U Vukovaru je bio Porfirije beogradski

Patrijarhov Vukovar u nevrijeme


Vladiku srpskog iz Zagreba ispratila je konstatacija kako je riječ o čovjeku umjerenih stajališta, otvorenim, spremnim na dijalog i poštovanje drugih, europejcu kojemu je duhovnost ispred politike. Ako je netko dvojio koji je Porfirije pravi – onaj zagrebački ili pak ovaj beogradski, nakon Vukovara ta je dvojba deplasirana.

Porfirije u Vukovaru: Zašto (baš) na Zadrin dan…

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Nije, doduše, patrijarh srpski Porfirije (Perić), poput njegova druga beogradskog Aleksandra Vučića sredinom srpnja, u Hrvatsku pokušao ući na prepad. Već – naprotiv! – teatralno sa sve, kazali bi Srbi, 11 vladika uprizorio se u Vukovaru e kako bi predvodio svetu liturgiju i posvetio obnovljenu pravoslavnu crkvi Svetoga Nikole te Srpski dom. Perićeve je svita stigla u Gradu heroju u subotu, 15. listopada, u predvečerje obilježavanja 31. godišnjice pogibije vukovarskog heroja, generala Blage Zadre i pukovnika Alfreda Hilla.

Nije Porfiriju prvi put…

    I, jasno, zbog ove „koincidencije“, Vukovar,  koji je zakonom proglašen mjestom posebnog domovinskog pijeteta,  toga je vikenda bio pod posebnom policijskom paskom.  Iz braniteljskih udruga rezignirano su poručivali kako je onaj – tko god to bio! – tko je dogovarao ovo patrijarhovo uprizorenje na Dunavu, morao znati što 16. listopada znači za ovaj grad i njegove branitelje. Saborski zastupnik Stipo Mlinarić kazao je kako je on, kao pripadnik vukovarskog Turbo voda gledao Zadrinu pogibiju  16. listopada 1991. na Trpinjskoj cesti, ali kako to ne znaju PlenkovićJandroković i ekipa iz HDZ, koji, veli, nisu bili tamo i nisu riskirali svoj život da Zadru izvuku mrtvog.

   Mlinarić je, međutim, istaknuti član Domovinskog pokreta, pa bi se, na prvi dojam, moglo kazati kako je, evo, iskoristio prigodu obračunati se sa svojim nekadašnjim koalicijskim partnerima;  Ionako, naime, hladni rat na relaciji HDZ-DP traje mjesecima bez većih izgleda da će sukobljene strane skoro zakopati ratnu sjekiru. No, i hrvatski premijer svojom retorikom „škropljenja“ (ili, ako baš hoćete, škopljenja) svake krizne situacije, daje šlagvort svakomu kritičaru.  „Nije Hrvatska birala taj datum, nije Vlada imala ništa s tim. To su stvari koje su se odvijala ne razini Crkve, na razini obnove crkve tamo. Ne bih rekao kako je to na bilo koji način vezano za nas. Ja mislim da nije prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci kako je Porfirije bio u Hrvatskoj, on je bio više puta. Je li nadnevak idealan ili ne – ja mislim da, štogod bismo bliže došli obljetnici Vukovara, bilo bi gore“, gasio je, neuspješno, dakako, vukovarsku vatru Plenković.

   Nakon čega valja kazati kako je dan Eparhije osečkopoljske i baranjske Svetog Stefana Štiljanovićabio 17. listopada, to jeste, što bi kazao prvi hrvatski ministar, bliže 18. studenoga kada se obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.  Ali, ipak bi manje solio vukovarsku otvorenu ranu od nadnevka koji je, eto, izabran.  Mada, gotovo cijeli tjedan poslije Perićeva pohoda komemorira se neka tragedija u vukovarskom  kraja. Visoki je beogradski gost, dakako, bio svjestan ozračja, pa je u svojoj propovijedi podsjetio na mitropolita zagrebačko-ljubljanskog.  Na, dakle, vrijeme njegove glasovite,  milijun puta citirane (pjesmice) Zagreb i ja volimo se javno; Pozvao je, kako su (oduševljeno) prenijeli brojni mediji, vjernike da upale svijeću za svu stradalu pravoslavnu braću i sestre, ali isto tako da upale svijeću i za sve nevino postradale Hrvate rimokatolike.

Padobranac u pratnji

   „Oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili u miru, dostojni su svake osude i prijezira. Molimo za svakog stradalog, za svaku nevinu žrtvu Vukovara i sam grad Vukovar jer su molitva i kršćansko praštanje jedini put iscjeljivanja svih rana. U Vukovaru žive ljudi čije su razlike male i neznatne te je neusporedivo više zajedničkog nego različitog, a kršćanska vjera ono što jedne i druge zbližava, ali i obvezuje. Kada se u molitvi za svoje žrtve sjećamo i stradalih susjeda, Hrvata katolika, Bog će nam se obradovati“, misli Porfirije, obznanivši, također, kako se osobno svakoga dana moli za postradale u Glini, Varivodama, Gruborima, Jadovnom te isto tako za postradale na Ovčari, u Sotinu, Lovasu, Škabrnji…

   Bog se, međutim, sigurno nije obradovao što je u patrijarhovoj pratnji – baš toga dana! – bio i vladika pakračko-slavonski Jovan (Ćulibrk), koji se tijekom Domovinskog rata, kao pripadnik zloglasnih Niških specijalaca, borio na nekim od najvećih hrvatskih stratišta. Reklo bi se – Jovan i to je Srpska Pravoslavna Crkva, u kojoj, eto, ratni padobranac-diverzant postaje vladika. Ne može, eto, Porfirije, nakon Cetinja i spuštanja helikopterom na ustoličenje mitropolita SPC-a Joanikija, bez jakih zračnih snaga.

