Ž. Dogan: Bajkovita, ali bivšim teretom umrtvljena Hrvatska

Lijepa Naša kroz labirinte tereta naslijeđene prošlosti još uvijek traži sebe i svoj put u bolju budućnost

Što reći nakon još jednog povratka iz vremenski relativno kratkog, ali sadržajno vrlo bogatog posjeta staroj domovini? Prije svega da me Hrvatska svaki put oduševi svojom neopisivom ljepotom od koje čovjeku zastaje dah. Ona je toliko bajkovito lijepa da nije čudo što je mi Hrvati još od davnih vremena u svojoj himni zovemo Lijepom Našom.

hrvatska zastava

Njenoj ljepoti ne divimo se samo mi već kao što je zbog toga stoljećima bila neodoljiv mamac raznim grabežljivim osvajačima tako i svake godine njene prirodne draži i bogato povijesno naslijeđe privlače milijune stranih turista koji se slijevaju sa svih strana svijeta da bi uživali u tim jedinstvenim blagodatima. Među njima je svakako i velik broj iseljenih Hrvata i njihovih potomaka koji dolaze obnoviti uspomene iz djetinjstva ili se opustiti i odmoriti u društvu obitelji, rođaka i prijatelja.

Boravak na odmoru u Lijepoj Našoj zaista nudi čitavu lepezu jedinstvenih užitaka. Od sunčane obale, prekrasnog mora i otoka do idiličnih mjesta u unutrašnjosti i uzbudljivih festivala zabave, hrane i pića gdje se u dobrom raspoloženju zaista možete ugodno opustiti i zabaviti. Naravno, nakon toga svaki povratak u suvremeni tempo života i svakodnevni naporni rad u nekoj od stranih zemalja ispunjen je emocijama i nostalgijom.

Uspavana ljepotica

Putujući nedavno valovitim zagorskim bregima urešenim slikovitim crkvicama i dvorcima, plodnim Međimurjem čiji su brežuljci načičkani izvrsnim obiteljskim vinarijama, a obrađena ravnica pretvorena u zeleno-zlatno more kukuruza i drugih žitarica, pa preko idilično šumovite Like, bisernih Plitvičkih jezera i drevnog kraljevskog grada Knina do najljepšeg mora na svijetu i onda još niže dolje preko fascinantnog Pelješkog mosta prema krajnjem jugu pa sve do božanstvenog Međugorja u Hercegovini, često su mi kroz glavu strujali stihovi popularne Thompsonove pjesme, Lijepa li si. Ali mi je isto tako padao na pamet i znameniti zavjet koji nam je ostavio sveti otac papa Ivan Pavao II. prigodom pastoralna posjeta Hrvatskoj koju je, usput rečeno, iznimno volio: ”Bog vam je podario predivnu zemlju, potrudite se da joj budete dobri upravljači. …”

Nažalost, zbog tereta naslijeđa iz bivšeg jugokomunističkog sustava, zlonamjernog vanjskog utjecaja i političke nezrelosti, teško je naći zemlju sličnu Hrvatskoj po tolikoj odnarođenosti, korumpiranosti i nesposobnosti njenih upravljača.

Pelješki most

To je uglavnom razlog zašto Bogom dana, ali stoljećima okupirana i pljačkana, a sada već više od 30 godina slobodna Hrvatska nije napokon postala sretna i prosperitetna država. Iako svatko tko u široj slici vidi njene prirodne ljepote, bogatstvo i potencijale Hrvata u domovini i izvan nje, zna da bi ona zapravo to trebala biti. Samo kada bi njen predsjednik, vlada i institucije bili jedna sinkronizirana snaga koja bi sve te potencijale mobilizirala, stimulirala i aktivirala za opće dobro svog naroda, taj cilj bio bi na dohvat ruke.

Putujući nedavno uzduž i poprijeko Hrvatskom i gledajući svu tu neiskorištenu ljepotu i bogatstvo ona me po mnogo čemu podsjećala na uspavanau ljepoticu iz bajke o Trnoružici koja čeka nekog svog princa da dođe izdaleka, probudi je i usreći.

Srce mi je u tim trenutcima govorilo – to bi moglo biti hrvatsko iseljeništvo. Kad bi mu se dala poštena prigoda da pomogne popraviti stanje na bolje i današnju posrnulu Hrvatsku osoviti na vlastite noge. Onako kako je to uradilo židovsko iseljeništvo s Izraelom, irsko iseljeništvo s Irskom ili kinesko iseljeništvo s Kinom. Tu ne treba puno mudrovati. Treba samo preuzeti model po kojem su spomenute zemlje preporodile i razvile svoja gospodarstva zahvaljujući nesputanoj i učinkovitoj međusobnoj suradnji.

