DOYLE: Antiljudski vandalizam pokreta Just Stop Oil

Andrew Doyle

Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888. godie, van Gogh je unajmio imanje u Arlesu, na jugu Francuske, koje je trebalo biti poznato kao “Žuta kuća”. Zamislio je da to postane utočištem za umjetnike i pozvao Paula Gauguina da mu se pridruži. Nadao se da će kuću ukrasiti slikama suncokreta, kojih je u konačnici naslikao 11 (jedna je kasnije uništena u zračnom napadu u Japanu). Sa svojim svijetlim i upečatljivim žutim tonovima, ove su slike prožete van Goghovim osjećajem nade i mogućnosti — što predstavlja oštar kontrast zlokobnoj tamnoljubičastoj melankoliji autoportreta nastalog u azilu u Saint-Remyju, godinu dana prije njegova samoubojstva.

Utjecaj Suncokreta je toliki da je stekao status ikone, što bi objasnilo zašto su aktivisti iz skupine Just Stop Oil odlučili zaliti je juhom od rajčice u pokušaju skretanja pozornosti na svoje ciljeve. Dvije mlade žene koje su vandalizirale sliku znale su da će snimka postati viralna i da će ljudi poput mene pisati članke o tome. U isječcima na internetu, jedna od aktivistica postavlja retoričko pitanje; “Jeste li više zabrinuti za zaštitu slike ili za zaštitu našeg planeta i ljudi?” Njezin naglasak jasno nam odaje pripadnost višoj klasi. Nema tu nikakvog iznenađenja — navikli smo da nam oni najprivilegiraniji u društvu drže prodike o ugnjetavanju.

Oni naklonjeni njihovom cilju brzo su stali u obranu ovih postupaka, te napomenuli da slika nije pretrpjela oštećenja zbog staklenog pokrova. “Prolijevanje juhe po staklu nije veliki prekršaj”, tweetala je jedna osoba. “Osobno me to dirnulo”, rekla je druga. “Pomislio sam, dovraga, stvarno se nadam da će ljudi moći vidjeti ovu sliku za tisuću godina. Neće ako civilizaciju unište poplave.” Visceralni učinak prizora oskrnavljenog remek-djela je upravo poanta. Aktivisti su namjeravali uznemiriti, a u tome su i uspjeli.

Ali ova gesta također odražava zabrinjavajući šav koja se provlači kroz ideologiju mnogih današnjih aktivista. Za one koji se identificiraju kao “na pravoj strani povijesti”, postoji osjećaj da je sama Zapadna civilizacija rak koji se mora uništiti. Ona je izgrađena na heteronormativnim, bjelačko-supremacističkim i cis-patrijarhalnim strukturama moći koje održavaju nepravdu i podupiru elite.

Mnogi današnji aktivisti za zaštitu okoliša proizvod su ovog svjetonazora opsjednutog identitetom. Upravo zbog toga je suosnivač Pobune zbog izumiranja Stuart Basden tvrdio da se njegov pokret “ne radi o klimi”, već o rušenju bjelačke supremacije, patrijarhata, eurocentrizma, heteronormativnosti i klasne hijerarhije. Kao što je jedan drugi aktivist izjavio: “Environmentalistička pravda je sjecište socijalne pravde i environmentalizma, u kojem se također razmatra nejednakost u degradaciji okoliša.”

Prema visokim svećenicima ove nove religije, ovo je leća kroz koju se moraju promatrati svi ljudski napori, uključujući kreativne umjetnosti. Kao takva, Mona Lisa je svedena na tek nešto više od ulja i pigmenata koje je moćni bijeli muškarac namazao na drvo topole za dobrobit drugih bijelih muškaraca. Umjetnost je svedena na razrađeno grabljenje moći, zbog čega su muzeji i knjižnice toliko često na meti “dekolonizacije”. To također objašnjava nedostatak skrupula kod aktivistice koja je u svibnju razmrljala kolač na Mona Lisu, također u nastojanju podizanja svijesti o klimatskim promjenama. “Mislite na Zemlju!”, uzviknula je, “postoje ljudi koji uništavaju Zemlju!”

Jedan je svjedok izvijestio da je vandal pokušao razbiti zaštitno staklo u pokušaju da ošteti samu Mona Lisu. Zbog toga nisam uvjeren da bi Just Stop Oil aktivisti u Nacionalnoj galeriji imalo oklijevali zaliti svoju juhu od rajčice na van Goghovo remek djelo da staklo nije na svom mjestu. Imamo posla s katastrofizirajućim načinom razmišljanja koji umjetnost vidi kao tek nešto više od beskorisnog hobija, odvraćanja pažnje od višeg cilja. Aktivisti su to i sami rekli. Suncokreti su za njih samo “slika”.

Velika umjetnost predstavlja vrhunac ljudskog postignuća, nudeći nam one rijetke poglede numinoznog koji oživljavaju naše postojanje. Za intersekcionalne aktiviste, umjetnost i književnost samo su daljnje manifestacije volje za moći. To smo vidjeli u novijim trendovima u kritici, prema kojima se umjetnost prosuđuje na temelju toga je li u skladu s odobrenom “porukom” ili ne. Suočeni s takvim monumentalnim djelom kao što je Picassova Guernica, jesu li ovi aktivisti mogli vidjeti išta drugo osim rada ženomrsca koji je maltretirao žene i ljubavnice, posvetu opresivnim patrijarhalnim sustavima kontrole?

Napadi na umjetnost imaju takav visceralan učinak jer razumijemo da oni predstavljaju odbacivanje ljudske civilizacije. Kad je Salman Rushdie u siječnju 1989. godine na televiziji gledao spaljivanje svoje knjige Sotonski stihovi na ulicama Bradforda, bio je preplavljen osjećajem da je “pobjeda prosvjetiteljstva sad izgledala privremena, reverzibilna.” Spaljivanje jednog primjerka knjige možda je bezopasno, ali simbolizam te geste je potentan i ružan.

Uništavanje umjetnosti uvijek je autoritaran čin, zbog čega je ono možda toliko privlačno današnjim aktivistima koji vrijednosti Zapadne civilizacije vide kao suštinski toksične. Dok su se svjetlonoše građanskih prava iz prošlosti protivili autoritarizmu u svim njegovim oblicima, mnogi samozvani aktivisti današnjih kulturnih ratova prosvjeduju podržavajući autoritarizam. Kad je tijelo zaduženo za osnovne i srednje škole u Ontariju odobrilo “ceremoniju pročišćavanja plamenom“, u kojoj su knjige koje sadrže zastarjele rasne stereotipe uklonjene s polica knjižnice i ritualno spaljene, oni odgovorni su vjerojatno vjerovali da su na strani anđela. Ne sumnjam da su se pripadnici talibana koji su srušili kipove Bude u Bamijanu 2001. godine osjećali otprilike isto.

Ti aktivisti koji toliko očigledno ne poštuju velika remek-djela povijesti trebali bi nas sve zabrinjavati. Jedini razlog zbog kojeg je šteta do sada bila ograničena jest taj to su njihove mete obično najpoznatija djela, ona koja su zaštićena staklom. Mnoga od naših najvećih blaga nisu tako dobro čuvana. Koliko će proći prije nego aktivist zapali Tiziana ili perorezom ureže političke slogane u Botticellija? Ako mislite da su daleko od takvog filistinizma, onda niste shvatili bezdušnost njihove vjere.

IZVOR spiked