   Zanimljivo je, također, kako je Zoran Milanović pozvan na liturgiju u pravoslavnu crkvu Svetoga Nikolaja te otvorenje Srpskog doma. Hrvatski je predsjednik (ljubazno, valjda…) zahvalio se na pozivu, kazavši, uobičajeno otvorena garda, kako se Porfirije, njegov, inače, prijatelj za zagrebačkih dana, odlaskom u Beograd promijenio.

Malo je (to) nezgodno…

Slijedom čega je, kronično ignorirajući političku korektnost, svoj potez dodatno obrazložio: „Nema tu sreće i nema pomirenja u ovoj generaciji. Dakle, neću otići. Mislim da je to malo nezgodno u ovom trenutku… Dok god njegovi episkopi – ne parosi, ne arhimandriti, nego ljudi visoke razine dodjeljuju odlikovanja ljudima kao što je Šešelj, ti odnosi ne mogu biti normalni“.

   Što je u velikoj mjeri u suglasju s onime što je za Katolički tjednik prošle godine u povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje kazao gvardijan vukovarskog Franjevačkog samostana i župnik župe Svetih Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić:

   „… Vukovar nije bio sam u trpljenju, boli i patnji, vapaji te bolne istine i dalje se dovoljno ne čuju. S jedne strane glasovi te bolne istine ne dopiru do onih koji su činili zlo i ne žele u miru iskazati hrabrost za susretom i isprikom, ne žele započeti proces postupne, dugotrajne, teške i bolne pomirbe. Lako je drugoga udariti, a teško je biti ponizan i priznati da si nedužna udario“.

   Porfirije, dakle, nikada nije progovorio o „slučaju Šešelj“, tako da je nepotrebno dvojiti o gotovo sveopćoj ocjeni kako je njegov posjet Vukovaru na „Zadrin dan“ provokacija, I, uistinu, morala bi, kao što je to kazao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, postojati granica ispod koje se ne smije ići. A SPC tu je granicu, odlikujući ratnog zločinca (po treći put!), prešao. Vojvoda Šešelj i njegovi četnici harali su (baš) vukovarskim krajem…

 „Nadam se da je taj stav općeprihvaćena vrijednost u Hrvatskoj, jer inače ova današnja obljetnica Blage Zadre gubi smisao“, kazao je Penava, nakon što se Porfirije već zaputio ka Beogradu.

Bio jednom jedan kružok

   Očekivanja kako će se patrijarh srpski pokloniti žrtvama Ovčare i ograditi od odlikovanja besprizorniku Šešelju, ostala su iznevjerena.  Zapravo, bila su i nerealna,  jer što bi kazao njegov nekadašnji poklonik Milanović, odlaskom u Beograd Porfirije se promijenio.  No, nakon njegova ustoličenja u veljači prošle godine, očekivanja su bila golema. Poglavito u Zagrebu, gdje je djelovao njegov kružok, kojega su oduševljeno pohodili: bivši predsjednik Ivo Josipović, katolička teologinja Anna Gruenfelder, isusovac Tvrtko Barun, rabin Moše Prelević, glumac Vili Matula, profesori Tvrtko JakovinaHrvoje KlasićDejan Jović i Dražen Lalić, akademik Vlatko SilobrčićMilorad Pupovac, čelnik SDSS-a, feministica Rada Borić, protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai, novinar Branimir Pofuk, katolički svećenik don Anton Šuljić, liječnici, znanstvenici, nastavnici

   A sve pod ravnanjem Drage Pilsela, i dalje ustrajnog u obrani svoga „brata Porfirija“, pa čak i nakon što je novi orden SPC-a uresio junačke Šešeljeve grudi. Nije se  patrijarhov „brat Drago“ pokolebao ni nakon što je ovaj u Bijeljini, još jednom mjestu strašnih srpskih zločina, izgovorio prilično uznemirujuću rečenicu: “Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće.“

    Podsjetimo zato kako je vladiku srpskog iz Zagreba ispratila konstatacija kako je riječ o čovjeku umjerenih stajališta, otvorenim, spremnim na dijalog i poštovanje drugih, europejcu kojemu je duhovnost ispred politike te koji se s poštovanjem odnosi prema Hrvatskoj i katolicima. Ako je netko dvojio koji je Porfirije  pravi – onaj zagrebački ili pak ovaj beogradski, nakon Vukovara ta je dvojba deplasirana.