Današnja hrvatska država treba dakle Hrvate iz domovine i iseljeništva motivirati da bez ikakvog zazora i ljubomore traže načine za čvršću suradnju i razmjenu ideja kako poboljšati trenutno stanje. Kako zajednički učvrstiti i graditi bolju Hrvatsku uklanjajući prepreke za brži gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta.

Ali dok me srce vuklo u tom željenom pravcu, razum i ono što sam vidio i čuo nisu mi dali nadu da budem prevelik optimist. Po svemu sudeći uzeti će još dosta vremena i muke dok se okoštali teret ‘bivše’ upravljačke strukture i načina rada odstrani ili se sam od sebe uruši i izumre.

‘Snađi se druže’

Za nekog tko dugo godina živi vani i povremeno dolazi na odmor u Hrvatsku mogu reći kako bode u oči bolna činjenica da je ona još u puno stvari ostala jugobalkanski kronično bolesna i zapuštena zemlja. Ponovo ojačala bivša političko-poslovna oligarhija i koruptivno pljačkaška klima ‘snađi se druže’ toliko se duboko ukorijenila u sve pore društvenog života da oni kojima takvo stanje odgovara ne žele nikakve promjene. Dobro raspoređeni u dvjema vodećim strankama i međusobno umreženi korupcijom i nepotizmom mentalni jugokomunisti ponovo su došli u poziciju s koje mogu sabotirati svaku promjenu trenutnog stanja te neutralizirati ili gurnuti na marginu sve one koji se s njima ne slažu.

korupcija

Većini recikliranog bivšeg kadra koji je 2000-te instaliran da ponovo dominira politikom, gospodarstvom i ključnim državnim institucijama očito nije u interesu da se današnja Hrvatska uskladi s novim vremenom i transformira u učinkovit demokratski sustav koji promiče međusobnu slogu, sposobnost i domoljublje. Za zaštitu općeg dobra i hrvatskih nacionalnih interesa oni brinu koliko i za lanjski snijeg. Zato današnju ‘hrvatsku’ politiku vode više-manje na isti način, s istim znanjem i ciljem s kojima su je vodili njihovi očevi u bivšoj Jugoslaviji. Radi se dakle o što bržem sluganskom sklanjanju nekom drugom pod skute i grabljenju što više materijalnog i financijskog bogatstva ili kakvog ugodnog namjesničkog položaja za sebe.

Zar se u ovih 20-tak godina nismo u to bezbroj puta uvjerili?

Iskustvo nam govori da odnarođenim mentalnim Jugoslavenima i njihovim potomcima (čast rijetkim iznimkama) nije važno opće hrvatsko dobro već samo njihovo osobno. Za tu njihovu naslijeđenu manu znaju vrlo dobro i njihovi sponzori izvana i s njima povezane interesne skupine koje to mudro koriste kao oruđe protiv procvata današnje hrvatske države i crpilište njenog bogatstva za sebe. Sve što čovjek može reći za njih je da su to pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme.

jugoslavija

Bizarno je da ih narod u domovini još uvijek bira sebi na vlast iako su oni ne samo glavna prepreka njegovom nesputanom gospodarsko-društvenom razvitku. nego i ozbiljna prijetnja opstanku suverene hrvatske države s vlastitim identitetom. Dajući im na izborima vlast hrvatski narod sam sebi puca u noge i onemogućava da prokrči izlaz ispod tereta prošlosti koji ga guši i sputava da brže napreduje.

Kao da se bezvoljno predao na milost i nemilost ‘svojim’ bivšim jugopolitičarima, njihovim kloniranim potomcima i vrijednostima. Balkanskoj ‘kulturi’ i cajkama kojima se današnja Hrvatska, poglavito mladi ljudi, vješto truju i nekritički ih prihvaćaju. Svehrvatska sloga, čuvanje vlastitih vrijednosti, čvrsta povezanost domovinske i iseljene Hrvatske i nada za bolju budućnost, tako karakteristični za Tuđmanovo doba kao da su pali u vodu. Kao nešto što je bilo pa prošlo. Stječe se utisak da hrvatski narod u domovini jednostavno nema volje ni znanja kako stati na kraj stalnim manipulacijama izvana i iznutra i kako izaći iz takvog stanja.

 Ponavljanje bivšeg scenarija?

