Mi ćemo živjeti u miru, a naši mrtvi u miru će počivati

Uz Dušni dan

Piše Tin Kolumbić

Među svim blagdanima i spomen-danima Dušni dan u našem bi životu trebao imati posebno mjesto, jer nas podsjećanjem na naše umrle upućuje da više razmišljamo o smislu života u kojemu bi ljubav trebala biti na prvom mjestu

U vremenu Dušnog dana uvijek me zaokuplja misao o ljudskoj površnosti, olakom i brzom zaboravu, što je možda posljedica ubrzana ritma života suvremenog čovjeka. Ipak, teško je shvatiti da za mnoge i ovaj dan postaje jedan u nizu dana koji prigodno na poseban način obilježavamo poput mnogih drugih blagdana i spomen-dana da bismo sve ubrzo zaboravili, a upravo nas taj blagdan upućuje da razmišljamo o temeljnom pitanju našeg postojanja. Dušni dan, kada se u molitvi sjećamo svojih najdražih kojih više nema među nama, kao i onih koji su svojom žrtvom pridonijeli da živimo u miru i slobodi u svojoj domovini, ne bi smio biti samo spomen-dan koji tradicionalno na dostojan način obilježavamo. Dan mrtvih trebao bi biti naša trajna misao i osjećaj koji će nas u svakodnevnom životu voditi i usmjeravati, jer bez trajnog „suživota“ sa svojim pokojnicima bili bismo manje ljudi. Francuski filozof Alain Finkielkraut tvrdi da se sadašnje čovječanstvo ne sastoji samo od nas živih. Brzo bismo ušli u barbarski svijet kad ne bismo bili svjesni da su i oni koji su živjeli prije nas dio sadašnjeg ljudskog roda, zaključuje Finkielkraut.


Dan mrtvih trebao bi biti naša trajna misao i osjećaj koji će nas u svakodnevnom životu voditi i usmjeravati, jer bez trajnog „suživota“ sa svojim pokojnicima bili bismo manje ljudi / Pixabay

Smrt na koju uz Dušni dan mislimo više i intenzivnije nego inače postavlja pred nas vječno pitanje o tajni i smislu života. Temeljno pitanje u biti glasi: ima li kratkotrajan ljudski život smisla? Odgovor na to pitanje nalazimo u dubokoj vjeri i nadi koje se na poseban način bude u nama u danima kad preminulima posvećujemo najljepše misli i osjećaje i kojima na dar donosimo cvijeće kao izraz neprekinute veze s njima, te kao potvrdu ljubavi koja ni smrću ne prestaje. Nije li upravo ta živa ljubav u nama koja se ni smrću najdražih nije ugasila najbolji odgovor na pitanje o smislu života i smrti? Kad ne bismo vjerovali u svrhu života i kad ne bismo spoznavali smisao smrti, ništa nas ne bi moglo navoditi i poticati na iskrene molitve za duše umrlih, na najintimnije razgovore s njima, odnosno na sjedinjavanje s njima u duhu. Nada i vjera da smrt nije svršetak svega i konačni kraj postojanja utemeljene su u ljubavi koja je jača od smrti. Ljubav koja i dalje živi u nama unatoč tjelesnoj raspadljivosti onih koje volimo na najbolji način svjedoči o vječnoj duhovnosti koju nikakve materijalne mijene ne mogu uništiti.

Među svim blagdanima i spomen-danima Dušni dan u našem bi životu trebao imati posebno mjesto, jer nas podsjećanjem na naše umrle upućuje da više razmišljamo o smislu života u kojemu bi ljubav trebala biti na prvom mjestu. Uz ljubav iznimno je važna i zahvalnost i to prema onima bez čije ljubavi i žrtve naš život ne bi bio dostojan čovjeka. Zahvalnost ponajprije prema roditeljima i najbližima, ali isto tako i prema sinovima i kćerima naše nacionalne zajednice koji su nesebično svoje živote ugradili u ono što danas s ponosom i s ljubavlju zovemo domovinom Hrvatskom. Ako Hrvatsku mislimo i osjećamo kroz beskrajnu ljubav i nesebične žrtve svih naraštaja u minulim stoljećima, ona će za nas biti kao najdraže biće, kao majka. Oni koji na taj način i to ne samo prigodno uz Dušni dan razmišljaju o svojim najdražima i o žrtvama poginulim za domovinu nikada neće iznevjeriti ni svoje najdraže i najbliže ni svoju domovinu. Samo tako mi živi možemo živjeti u miru, a naši mrtvi u miru mogu počivati.

Vijenac 747