IBRAHIM: Čega se ljevica najviše boji

Raymond Ibrahim/Konzerva.hr

Jedna od stvari koje se ljevica boji, i to toliko da je dovoljno mudra da rijetko aludira na nju, kako ne bi razotkrila vlastitu slabost, jest da bi Zapadni narodi jednog dana mogli povratiti svoje kršćanstvo nasljeđe — svoje pravo kršćansko nasljeđe, a ne kršćanstvo “otirača”, vrstu koju su proizveli, njegovali i vodili subverzivni ljevičarski elementi, vukovi u janjećoj koži koji žele potkopati judeo-kršćanski etos Zapada.

Razmotrite nedavni antikršćanski članak o krunici koji se pojavio u časopisu Atlantic. Mnogi su ga s pravom osudili kao patetično klevetanje kršćana. Unatoč tome, strahovi izraženi u njemu, iako pretjerani, doista se dotiču određene istine: iako se ljevica i svi njezini izopačeni elementi nemaju previše toga za bojati od kršćana koji bi vodili fizički “sveti rat” protiv njih, oni se moraju bojati uskrsnuća “vojujuće crkve”, definirane kao “kršćanska crkva na zemlji za koju se smatra da je uključena u stalni rat protiv svojih neprijatelja, sila zla”.

To jasno dolazi do izražaja kad se Atlantic žali na “stranice društvenih medija… prepune slika krunica prebačenih preko oružja, ratnika u molitvi, križarskih memeova Deus Vult (“Bog želi”) i poticanja ljudi da ustanu i postanu crkveni militanti”.

Ljevica se boji takvih slika upravo zato što one prizivaju nešto urođeno privlačno. Na primjer, osam muškaraca prikazanih u mojoj novoj knjizi, Branitelji Zapada: Kršćanski heroji koji su ustali protiv islama, ne samo da su nosili krunicu u rat, nego je i većina njih žrtvovala svoje živote — iako su bili carevi, kraljevi i knezovi koji su imali za što živjeti — boreći se u obrani Vjere.

Među njima je bio i Godfrey od Bouillona, bogati vojvoda koji je napustio svoje brojne posjede u Europi kako bi uzeo križ i borio se za Kršćanski svijet tijekom Prvog križarskog rata; El Cid, koji je gotovo sam zaustavio i čak preokrenuo plimu protiv džihadističke infiltracije Španjolske; Richard Lavljeg Srca, kralj koji je umalo izgubio sve — i požalio se Bogu u Jobovom stilu — u svom pokušaju oslobođenja Svete zemlje; Ferdinand III., kastiljski monarh koji je predvodio rekonkvistu i oslobodio Španjolsku od islamske tiranije; Luj IX., francuski kralj i tragični junak koji je, nijednom ne požaleći, žrtvovao sve što mu je drago u ime Krista; Janko Hunjadi, mađarski šampion koji se borio protiv džihadista i njihovih elitističkih zapadnih suradnika; Skenderbeg, albansko Hrabro Srce koji je napustio život pun bogatstva i časti kako bi se borio i umro uz svoje sunarodnjake u ime slobode; pa čak i Vlad Tepeš — holivudski krvopija “Grof Drakula” — koji je branio svoje kraljevstvo protiv islamskih invazija, boreći se vatrom protiv vatre (to jest, nabijanjem na kolac protiv nabijanja na kolac).

Zarazno nadahnjujuća slika koju prizivaju ovi ljudi koji su hrabro i bez ustručavanja žrtvovali sve kako bi obranili svoju vjeru, upravo je ono što ljevica ne želi da se današnji kršćani, bilo koje denominacije, sjećaju kao dijela svoje baštine, stvari koja im je dostupna za oponašanje u vremenima krize.

Usput, ne treba biti katolik — ja nisam — da bi bio nadahnut ili se povezao s gore spomenutim ljudima i njihovom samopožrtvovnom predanošću; mnogi pravoslavni i protestantski kršćani također su mnogo žrtvovali kako bi obranili svoju vjeru,

U svakom slučaju, s ovog gledišta postaje jasno zašto su desetljećima svi odjeli u službi ljevice — od državnih školskih sustava do Hollywooda — činili sve što je u njihovoj moći da 1) uškope muškarce i 2) predstave “dobro” i “istinsko” kršćanstvo kao ništa više od otirača dobrodošlice (antiteza vojujuće crkve).

I tako su moćnici idolizirali ženstvenost i uzvisivali homoseksualce; žene koje jašu s mačem prikazali su kao pravo i jedino utjelovljenje hrabrosti, junaštva i samopožrtvovnosti; demonizirali su pravu muškost — bez koje civilizacija nestaje — kao “toksičnu”; i, najpodmuklije, svakog kršćana koji želi učiniti bilo što drugo osim “okrenuti drugi obraz” prikazali licemjernim, kukavičkim, pohlepnim, sebičnim, ugnjetavačkim, itd.

Mogli bismo nabrajati u nedogled kako je ljevica učinila sve, na onaj suptilan i manje suptilan način, kako bi uškopila muškarce, ali poanta bi trebala biti više nego jasna: prvi i najvažniji neprijatelj bilo koga ili čega — u ovom slučaju ljevice — su muškarci. Nimalo ne začuđuje što je lbgtbljak agenda bila infiltrirati se u umove djece i indoktrinirati ih — bilo putem škola ili knjižnica, televizijskih programa ili knjiga za djecu. Iako je ta agenda mračna na nekoliko fronti, jedna od njezinih glavnih ciljeva jest oduzeti dječacima njihovu latentnu muškost dok su još uvijek mladi i povodljivi — takoreći sasjeći ih u “korijenu”, kako bi postali popustljivi u odrasloj dobi.

Prije završetka i da se zna, ja ovdje ne veličam niti pozivam na bilo kakvu fizičku militantnost. Uostalom, i za razliku od gore spomenutih Branitelja Zapada, koji nisu imali drugi izbor osim borbe, današnji kršćani ne moraju uzeti oružje u ruke na fizički način.

Umjesto toga, kad bi današnji muškarci jednostavno povratili svoju muškost i počeli se ponašati poput muškaraca — i, ono najvažnije, vjerovali u Svrhu veću od njih samih — sve lude bolesti koje muče današnje Zapadno društvo rasplinule bi se poput pare.

IZVORFrontPageMag