ELITE PREDNJAČE Roditelji djeci više ne biraju supružnike, ali zanimanja da

Objavio  Đurđica Ivanišević Lieb

Nedavno je objavljeno da čak 65 posto mladih završi u poslu koji su željeli njihovi roditelji. Kada djeca navrše 10 godina, roditelji počinju osjećati potrebu da s njima više razgovaraju o tome čime bi se mogli baviti u životu, a na kraju uvelike utječu i na njihov izbor karijere. Istraživanje globalne platforme za zapošljavanje »Joblist« iz prošle godine pokazalo je da je 65 posto ispitanika završilo u poslu koji su željeli njihovi roditelji. Pritom 48 posto njih smatra da su im roditelji snažno utjecali na izbor karijere, a gotovo 40 posto njih osjeća pritisak da slijedi roditelja. Također više od polovice anketiranih smatra da su ih roditelji prisilili da idu na fakultet, pri čemu ih je najviše iz generacije milenijalaca, 57,6 posto. S druge strane, gotovo dva od tri roditelja razočarana su time što se njihovo dijete nije odlučilo za zanimanje koje su im savjetovali. Kako bi usmjerili djecu prema određenomu zanimanju, roditelji se koriste različitim strategijama, a najčešće ističu važnost preferiranoga puta, značenje koje ima obitelj i budućnost djeteta, a inspiracija im je vlastiti posao. Iako je rangirano kao najmanje zastupljena taktika, 23,8 posto roditelja odlučilo je natjerati svoju djecu u određenu profesiju. Na kraju više od 66 posto ljudi ima predosjećaj da iza svega stoje razlozi povezani s prihodima, a to i potvrđuje više od polovice roditelja. Među važnim su motivima i ponos, vjerovanje da određeni izbor donosi sreću, ali i nastavak obiteljske tradicije. Prema psiholozima, pritisak roditeljskoga utjecaja uobičajeno je iskustvo za svu djecu, a osobito djecu bogatih, uglednih, uspješnih, pa i onih s izraženom osobnošću i temperamentom. Iako je ponašanje roditelja razumljivo, stručnjaci smatraju da bi roditelji morali biti svjesni i štetnih posljedica svojih postupaka. Kako pokazuje istraživanje, djeci koja su više izložena pritisku nedostaje neovisnosti, manje su sklona razložnu razmišljanju u odrasloj dobi, a imaju i smanjenu sposobnost razvijanja zdravih odnosa. »Djeca koja odrastaju u sjeni svojih roditelja mogu se suočiti sa širokim spektrom izazova u odrasloj dobi«, rekla je Alex Leff, američka psihoterapeutkinja i ekspertica za međuljudske odnose, koja radi s djecom poznatih ili društveno utjecajnih osoba. Primjećuje da njezini klijenti gravitiraju perfekcionizmu i visokim postignućima, ali i tjeskobi.

Priče sezonskih radnica

Film o hvarskim ženama u turističkom sektoru postaje zanimljiv opisom, barem na temelju onoga što je napisala Karmela Devčić u Jutarnjem listu. Film prikazuje život žene iza šanka, žene koja djecu koju podiže ostavlja susjedi dok noću odlazi raditi, žene koja ovisi o nesigurnoj plaći. Ona radi sezonski, konobari u kakvom hvarskom klubu. Mora odrađivati prekovremene u fizički iscrpljujućim, često ponižavajućim uvjetima te pri tome biti majka, podizati dijete kojemu je jedini prijatelj. Mora biti sigurna luka svojemu djetetu… Riječ je o filmu »Sezonke« Srđana Sorića. Svaka Sorićeva sezonska radnica ima svoju, ne laku, priču. Veći dio »Sezonki« događa se iza šanka, tamo gdje ljeto provode sezonski. Daje uvid u napore žena koje ovise o nesigurnim poslovima, radnicama suženih prava i mršava novčanika. Film je prikazan na Festivalu prvih, koji ove godine slavi 20. izdanje. »Ideja je bila predstaviti lokalne žene koje su ljeti većinom zaposlene u turističkom sektoru i čiji su životi bitno obilježeni turističkom sezonalošću, uz tradicionalnu ulogu majke, domaćice, čuvarice ognjišta… Zanimalo me koliko posao konobarice utječe na njihove identitete, kako se nose s uvjetima rada… Položaj radnica se promijenio zadnjih godina s nacionalnim nestankom radne snage. Zanimalo me otvara li takva situacija mogućnost boljih uvjeta rada za sezonke. Iako su u filmu predstavljene kao konobarice, volio bih u neku sljedeću epizodu ubaciti furešte, što je danas praksa više nego ikada. Zanimaju me i sezonski muški radnici koji, koliko vidim na terenu, servisiraju uglavnom građevinski sektor«, izjavio je Sorić. Sezonke u filmu govore specifičnim dijalektom Jelse na Hvaru. »Nažalost, ne vladam jelšanskim dijalektom, ali volim ga slušati, razumijem ga i mislim da je bitno očuvati ga. Otočani se u komunikaciji s nama prebacuju na književni hrvatski. Danas se dijalekt slabo koristi u lokalnoj školi ili se uopće ne koristi. Ovo je već drugi film koji sam radio na lokalnom dijalektu s Hvaranima«, rekao je Sorić, koji je s glumicama iz filma, redom naturščicima, koautor scenarija. »Bilo je lijepo raditi na projektu bez problema velikih ega (što se često nađe u projektu ‘profesionalaca’ ). Našli smo temu koja je njima bliska, odabrali smo dijalekt u kojem se osjećaju komotno i to im je dalo krila da budu kreativni, tako da sam se i ja osjećao ugodno u tom procesu.«

IZVORGlas Koncila br. 41/2022.