito trajanje, tražeći uzrok svoga neuspjeha, spremljen ispraviti svoje zablude i beskorisne stramputice, može samo pametan i dobar čovjek. Riječ “oprosti” i “pogriješio sam” nikada ne koriste neodgojeni divljaci niti lažni “genijalci”. One su u čestoj upotrebi kod svetaca i vrhunskih intelektualaca, za kojima dobro i mudrost niču kao pšenica za brazdom.
Želimo li uskoro doživjeti da nam okolina postane čista, zelena, nasmijana, sretna i da susrećemo svednevice ljude kojima se možemo nasmiješiti i kad nam nisu znanci, moramo pogledati gdje smo došli i ako je potrebno, samima sebi reći “oprosti”. Da bismo sami bili sretni i duhovno bogati, trebalo bi da se priupitamo zašto nam je dosad sve išlo naopako. Sretan je čovjek koji stablo zove bratom, a čovjeka pored sebe neizrecivim darom. Kad sebe dovedemo u takvo stanje bit će nam okolina prepuna trave, ptica, djece u igri, uličnih svirača, kazališta, umjetnosti, rada i života.
Društvo treba našu pozitivnu energiju, oduzetu od zla, a danu dobroti. Hrvatskoj je to polivač iz koga dolazi hrana za uzrast i stasanje. Umjesto frustracija i napetosti od kojih se prerano stari, ružni i umire, otvorimo gramatiku svojih poraza na mjestu gdje su najneugodniji. Bit će nam smiješno zbog čega smo sve vrijeme činili gluposti.
fra Ante Čavka