Z. Miliša: Bez postavljanja granica i odgovornosti, civilizacija je osuđena na propast

Važnost granica i odgovornosti

Cijena kraha suvremene civilizacije je urušavanje odgovornosti na svim razinama, a upravo je odgovornost bit ljudskog postojanja. Tvrditi da su sve institucije i autoriteti agenture društvene kontrole, isto je kao generaliziranje anarhista koji kažu da nam institucije nisu potrebne te da ih, kao i sve autoritete, treba dokinuti.

Važnost odgovornosti i postavljanja granica

Urušavanje etike odgovornosti ima svoje višestruke pogubne posljedice u odgoju i društvu. Samoubojstvo europske civilizacije R. Koch i C. Smith prepoznaju u inverzijama vrednota: “Umjesto odgovornog ponašanja, kod većine imamo poriv da misle na sebe.” (u knjizi Samoubojstvo Zapada).

Etika odgovornosti poučava da pojedinac odlučuje za sebe, a ne netko u ime drugoga. “Preuzimanje odgovornosti jedna je od najboljih mjera nečije snage i zrelosti” (A. Robbins).

Václav Havel je kao prvi predsjednik Češke 1995. izjavio: “Glavna zadaća sljedećega razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti”, a Viktor Frankl je predlagao da se u SAD-u podigne Kip odgovornosti, kao protuteža Kipu slobode. “Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a samovolja postaje nasilje nad tuđom slobodom.” (Ante Periša).

Rad na razvoju odgovornosti je učenje važnosti etike odgovornosti. Oni koji ne poštuju tuđe granice ni sami ih nemaju. U odgoju je iznimno važno već u ranoj dobi djeci postaviti granice. Djeca propituju granice do koje mogu ići, a ako ih nema odraslima postavljaju sve veće zahtjeve. Roditelji koji odgajaju svoju djecu tako da su im u svakom trenutku na raspolaganju i da ih štite od svih svojih problema, stvorit će im “nesretnu zrelost. Jer, ma koliko se trudili poštedjeti ih udaraca, doći će trenutak kada neće biti tu da ih zaštite” (Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti). Slično konstatira i Fabri Rosini u knjizi Kako započeti iznova: “Ako svaka granica postane trauma, život je trauma!”

Puti duhovnosti

Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta u odgoju vodi raspadu obitelji. Djeca koja nisu ni krenula u školu teroriziraju svoje roditelje. Kada im se uskrati bilo kakva želja, tada histeriziraju. To su egocentrična i pohlepna djeca. Ovo je glavna tema njemačke psihologinje Jirine Prekop u knjizi Mali tirani. Prekop ističe da (pre)zahtjevna djeca “ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pozornosti”. Zar nismo mogli očekivati epidemiju malih tirana u kulturi radikalnog moralnog relativizma, popustljivih i/ili indiferentnih roditelja?

Postavljanje granica je potrebno u odgoju, ali i zbog i osobne mentalne higijene. “Primjerene granice povećavaju našu sposobnost da skrbimo o drugima. Ljudi s dobro razvijenim granicama su najbrižniji ljudi”. (H. Cloud i J. Townsend u svjetskoj uspješnici Granice)

Popustljivi roditelji, iako svjesni da je stalno pomaganje djeci štetno, preuzimaju odgovornost za probleme koje su njihova djeca prouzročila. Takvi roditelji se boje ako postave granice da će ostati prikraćeni za ljubav svoje djece. “Kad nekoga spasiš od posljedica njegova ponašanja, omogućio si mu da nastavi s neodgovornim ponašanjem.” (Henry Cloud i John Townsend – Granice) U tom slučaju neodgovorni roditelji (p)održavaju neodgovorno ponašanje djece. A kada im djeca odrastu, njihovi starci pristaju biti hodajući bankomati, zanemarujući činjenicu da “doživotno obogaljuju svoju djecu sprječavajući ih da dosegnu neovisnost. Odrasli koji nisu u stanju financijski se skrbiti sami o sebi i dalje su djeca. Da biste bili odrasli morate plaćati vlastite propuste.” (H. Cloud i J. Townsend)

Radikalni moralni relativizam ruši zabrane i granice

Britanski filozof Roger Scruton je tvrdio: “Moralni relativizam ima tendenciju da postane apsolutizam”. U koncepciji moralnog relativizma sve je dopušteno, osim postavljanja zabrana, normi i/ili jasnih granica. U toj koncepciji sve ima cijenu, a ništa vrijednost.

egocentrizam

Radikalni moralni relativizam ekstremno brzo pomiče granice. Kada se granice naravnog (po)maknu, to je znak da smo zašli u kulturu smrti ili sumrak demokracije.

U razvojnoj psihologiji postoji tvrdnja da prvu etapu djetetova života (od treće do sedme godine) karakterizira egocentričnost. Mislim da je ta tvrdnja danas deplasirana, jer ta etapa (p)ostaje jedna i jedina. Na svim razinama se veliča sebeljublje. Sebični tipovi “vjeruju kako je njihova dobrobit tuđi problem. Osjećaju se iznevjereno i nevoljeno da ih netko drugi ne iščupa iz problema. Ne prihvaćaju odgovornost za vlastite živote” (H. Cloud i J. Townsend u istoj knjizi). Sebične osobe ne prihvaćaju odgovornost za vlastiti život i prikazuju se kao žrtve nebrige drugih. Takvi se množe matematičkom progresijom! Takve u luku zaobilazim!

Radikalni moralni relativizam rehabilitira moralnu izopačenost i sebeljublje. Zavodljivi relativizam nudi neograničenu slobodu, a apsolutna sloboda, bez odgovornosti, pretvara se u svoju suprotnost.

Manipulator zagovara poimanje slobode bez odgovornosti, a odgojitelj brani tezu da nema slobode bez odgovornosti i žrtvovanja za druge. Glavni akteri promicanja sloboda bez odgovornosti prvo su zatrli autoritete, onda su krenuli na osvajanje institucija, a sada bi roditeljima oduzeli pravo na odgoj djece. “Progresivci” šire krila! To im je modus operandi!

autoritet

 Zaključno

Bez postavljanja granica i odgovornosti u odgoju i obitelju, ova civilizacija je osuđena na propast. Preuzimanje posljedica tuđih neodgovornosti vodi kraju zdravog društva i odgoja.

Aktualna kriza autoriteta, odgojna atrofija škole, kriza državnih institucija, obiteljske drame… pogoduju procesima ugroze autoriteta na svim razinama. Ono što je krajnje zabrinjavajuće je da STRUKA O TOME ŠUTI!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV