Najveći crkveni događaj 20. stoljeća

Šezdeset godina od početka Drugoga vatikanskog koncila

Piše Mislav Miholek

Drugi vatikanski koncil svečano je otvoren 11. listopada 1962, a nijedna socijalistička država nije imala toliko prisutnih biskupa na saboru kao Jugoslavija i Hrvatska unutar nje. Istaknuto mjesto na Koncilu imali su nadbiskup zagrebački Šeper i biskup splitsko-makarski Franić, koji su se nalazili u više komisija

Povijest kršćanstva zapravo je povijest teoloških prepirki i svađa. Svaki student teologije kroz patristiku i patrologiju dobro nauči da je otačko doba prvih stoljeća uglavnom katalog raznovrsnih hereza/krivovjerja, kad je poneki kršćanski mislilac promišljao određene goruće probleme, davao rješenja koja je pak Crkva prihvatila ili odbila. U prvim stoljećima ekumenski koncili ili opći sabori bili su ti koji su presuđivali koje su ideje pravovjerne. Teologija je nezamisliva bez koncila. Svojevrsni novozavjetni model za koncile Crkva prepoznaje i nalazi u Jeruzalemskom saboru u 15. poglavlju Djela apostolskih, kada se prva Crkva našla u nedoumici treba li kršćanstvo ostati isključivo dio židovstva ili pak treba prihvatiti u zajedništvo one nežidovske zajednice koje je Pavao iz Tarza posijao širom Sirije i Male Azije. Na protokoncilu razriješeno je da je moguće biti kršćanin i ako nisi Židov.

Drugi vatikanski koncil započeo je 11. listopada 1962. godine

Ono što je ostalo zajedničko teološko blago prije velikoga raskola 1054. jest sedam (za katolike) ili osam (za pravoslavne) koncila, od kojih je prvi onaj Nicejski (325). Nastao je državnom intervencijom cara Konstantina, koji je od 250 prisutnih biskupa zatražio da se izjasne što je to kršćanska vjera. Tako smo dobili Nicejsko vjerovanje usmjereno protiv učenja svećenika Arija iz Aleksandrije. Na Carigradskom koncilu 381. vjerovanje je nadopunjeno člancima o Duhu Svetome, koje je i danas na snazi. Katolička je crkva, uvijek kada je bila u nekoj krizi, sazivala koncile. Primjerice Tridentski koncil (1545–63) nasuprot protestantizmu odredio je nepromjenjivo i petrificirano lice Crkve za duga stoljeća.


Papa Ivan XXIII. pripremio je i vodio prve sjednice Drugoga vatikanskog koncila

Djelo pape Ivana XXIII.
i Pavla VI.

Crkveni vrh u Italiji u prvoj polovici 20. stoljeća živio je u svojevrsnoj samoizolaciji i uvjerenju da je 1563. godina. Teolozi, pogotovo u Francuskoj i Njemačkoj, promišljali su stvarnost (baveći se raznim temama), a za to su ih stizale disciplinske kazne Pija XII, kažnjeni su bili dominikanci Yves Congar i Marie-Dominique Chenu, isusovci Henri de Lubac i Jean Daniélou, kao i Karl Rahner. Protivnici ovih teologa njihov stil teologiziranja nazvali su Nova teologija (Nouvelle théologie). Kuriji je bilo nezamislivo da netko originalno promišlja sadašnjost izvan okvira zatvorenih tomističkih shema.

Doduše, nisu baš svi bili slijepi pri zdravim očima u kurijalnoj birokraciji. Vrhunski diplomat Svete Stolice, nadbiskup Angelo Giuseppe Roncalli, u siječnju 1945. postaje nuncij u Francuskoj, gdje je ostao sve do 1953. Razvio je specifičan odnos s francuskim predsjednikom Charlesom de Gaulleom. Za vrijeme svoga boravka u Parizu, u ruke nuncija dolazi knjiga Istinita i lažna reforma u Crkvi (Vraie et fausse réforme dans l’Église) iz 1950. već spomenutoga dominikanca Yvesa Congara. Rim će do 1953. zabraniti knjigu, ali nadbiskup Roncalli imat će je u rukama i znatno će djelovati na njega.


Kardinal Franjo Šeper i papa Pavao VI.

Kada je na jesen 1958. umro papa Pio XII. i kada je kardinal Roncalli, patrijarh Venecije, s nepunih 77 godina postao novi rimski biskup, za kurijalnu birokraciju činilo se da dolaze lijepi dani i da je stari diplomat idealno rješenje za mali predah od pretjerana rada. No kad je 25. siječnja 1959. papa Ivan XXIII. objavio da će sazvati koncil, nastao je svojevrsni šok, za neke pozitivan, za druge negativan. Pripreme za novi koncil trajale su više od dvije i pol godine, vodilo ih je kurijalno povjerenstvo na čelu s kardinalima D. Tardinijem i P. Felicijem, a naglasak je bio na tome da se pripremni dokumenti naprave tako da budu konzervativno usmjereni i da se zapravo o njima uopće ne može raspravljati. To se papi nije svidjelo pa je 1960. u pripreme uključio i Yvesa Congara, čime je de facto rehabilitiran i postalo je jasno u kojem će smjeru ići novi koncil koliko god da kurijalni kardinali radili na tome da se ništa ne promijeni. Da bi se spriječio birokratski formalizam, u razne pripremne komisije pozvani su biskupi iz cijeloga svijeta (iz Jugoslavije su imenovani: vladika Gabrijel Bukatko, biskup Frane Franić, nadbiskup Franjo Šeper i nadbiskup Josip Ujčić).

Na Koncilu je postalo jasno da podanašnjenje ide u smjeru onoga kako danas vidimo Crkvu, a najveći je plod liturgija na narodnom jeziku. Crkva se otvorila i prema drugim kršćanima (ekumenizam), ali i nekršćanskim vjerskim zajednicama, kao i prema nevjerujućima

Na Koncilu 21 biskup
iz Hrvatske

Drugi vatikanski koncil svečano je otvoren 11. listopada 1962. Na otvaranju se našlo 2540 biskupa i više od 480 perita-teologa, uz predstavnike protestantskih i pravoslavnih crkava, jasno bez prava glasa. Toga dana u listopadu počelo je prvo od deset zasjedanja u četiri razdoblja koje će trajati do 8. prosinca 1965. Iako je dobri papa Ivan XXIII. umro 6. lipnja 1963, Drugi vatikanski koncil nastavljen je pod vodstvom novoga pontifa Pavla VI. Na otvorenju Koncila, u govoru Raduje se majka Crkva Ivana XXIII. postalo je jasno da ovaj koncil nije usmjeren protiv nikoga nego je bio cilj da se postojeći crkveni nauk predoči na suvremen način, ono što je papa i u pripremama za Koncil nazvao aggiornamento (posadašnjenje ili podanašnjenje) Crkve i nauka. Donijeto je šesnaest dokumenata, redom četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. U raspravama su dominirali biskupi i mlađi periti s francuskoga i njemačkoga govornoga područja kao primjerice već spomenuti Congar, Chenu, De Lubac, Schillebeeckx, Rahner, Ratzinger i Küng (dvije mlade teološke zvijezde koji će poslije Koncila otići na sasvim suprotne polove). Na Koncilu je postalo jasno da aggiornamento ide u smjeru onoga kako danas vidimo Crkvu, a čiji su plodovi liturgija na narodnom jeziku, Crkva se primarno doživljava kao Narod Božji (čime se ističe važnost laika), a promovirana je i važnost lokalnih crkvi kroz jačanje biskupskih konferencija. Također, Crkva se otvorila prema drugim kršćanima (ekumenizam), ali i nekršćanskim vjerskim zajednicama, kao i prema nevjerujućima.

