Veliki doprinos razumijevanju fenomena populizma

Post festum: Simpozij Populizam u medijima i politici

Piše Vedran Obućina

Razni su izlagači na simpoziju nastojali definirati populizam, odijeliti popularno od populističkoga, populističko od narodnjaštva. Pojmovi su i dalje vrlo nestalni, što je osnovni znanstveni problem kod proučavanja tog društvenog problema, čemu valja pridati više pozornosti

Na Sveučilištu u Zagrebu održan je 16. rujna znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Populizam u medijima i politici, koji je nastojao u tri panela razotkriti što se krije iza razglašenoga naziva populizma u našoj društvenoj stvarnosti. Skup je organiziran i u povodu predstavljanja tri knjige. Jednoj, Suvremeno pravaštvo, autor je Velimir Veselinović, koji je također urednik dvije druge knjige, Populizam u medijima i politici te Populistički duhovi vremena i izazovi demokraciji. Knjige su predstavili rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras i povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest Stjepan Matković. Općenito je naznačeno da se populizam, bilo lijevog, desnog ili nekog drugog usmjerenja, vrlo malo istražuje te da su spomenute dvije knjige monumentalni doprinos razumijevanju populizma.


Populizam je prepoznat više kao komunikacijski stil nego kao politička ideologija / PIXABAY

Hrvatsku politologiju dosad je slabo zanimalo to pitanje, a posebno interdisciplinarni napori objašnjavanja populizma. S radom dvadesetak autora i četrdesetak članaka okupljenih u te dvije knjige počinje se ozbiljnije razotkrivati populizam kao vrlo upitna politička ideologija – prije je riječ o političko-komunikacijskom stilu koji je postao dominantan u suvremenom svijetu. Razni su izlagači nastojali definirati populizam, odijeliti popularno od populističkoga, populističko od narodnjaštva. Pojmovi su i dalje nestalni, što je osnovni znanstveni problem kod proučavanja tog društvenog problema i tomu valja pridati više pozornosti. Posebno se istaknulo da se populizam danas često promatra u obliku nacionalističkih i ekstremnih ideologija, što je po svoj prilici netočno jer se pozivanje na prava naroda mogu čuti u svim političkim spektrima. Nešto rasprave bilo je o tome može li liberalizam biti populistički i postoji li populizam u srži suvremene liberalne demokracije, gdje također postoji određen populistički komunikacijski stil.

Prijepori o definiciji populizma

Odrediti populizam stoga je vrlo teško, a tomu je bio posvećen i prvi panel. Nenad Miščević uveo je raspravu o populističkim izazovima od Orbána do Trumpa, smatrajući da je naglasak na narodu izdanak nacionalizma, ali ne onog klasičnog, već prije svega identitetsko-protuimigrantskog. U usporedbi sa susjednim zemljama poput Mađarske i Srbije, Miščević smatra da je Hrvatska manje populistička, a više liberalno-nacionalistički orijentirana. Tomislav Sunić upozorio je na pojmovna skretanja i povijesne kontroverze o populizmu, nacionalizmu i nacionalpopulizmu, upozoravajući da se često govori isključivo o desnom populizmu, a nikada o lijevom ili liberalnom obliku populizma, koji se namjerno ne kite tim imenima, a zapravo imaju sve odrednice populističkog stila. Da je populizam određeni stil koji se može primijeniti u bilo koje doba, smatra i Domagoj Sremić, koji se bavio populističkom retorikom braće Antuna i Stjepana Radića. Sremić pokazuje kako je Antun Radić dao znanstvenu podlogu i formu svim djelovanjima organiziranja hrvatskoga seljaštva, dok mu je mnogo poznatiji brat Stjepan koristio populističke odrednice u obraćanju narodu na jednostavan, razumljiv, suptilan i sugestivan način.

O spašavanju liberalne demokracije od populizma govorio je Božo Kovačević, koji drži da je bolje prepoznati uzroke pojavnosti populizma nego spašavati liberalnu demokraciju od njega, posebno jer je riječ o kritici rada liberalne države. Kovačević predlaže kao prve korake deprofesionalizaciju parlamentarnih zastupnika i ukidanje zastupničkog imuniteta. Robert Bošnjak u izlaganju je usporedio populizam kao eufemizam za ekstremizam, ponovno vraćajući pitanje populizma u područje krajnje upitnih političkih pokreta koji zloupotrebljavaju položaj u ime nekategoriziranoga naroda. Prvi panel zatvorio je Vedran Obućina, predstavivši koncept političko-vjerskog populizma u kojemu se koriste ekstremizmi, nacionalizmi i komunikacijski stilovi kako bi se izokrenula narav pojedinih religija i onemogućivala suradnja među njima. Pokazuje kako su mnogi klerici iznimno populistički nastrojeni, zanemarujući teološka učenja, a na primjeru Bosne i Hercegovine naglašava političku zlouporabu religijskih identiteta.

Populizam – uspješni komunikacijski stil?