Bode u oči još jedna, fatalna mana našeg naroda, koju oni neskloni slobodi i razvitku današnje samostalne hrvatske države vješto koriste. Naime, mi Hrvati, najčešće bez imalo razmišljanja, volimo se zalijetati u međusobna trvenja i svađe ni ne sluteći da su one uglavnom izazvane lukavim podmetanjem od strane onih koji nam ne žele dobro.

Na polju politike, gospodarstva, medija, kulture i sporta, divljački se sukobljavaju lijevi i desni, ‘antifašisti’ i ‘fašisti’, Soroševi ‘progresivni’ građani i nevladine organizacije s ‘zatucanim ognjištarima’, ‘navijači’ Dinama s ‘navijačima’ Hajduka,… ‘ugroženi’ protiv ‘povlaštenih’. Nikad toliko ne kontroliranog bijesa, javnog liječenja privatnih kompleksa, balkanskog primitivizma i političkog diletantizma koji kao kancer nagrizaju ionako zatrovanu društvenu klimu. Razočaravajuće je gledati kako se od vrha do dna društvene ljestvice, od predsjednika države do dokonih mudrijaša u seoskom kafiću, pokraj toliko egzistencijalnih tema, odrasli ljudi kao zajapurena mala djeca svađaju oko uglavnom perifernih stvari. Nekakavih priglupih ideoloških, pokrajinskih, navijačkih i raznih drugih ‘nepomirljivih podjela’.

upitnik

Što je još gore, te svađe su toliko balkanski ostrašćene i prostačke da se čovjek u čudu zapita – što se to s našim narodom u domovini događa? Kamo ga to vodi? Ne ponavlja li se bivši scenarij? Kao da ga neka skrivena ruka ponovo programirano balkanizira i skreće na pogrješan kolosijek vraćajući ga ‘srpskom svetu’ u bivši regionalni geto.

To ne može biti slučajno. Oni koji stoje iza toga očito su osmislili političko-medijsku kampanju iza koje stoji jasan cilj – destabilizirati novonastalu hrvatsku državu urušavajući u njoj međuljudske odnose i sve ono što bi Hrvatsku moglo izvući iz aktualnog stanja. Od čvršće suradnje i povezivanja s moćnim hrvatskim iseljeništvom, zaustavljanja odljeva mladih i visoko kvalificiranih stručnjaka, do bojkota pritoka zdravih, proizvodnih investicija na račun uvoza strane robe, stranih trgovinskih lanaca, stranih upravljača i spekulativnih financijskih fondova kojima se pljačka i guši Hrvatska.

Sjetite se samo odvratne kampanje blaćenja pok. predsjednika Tuđmana, generala pobjednika i hrvatskih branitelja, koja se od 2000.-te vodi kako bi ih se dovelo u sumnju i urušilo njihovo postignuće. Kako se prodala INA, Pliva, brodogradilišta, hoteli i najljepši dijelovi hrvatske obale. Kako se urušio Agrokor. Kako se preko raznih svastika i navijačkih ‘incidenata’ nastoje ocrniti i urušiti hrvatska nogometna reprezentacija i Dinamo. Kako su ismijavani i srušeni Kolinda i Tihomir Orešković. Kako se dakle već u začetku blati i potkopava svaka uspješna hrvatska priča.

Hrvatskoj treba pošteno i mudro domoljublje

Nema jednostavnih odgovora ni brzih rješenja za izlazak iz tako zamršenog labirinta naslijeđenih problema, političke nezrelosti i stalno podmetanih stupica iznutra i izvana. Ali ni ohrabrujućih znakova da će se mlada hrvatska država uskoro riješiti tereta bivšeg naslijeđa, rascjepkanosti i podjela.

Markov trg

Nažalost, ono što sada ima u predsjedničkoj fotelji i državnom Saboru previše je sirovo i ratoborno raspoloženo.

Fokus vodećih hrvatskih političara i zastupnika u državnom Saboru više je usmjeren na ideološke bitke iz II. svj. rata i međusobne svađe, nego na istraživanje i rješavanje vitalnih nacionalnih problema poput dramatičnog odumiranja pučanstva i iseljenja više od jedne trećine znanstveno obrazovanih mladih ljudi u najproduktivnijoj dobi. Ako se zna da je najveće bogatstvo svake države znanje i mladi ljudi, to bi se uskoro moglo pokazati pogubnim.

Na čelu države, stranaka i pokreta nisu dakle oni koji vide dalje od svojih stranačkih rovova i osobnih interesa da bi mogli potaći nad ideološke i nad stranačke projekte za opće dobro i buduće naraštaje. Ako to nisu u stanju uraditi kako će onda rješavati probleme koji su zajednički svima u društvu? A kada se ti problemi ne rješavaju onda se međusobne svađe i sukobi samo nastavljaju i umnožavaju.

