Zašto Srbi ne mogu bez ustaša?!

Povijesni mazohizam ili…


Na aktualnom „slučaju plin“ Vučić je (bolno) shvatio kako je njegova Srbija „šaka jada“. A onda je primijenio stari recept svoga kuma Šešelja – Kad je teško, razvali po ustašama. Uspjeh mu je zajamčen. K’o i kumu, naime.

Vučić & Šešelj: Nerazdvojni kumovi

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Uistinu bi možda sve te bizarne optužbe s (bliskog…) istoka o tome kako se duh Ante (prezime mu znate!) vratio u Hrvatsku, trebalo ironizirati. Kao što je, uostalom, to učinio Andrej Plenković koji je nakon što je Europska unija zabranila uvoz ruske nafte – preko Hrvatske – u Srbiju, kazao: „Vidio sam besprizorne i burne reakcije iz Srbije. Ja sam očigledno glavni ustaša tamo u zadnja tri mjeseca… Doživio sam prvi put da sam ustaša, to je jedna retorika izvan svih okvira i izvan svake pameti.“ Tako je zapravo odgovorio (i) na srbijanske napade koje je započela Ana Brnabić tvrdnjom kako je riječ o neprijateljskom aktu Hrvatske prema Srbiji.

Urednik tabloida

  Odmah poslije premijera/ke javio se, u ovakvim prigodama neizbježni, Aleksandar Vulin opisujući Hrvatsku kao „iskompleksiranu ustašku državu“ čiji su kompleksi i osveta jedini „zakon i pravilo u klubu zvanome Europska unija“. A nakon što je rečeni dvojac sondirao teren, na ustaše je jurnuo i stari „partizan“ konstatirajući za početak kako, zapravo, uopće ne krivi Hrvate.

   „Hrvatska samo radi svoj posao od 1941.“, rekao je Aleksandar Vučić novinarima u Pragu tijekom zasjedanja Europske političke zajednice obznanivši kako se uopće ne plaši da će doći do prekida pregovora između Bruxellesa i Beograda. Na pitanje novinara hrvatskih medija o europskoj perspektivi Srbije, uzvratio je protupitanjem: „Mislite zato što Hrvatska inzistira na tome? Mnogo uspjeha Vam želim po tom pitanju.“ Nakon čega su srbijanski tabloidi, s (Vučićevim) Informerom na čelu, došli na svoje te su čitateljstvo (i gledateljstvo…) razgalili naslovom: „Vučić razvalio ustaše.“ Nakon čega su, istina rijetki, neovisni novinari tamo daleko konstatirali kako je predsjednikovo praško izjednačavanje Pavelićeve i Plenkovićeve Hrvatske i namijenjeno isključivo tabloidima.

   Nadalje je detektirano kako je Vučićeva fiksacija na (ustašku…) Hrvatsku nedvojbena budući da je kasnije priopćio da je na inicijativu Hrvatske, a podržano od dviju zemalja, jedne baltičke i jedne nedaleko od baltičkih zemalja, s dnevnog reda skinuta derogacija norme za Zapadni Balkan. Zašto, dakle, nije imenovao te dvije države… kad je već, eto, udario po „NDH“. 

    A o kakvom je ozračju u režiji užega srpskog rukovodstva riječ, zorno svjedoči i reakcija tamošnje (žute) sedme sile nakon što su najvatrenije pristalice DinamaBad Blue Boysi pružali veliku podršku Modrima u prošlotjednoj utakmici protiv Salzburga u Ligi prvaka. Razvili su plavo-bijelo-crnu koreografiju u kojoj je na zastavi upisano slovo “d”. Što je Vučićeva novinarska partizanija nazvala promocijom nacizma.

Tako je govorio Zoran Milanović

    Slijedom čega se – drastične situacije traže drastične mjere – treba sjetiti sad već glasovita susreta Zorana Milanovića s predstavnicima braniteljskih udruga iz 2016., koji je potajice sniman, a onda postao, kazalo bi se modernim (…) jezikom, viralan. Govoreći o tadašnjim srbijanskim ili, svejedno, srpskim dužnosnicima, tadašnji je hrvatski premijer upozorio kako Hrvatska tim ljudima godinama gleda kroz prste. Pritom je kazao da je jedan od načina kako (ipak) pokazati toleranciju – praviti se blesav. Kao da su, veli, to sve normalni tipovi. A onda je odlučio ne praviti se blesav:

   „… Nažalost, to je šaka jada koja već 150 godina ne zna bi li išla u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku… Nema ih deset milijuna, a žele biti gospodari Balkana. Pa nema vas dovoljno. To je mali narod“, rekao je Milanović dodajući: „Vučić i Nikolić su tipovi koji su arlaukali oko Zagreba.“