Drugi je panel bio više usmjeren suvremenim primjerima populizma, a počeo je izlaganjem Daniela Patafte o katolicizmu i europskom populizmu između dva svjetska rata, gdje je dao primjere Katoličke akcije kao klerikalno-narodnoga pokreta protiv novih ideja, što je na kraju završilo katoličkom potporom francuskom nacionalnom integralizmu, portugalsko-luzitanskom integralizmu, austrijskoj staleškoj državi, španjolskom nacionalnom katolicizmu i djelomice samom fašističkom pokretu. Određene klerikalno-populističke tragove vidi i Stjepan Lacković među populističkom desnicom u Poljskoj, napose u vladajućoj stranci Pravo i pravda te Ligi poljskih obitelji, smatrajući njihov uspjeh kao dobru komunikaciju s velikim brojem gubitnika u tranziciji Poljske iz komunizma u liberalnu demokraciju. Takav oblik populizma može se zapaziti i u mnogim drugim tranzicijskim društvima, napose u Mađarskoj, Rumunjskoj i Srbiji.

Kao komunikacijski stil, populizam je vrlo zastupljen u medijima. Helena Popović objašnjava da mediji imaju snagu pridonijeti populističkoj logici antielitizma u polariziranom ključu prema kojemu se političari suprotstavljaju narodu. Istovremeno promiču karizmatične pojedince i zvijezde, uz demoniziranje drugih, stvarajući tako snažnu polarizaciju u društvu. Kako se to vidi na hrvatskoj političkoj sceni objašnjava Gabrijela Kišiček na primjerima Milana Bandića, Željka Keruma i Miroslava Škore, gdje se usredotočila na njihove retoričke stilove i razmjerno različite uspjehe u borbi za prava malog čovjeka. Kao najuspješnijeg populista ona izdvaja pokojnoga zagrebačkog gradonačelnika, koji je svojim komunikacijskim stilom uspješno vladao glavnim hrvatskim gradom dugi niz godina. Kako populistička retorika djeluje kod hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, ukratko je prikazao Boris Beck, koji se bavi odnosom populizma i jezika, a posebno recentnom retorikom uvreda kojima se Milanović ističe u hrvatskom javnom prostoru.

Povijest populizma u Hrvatskoj

Treći panel bio je posvećen povijesnom odnosu populizma i hrvatskoga društva. Mario Jareb definirao je populizam Ante Pavelića, odnosno utjecaj populističkog prikazivanja naroda i njegova vođe u ustaškoj ideologiji, također kao sukob podjarmljenog naroda i političke elite, u ovom slučaju srbijanske diktature i židovske oligarhije. Jareb naglašava da je ustaški populizam rijetko izučavan, a može donijeti novo svijetlo u razumijevanju povijesti ustaškog pokreta općenito, a Nezavisne Države Hrvatske posebno. Matko Globačnik predstavio je na osnovi rijetko viđenih dokumenata genezu koncepta narodne demokracije u marksističko-lenjinističkoj ideologiji Komunističke partije Jugoslavije u razdoblju od siječnja 1944. do svibnja 1945, kada je populizam također izvirao iz retorike komunista za radnike i seljake, ali kao pamflet narodne demokracije kojom su se Josip Broz Tito i njegovi drugovi nastojali svidjeli zapadnim saveznicima. Takav se populizam koristio idejom narodne demokracije za sintezu narodnog otpora jugoslavenskih naroda sa socijalističkim težnjama, ne bi li se time prikrila namjera uvođenja diktature. Iako nije bio na skupu, Albert Bing zatvara taj povijesni krug člankom o konceptu Franje Tuđmana i samoodređenju hrvatskoga naroda, usredotočujući se na Tuđmanovu knjigu Velike ideje i mali narodi. Taj se populizam mijenjao i razvijao, ali je uvijek bio utemeljen na protuliberalnim strujama i izrazito historicističkim pristupom u kojem je Tuđman branio na ovaj ili onaj način neotuđiv interes i samobitnost hrvatskoga naroda. Mislav Miholek predstavio je četiri različita primjera populizma i religije u Hrvatskoj, prikazujući različite populističke stilove Milana Bandića, Ivana Grubišića, Ivana Pernara i Marina Miletića i pronalazeći u svakom izrazitu političku teologiju s različitim populističkim stilovima. Skup je završio Velimir Veselinović temom Suvremeni pravaši i populizam, gdje je ponajviše govorio o neuspjehu suvremenih pravaških stranaka da nametnu svoju populističku retoriku u Hrvatskoj.

Objavljene knjige i skup napokon su naglasili potrebu istraživanja populizma u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti i njegovu pojavu u hrvatskoj, europskoj i svjetskoj politici. Relevantnost istraživanja leži u činjenici da je riječ o suvremenoj temi kojoj su međunarodna politologija i srodne društvene znanosti posvetile znatan interes, a praksa stalno ukazuje na potrebu dodatne višeslojne analize.

Vijenac 746