Što je još gore te svađe često uživo prenose i još više potiču navijački ‘hrvatski’ mediji koji im daju golem prostor pa se onda sve to skupa pretvara u neku vrstu balkanskog cirkusa ili realityja u kojem se izgleda svi dobro zabavljaju.

U svakom slučaju mladu hrvatsku državu s toliko političke nezrelosti, s toliko međusobnog jala i podjela, s toliko zlonamjernih vanjskih i unutarnjih kočničara i njihovih korisnih budala, nije lako voditi.

Očito u ovom trenutku Hrvatskoj očajnički trebaju političari poput pok. Tuđmana i Zdravka Tomca koji znaju vizionarski gledati unaprijed i postići onu delikatnu ravnotežu lijevog i desnog političkog spektra, što nije lagan zadatak.

Tuđman

Današnjoj Hrvatskoj više definitivno ne treba zloćudno jugoslavenstvo, ali ni zajapureni ekstremni nacionalizam nego svjesno, pošteno i mudro domoljublje koje zna unaprjeđivati i braniti opće dobro i državne interese.

No ako na trenutak stavimo na stranu sve te kronične probleme koji nisu od jučer, uspoređujući sliku Hrvatske koju sam vidio prije nekoliko tjedana s onom koju sam vidio prije tri godine, može se reći da ona u nekim stvarima ipak napreduje. Daleko je to od onog koliko bi se, sudeći po njenom prirodnom bogatstvu i potencijalima moglo, ali ipak, zahvaljujući članstvu u EU, postoje vidljivi znaci da se polako ide na bolje.

U gradovima i selima niču krasne nove kuće i zgrade, grade se infrastrukturni objekti, živi se bolje, voze se bolji automobili, šoping centri i kafići su puni. Zbog masovnog iseljavanja produktivne radne snage i odljeva mozgova za one koji znaju i hoće raditi posla ima napretek. Ne samo za Hrvate nego i za one iz balkanskog zaleđa i migrante iz azijskih zemalja kojih je u Hrvatskoj svakim danom sve više.

Kroz labirinte tereta naslijeđene prošlosti

Jedan interesantan detalj. Na izravni let od Dubaia do Zagreba, uz tridesetak nas Hrvata i drugih Europljana, najednom je nahrupilo i preostala mjesta u zrakoplovu zauzelo stotinjak uredno odjevenih i podšišanih mladih ljudi, isključivo muškaraca, između 20 i 40 godina, koji su, sudeći po arapskim slovima na zelenim koricama putovnica vjerojatno na let za Zagreb stigli organizirano iz Pakistana ili Bangladeša.

To mi ne bi toliko zapelo za oko da mi istu takvu scenu na toj istoj liniji za Zagreb nije opisao netko tko je putovao u Hrvatsku za božićne blagdane, znači osam mjeseci prije mene. Još više me je zaintrigiralo kada mi je prijatelj kojem sam to ispričao, a čiji je rođak zaposlen u administraciji na zagrebačkom aerodromu, rekao da bi taj izravni let Dubai-Zagreb zbog neisplativosti bio davno ukinut da nije takvih ‘turista’ koje onda možete vidjeti kako kampiraju po zagrebačkim parkovima i napuštenim selima diljem Hrvatske.

migranti

Tko ih regrutira i u dogovoru s kime u tolikom broju planski dovodi u Hrvatsku da nadomještaju iseljene Hrvate, ostaje misterij za vodeće hrvatske političare, medije i javnost.

Nadajmo se da to nije onaj čuveni arhitekt globalističkog pokreta za kojeg se tvrdi da iz pozadine financira migracijske valove prema Europi. A koji se već jednom, u presudnom trenutku nakon Tuđmanove smrti izravno umiješao u hrvatsku politiku poduprijevši povratak na vlast bivših jugokomunista što je bio okidač koji je današnju Hrvatsku doveo u ovakvu situaciju.

Od tada, hrvatski narod u domovini kao da je strah definitivno se otrgnuti od noćne more bivših jugokomunista, njihovih obmana i zabluda pa na izborima i dalje hrle u zagrljaj nastavljajući funkcionirati i preživljavati u samonametnutoj patnji.

I tako, 30 godina od postignuća vlastite slobode i države, izvana i iznutra nemilosrdno manipulirana i pljačkana Lijepa Naša kroz labirinte tereta naslijeđene prošlosti još uvijek traži sebe i svoj put u bolju budućnost.

Ključno pitanje je hoće li joj prošlost pokopati budućnost ili će joj budućnost pokopati prošlost.

Željko Dogan/HKV