   A, evo, ovih dana, usred, dakle, Vučićeva ustanka protiv ustaša, dopisnik Večernjeg lista odlučio se ne praviti blesav, nego prije ironizirati, na Plenkovićevu tragu, tu rabotu bivšega ordonansa čak dvojice četničkih vojvoda Šešelja i Nikolića koji je predsjednikovao Srbijom prije svoga učenika Aleksandra. „Htio je možda još zaprijetiti da bi Hrvatsku trebalo ‘denacifikovati’, ali taj mu je termin ukrao ruski predsjednik Vladimir Putin u Ukrajini, pa se Vučić zadržao samo na tezi da Hrvatska 2022. vodi politiku koju je započela NDH 1941.“

  Sam na svijetu

   I tu zapravo dolazimo do biti većine Vučićevih problema – Rusi(ja). Još od početka ruske agresije na Ukrajinu, prvo po diplomatskim kuloarima, a onda i u službenim prigodama, govori se kako Beograd mora odabrati stranu. Prispodoba o (najmanje) dvjema stolicama postala je u međuvremenu sinonimom za promašenu politiku aktualna šefa srbijanske države. A upravo u Pragu bilo je jasno kako je k tomu došao kraj. Na „slučaju plin“ promicatelj je toga jalova posla vidio kako je „šaka jada“. Odgovarajući na primjedbe kako je na tome skupu ostao sam (na svijetu), da su ga svi obilazili u širokom luku, što su, uostalom, zabilježili i fotoreporteri, dječji se pravdao kako je za večerom sjedio uz – čak! – francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona.

    No, kada je riječ o srpskoj usamljenosti, Vučić ju je duboko svjestan, a izlaz, dakako, traži napadajući Hrvatsku. „Kad su to Hrvati imali svoj stav, osim negativnog prema Srbiji – a ne stav čopora“, zapitao se, još ljut zbog plina, retorički Pale sam na svijetu. Eh, sad bi ga trebalo pitati misli li da je Europska unija čopor. Je li NATO čopor? Istodobno vjerujem kako bi mu Milanović na ovo (retoričko) pitanje odgovorio kako su Hrvati svoj stav imali od ranih 1990-ih pa sve zaključno s kolovozom ’95. kada je velikosrpski san naprosto pomela Oluja. Da je samo to u povijesti – dovoljno je.

     Problem je, međutim, što Vučić vjeruje kako su Hrvati (još) i naivni, zato i jest u rano ljeto ove godine na prepad pokušao posjetiti Jasenovac. Pa, čak i da je to učinio slijedom dobrih diplomatskih običaja i posjet najavio službenom Zagrebu, ostaje pitanje s kojim kredibilitetom dolazi na mjesto strašnog ustaškog zločina. Slijedom čega treba podsjetiti da je Willy Brandt u prosincu 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio na poljsko tlo, 25 godina nakon Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja. U varšavskom je getu Brandt klečao pola minute i ušao u povijest. Ali, riječ je o nacističkoj žrtvi, čovjeku koji se jedva spasio od Hitlerova režima koji mu je oduzeo i njemačko državljanstvo. Pa, koliko bi onda Vučić trebao klečati na, primjerice, Ovčari? Danima…

Doručak šampiona

    No, ne pada njemu na pamet pokajanje za srpske zločine u posljednjem ratu, koji je, uz ino, obilježila i njegova izjava u ožujku ’95. kako „nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće natrag u Hrvatsku!“ Ne, deplasirani geopolitički prognostičar iz Gline vodio bi neke stare ratove jer, veli, želi promijeniti hrvatski narativ – žrtve.

    Zbog te njegove fiksacije odnosi između Zagreba i Beograda trenutačno su otprilike na razini 1990-ih kada su, također, Srbi – ma gdje živjeli! – plašeni iz Beograda ustašama. A koliko je lijepljenje ustaških etiketa hrvatskim dužnosnicima i samoj državi u Beogradu izmaknulo kontroli, svjedoči (još) jedan naslov u Vučiću omiljenoj tiskovini AloUstaša Plenković ne jede bombone i kifle: Jede samo medvjeđe i krvavo majmunsko meso, jer samo to priliči odraslim ustašama. Iza tog suludog naslova krila se burna reakcija na tekst o tome što Vučić jede za doručak. Nakon što je osobno priznao da doručkuje kiflice i gumene bombone. Taj „doručak šampiona“ ismijali su u cijeloj regiji, ali taj je tabloid naročito ganulo što ga ismijavaju još (i) „ustaše“.

   Zašto se, dakle, to događa? I treba li uistinu, kao što smo se zapitali na početku ovoga teksta, tu bliskoistočnu histeriju ignorirati?! Događa se prije svega zato što Vučić, kao što je to primijetio beogradski Danas, rabi stari recept svoga kuma, vojvode Voje iz 1990-ih: Kad je teško, razvali po ustašama. A treba li (ih) ignorirati?

  Treba! Sve je, naime, na ovu temu kazao još jedan ustaša – Zoran Milanović. Još tamo 2016.