Iz tadašnje Jugoslavije sudjelovalo je na otvaranju 24 od 27 biskupa, od toga 21 hrvatski biskup. Nijedna socijalistička država nije imala toliko prisutnih biskupa na saboru. Nije postojao ujedinjeni stav hrvatskih biskupa, iako su vanjski promatrači sa Zapada smatrali da su istupi hrvatskih biskupa uglavnom konzervativni, iako nešto manje od nastupa prisutnih poljskih biskupa. Istaknuto mjesto na Koncilu imali su nadbiskup zagrebački Šeper (čak 14 koncilskih izlaganja) i biskup splitsko-makarski Franić, koji su se nalazili u više komisija, npr. obojica su bili u Doktrinarnoj komisiji. Kao posebno konzervativni istaknuli su se biskup skopski Smiljan Čekada i biskup đakovački Stjepan Bäuerlein.

Čekada je bio protiv svake primisli da liturgija može biti na narodnom jeziku i lavovski se borio za latinsku misu. Na sasvim suprotnom polu, na tragu liturgijske obnove bili su primjerice biskup banjalučki Alfred Pichler (izabran u koncilsku Komisiju za konstituciju o liturgiji), biskup porečko-pulski Dragutin Nežić ili pak pomoćni biskup krčki Karmelo Zazinović. Biskup mostarski Petar Čule napadao je trajni đakonat (čija je obnova jedna od reformi Koncila), ali i zapadni kapitalizam. Mladi biskup Franjo Kuharić izlagao je kako bi Crkva trebala biti spremna na patnju i trpljenje.

Šeper šaljiv, Franić svadljiv

Zanimljivo je čitati Congarove koncilske dnevnike (Mon journal du Concile) u kojima se opisuje opća živost i sve što se događalo na koncilskih zasjedanjima, ali i oko njih. Congar je npr. bio pod pozitivnim dojmom hrvatske glagoljaške mise u Sv. Jeronimu (koju je pak biskup Zazinović tumačio prisutnim stranim biskupima). Congar je primijetio i izlaganje biskupa Zazinovića kada se pozivao na Kalcedonski koncil u vezi s odnosima pape i biskupa. Jako pozitivan dojam na perita Congara ostavio je Franjo Šeper, za kojega je istaknuo da je govorio odmjereno i pravovremeno, braneći trajni đakonat ili pak odlučno osuđujući antisemitizam. Treba naglasiti da je perit (osobni teolog) Franje Šepera bio Tomislav J. Šagi-Bunić, koji je teološki procvao na Koncilu. Šagi-Bunić će postati najveći koncilski promicatelj u Hrvata. Congar je doživio Šepera kao iskrena, odlučna i osobu koja ima smisla za humor (nešto što je dijelio s Ivanom XXXIII. i Congarom). Pavao VI. također je imao vrlo pozitivno mišljenje o Šeperu, pa je nakon Koncila 1968. postao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, naslijedivši konzervativnoga kardinala Alfreda Ottavianija.

Šeperov imenjak biskup Frane Franić za Congara sasvim je nešto drugo. Franić je prikazan kao svadljiv i teatralan, bliski saveznik kardinala Ottavianija. Congar bilježi da je Franić za liturgiju na narodnom jeziku, protiv trajnoga đakonata, oprezan kada su u pitanju odnosi s pravoslavnima, vrlo često u kontri sa Šeperom (pripadao većini), čini se da je u sukobu s Congarovom vizijom kamo Koncil treba ići, svadljivi kočničar rada na koncilskim konstitucijama, možda najagresivniji predstavnik manjine u Doktrinarnoj komisiji. Treba doduše istaknuti da je biskup Franić primjerice bio važan u koncilskom predlaganju osnivanja papinskoga Tajništva za nevjerujuće.

Nakon Koncila Šeperov nasljednik Franjo Kuharić u Zagrebu i Frane Franić u Splitu prionuli su reformama koje je Koncil donosio. Tada već nadbiskup Franić stvorio je teološko središte u Splitu čiji je simbol časopis Crkva u svijetu, a nadbiskup Kuharić čuvao je Koncil na životu kroz društvo i izdavaštvo Kršćanska sadašnjost. Time je Drugi vatikanski koncil u Hrvatskoj zaživio!

Vijenac 747