OZBILJNA PITANJA ODLAZE U VJETAR Zašto nema rasprave o klimi?

Objavio  Valerije Vrček

William Robert Kininmonth

William Kininmonth, svjetski poznati meteorolog, autor uspješnice »Klimatska promjena: prirodna opasnost«, bivši konzultant Svjetske klimatološke komisije (CCI) i voditelj australskoga Nacionalnoga centra za klimu, objavio je novu publikaciju u kojoj tvrdi da ugljikov dioksid (CO2) ima beznačajan učinak na globalno zagrijavanje. Znanstvena i politička fiksacija na CO2 pretvara taj plin u žrtvenoga jarca i zamagljuje razumijevanje ostalih važni(ji)h parametara koji utječu na klimatske promjene: »Jedan od glavnih činitelja koji upravljaju stalnim klimatskim promjenama jest izmjena topline u atmosferi i na Zemljinoj površini.« Prema riječima Kininmontha »onaj tko želi utjecati ili kontrolirati klimu mora kontrolirati oceane«.

Konsenzus ili istina

Procjene i stajališta Kininmontha snažno odudaraju od službenoga narativa prema kojem su čovjek i njegova fosilna goriva glavni uzročnik globalnoga zagrijavanja, a zelene tehnologije su jedini recept za zaustavljanje pandemije klimatskih ekstrema. Kininmonth je tek jedan u nizu stručnjaka koji se zauzimaju za otvorenu raspravu o zajedničkim problemima i protive se zatvaranju dijaloga: »Zaboravite pojmove poput konačne istine ili znanstvenoga konsenzusa jer to je politički konstrukt oblikovan da se utiša debata u interesu onih koji promiču zelena rješenja.«

Neki krugovi koji bezuvjetno podupiru Papinu brigu o zajedničkom domu mogli bi posumnjati u vrijednost teksta enciklike »Laudato si’« kada bi doznali da je Papin savjetnik o klimatskim promjenama bio Hans Joachim Schellnhuber

U prilog zagovaratelja zelenih izvora energije ide i rat u Ukrajini. Postalo je jasno da je ovisnost o fosilnim gorivima potencijalni politički poraz. Stoga je razumljiv pokušaj da se tranzicijom prema obnovljivim izvorima osigura energetska suverenost pojedine države. U takvim geopolitičkim raspravama znanstveni dokazi o »podrijetlu globalnoga zagrijavanja« ili »oceanskim strujama kao zamašnjacima klimatskih mijena« više nikomu nisu potrebni; štoviše, pitanja, sumnje i prigovori znanstvenika postaju politička smetnja. Istina, makar bila ona derivat konsenzusa, konačna je i neupitna – čovjek je krivac za loše vrijeme. S tim se aksiomom (ili pretpostavkom) danas služe mediji, znanstvenici i političari u traženju recepata za rješenje klimatske krize. Najjednostavniji oblik eliminacije onih koji drukčije misle mehanizam je ignoriranja. Drugi moguć i često rabljen oblik cenzure jest klevetanje i iskrivljivanje znanstvenoga pedigrea onoga koji ne podupire službene teorije.

Skeptik?

Tako je William Kininmonth proglašen klimatskim skeptikom, zagovornikom fosilne industrije i ekscentrikom. S takvim etiketama, jasno, argumenti postaju nevažni. Propitkivanje odnosa znanstvenika s političkim, ideološkim ili industrijskim lobijima nije zabranjeno, no eventualni sukob interesa ne smije biti jedini uteg na drugom kraku vage. Na sličan bi način neki krugovi koji bezuvjetno podupiru Papinu brigu o zajedničkom domu mogli posumnjati u vrijednost teksta enciklike »Laudato si’« kada bi doznali da je Papin savjetnik o klimatskim promjenama bio Hans Joachim Schellnhuber.

Hans Joachim Schellnhuber

Fanatik?

On je njemački profesor fizike i osnivač Potsdamskoga instituta za istraživanje utjecaja na klimu te se zauzima za drastične mjere ugljične neutralnosti. S druge strane, on promiče tezu o prenapučenosti planeta Zemlje i zagovora kontrolu populacije: »Prihvatni kapacitet Zemlje manji je od jedne milijarde ljudi.« On je deklarirani ateist i, nekima ne manje važno, savjetnik bivše njemačke premijerke Angele Merkel. S takvim pridjevima i on bi, baš poput Williama Kininmontha, mogao biti obilježen kao – fanatik. No tada bi se obezvrijedili njegovi argumenti i vrijedni trenutci obrata: »Za razaranje planeta nije kriva masa siromašnih ljudi, nego potrošnja bogatih.«

Dijalog

Taj sraz različitih razmišljanja i pristupa prepoznat je u enciklici pape Franje: »Jednu krajnost čine oni koji pod svaku cijenu brane mit o napretku i tvrde da će se ekološki problemi riješiti sami od sebe jednostavnom primjenom novih tehnologija… Drugu krajnost čine oni koji misle da ljudski rod, bilo kojim svojim zahvatom, može biti samo prijetnja i ugroziti svjetski ekosustav, zbog čega je nužno ograničiti njegovu nazočnost na planetu« (LS 60). Iako se u dijelu enciklike posvećenoj klimatskim promjenama prepoznaje potpis profesora Schellnhubera, papa Franjo taj dio završava pozivom na dijalog: »Između tih dviju krajnosti razmišljanja treba identificirati moguće buduće scenarije jer ne postoji jedinstven put rješenja. To bi ostavilo prostora različitim mogućim prijedlozima, koji bi mogli pokrenuti dijalog radi traženja cjelovitih rješenja« (LS 60).

Neupitna je potreba zaštite ljudskoga okoliša i promjena životnih stilova koji se temelje na komociji i pohlepi. To su moralni imperativi, ali ne smiju postati moralne ucjene. Briga za zajednički dom pretpostavlja zajedništvo u dijalogu i nije izgovor za znanstvenu pristranost ili, još gore, nepismenost.

IZVORGlas Koncila br. 40/2022.