Pobune u Iranu nagovještavaju ono što će se sigurno dogoditi s vremenom


Oni koji misle da je moguće držati ljude u zatočeništvu retrogradnih pogleda na religije, varaju se. Prije bi se moglo reći da spas za religije, pa i islam, leži u pravovremenom shvaćanju da je sloboda pojedinca preduvjet prave vjere.

PIŠE: dr. fra Luka MarkovićKatolički tjednik

Prosvjetiteljstvo je u zapadnom svijetu promijenilo odnos prema religiji. Taj proces se ne može promatrati samo kao izričito antireligijski, uperen prije svega protiv kršćanske tradicije, kako govore konzervativni teološki krugovi, nego kao pokušaj davanja više prostora razumu i individualnoj slobodi pred onom krutom tradicijom koja je, među ostalim, opravdavala pravo privilegiranih slojeva feudalnog društva, kojemu je, nažalost, pripadao i viši kler.

Kršćanstvo nije nestalo s  prosvjetiteljstvom. Štoviše, moglo bi se reći da je udaljavanjem od vlasti i moći sazrijevalo iznutra i približilo se više poruci evanđeoske ljubavi. Pokazalo se da vlast i privilegije mogu utjecati negativno na iskreno življenje kršćanskih ideja ljubavi i tolerancije.

Institucionalna Crkva je, istina, s prosvjetiteljstvom izgubila svjetovnu vlast, ali je dobila novu priliku za radikalno življenje onoga što evanđeoska poruka nudi, rasterećena one ljudske sklonosti da bude apsolutni gospodar drugima, pa i vlastitim vjernicima. Umjesto vlasti, otvorila se kršćanstvu, pogotovo kleru, prilika da umjesto sluškinje vlasti bude u službi vjernicima, ali i moralni korektor društva. Istina, proces oslobađanja od podilaženja vlasti traje kod dijela klera još i danas.

Svaku tradiciju, pa i onu vjersku, treba s vremenom pročišćavati od nakupina koje više udaljavaju od istine, nego što je približavaju. Utoliko ljudi religija moraju shvatiti, pogotovo danas, da nisu pozvani vladati, nego služiti.

Nemiri u Iranu zbog državnog islama

Nažalost, današnji svijet islama, bolje rečeno islamski poglavari nisu naučili puno iz vlastitih povijesnih promašaja, niti od svojevremenog opasnoga vezanja kršćanskih poglavara i klera uz civilnu vlast. Nisu shvatili važnost slobode pojedinca i prosvijećenog odnosa prema onomu što religije nude. Ponajbolje se to vidi u onim muslimanskim državama u kojima islam pokušava do u detalje kontrolirati način života građana. To se ne odnosi samo na religijske diktature u Iranu i Afganistanu, nego na mnoge druge muslimanske zemlje u kojima islam pokušava imati zadnju riječ glede uređenja društva.

Nemiri u Iranu ukazuju na to da se prosvjećenija mladost neće pomiriti s tim da im vjerski poglavari propisuju svaki korak u životu. Teror nad prosvjednicima koje sprovodi islamska iranska vlast neće zasigurno zaustaviti nemire i težnje prosvjećenijega dijela društva, pogotovo onoga mlađeg, da se oslobodi okova koje im nameće konzervativni i vlašću opsjednuti, radikalni islam. Štoviše, brutalnost kojom se služe Homeinijevi nasljednici, dovest će jednoga dana do velikoga krvoprolića u Iranu.

Prosvijećeni i naivne priče

Oni religijski predstavnici koji nisu shvatili nužnost kontinuiranih reformi religija, pa i islama, kao i njihov odmak od vlasti, snosit će odgovornost za buduće nesagledive posljedice. Povijest je pokazala da je agresivnost prosvjednika bila brutalnija, što je diktatura, pa i ona religijska, bila kruća.

Priča o tome kako je Bog doista spustio Kuran s neba obavezujući vjernike na poštivanje svakoga slova u njemu, što se navodno odnosi i na praktični život, ne može se više naivno prodavati intelektualnim, prosvijećenim krugovima koji znaju da je današnja verzija Kurana prihvaćena nakon dugoga promišljanja i odabira između nekoliko različitih, kao što je bio slučaj s nekim biblijskim tekstovima. Isto to važi i za islamsku tradiciju u kojoj su se mnogi muslimanski teolozi utrkivali dodati nešto svoje, što nije imalo neke posebne veze s izvornim islamom.

Kao što katolička inkvizicija nije imala nikakvo uporište u Bibliji, nego u ljudskoj želji da ovlada drugima, tako nema ni islamska diktatura u Iranu nikakve veze s islamom, ako se ozbiljno uzme činjenica da su religije pozvane služiti a ne gospodariti.

Muhamed je monoteizam preuzeo od kršćanstva

Nije nikakva tajna, ako se znanstveno pristupi povijesti islama da je Muhamed monoteizam, uvjerenje da postoji samo jedan Bog (Alah), preuzeo od židovstva i kršćanstva. Razlog za njegov bijeg u Medinu, u čijoj je okolini živjelo jako puno židovskih i kršćanskih vjernika, od politeističkih Arapa bio je inspiriran, među ostalim, i uvjerenjem da će se lakše slagati s njima, nego s Arapima koji su vjerovali u bogove iza svakoga kamena. To je upravo i razlog da su židovske i kršćanske vjernike nije smjelo, čak ni danas, prisiljavati na prelazak na islam.

Nažalost, kroz povijest se promijenilo puno toga, što je dovelo do sve većeg udaljavanja islama od židovstva i kršćanstva.

Kuran sadrži toliko preuzetih biblijskih tekstova i važnih osoba, da bi se moglo govoriti o nekoj vrsti prilagođene Biblije arapskom svijetu.

Upravo bi to trebao biti razlog učenja jednih od drugih, pogotovo što se tiče pogrešnih koraka u društvenom životu.

Nijedna diktatura nije vječna

Nažalost, mnoge islamske zemlje, pogotovo one s rigidnim islamskim zakonima, prave istu onu pogrešku koju su svojevremeno činili kršćani vjerujući da su pozvani gospodariti a ne služiti. Ne shvate li to ozbiljno muslimanski poglavari u Iranu, Afganistanu, Saudijskoj Arabiji i nekim drugim islamskim zemljama, okrenut će narod protiv sebe, što će rezultirati velikim sukobima s nesagledivim posljedicama. Povijest je pokazala da niti jedna diktatura nije vječna, pa niti ona religijska. Utoliko bi bilo mudro shvatiti da se ne može nikomu naturati stil života, nego samo nuditi. Oni koji misle da je moguće držati ljude u zatočeništvu retrogradnih pogleda na religije, varaju se. Prije bi se moglo reći da spas za religije, pa i islam, leži u pravovremenom shvaćanju da je sloboda pojedinca preduvjet prave vjere.

Nažalost, očito je da oni koji u 21. stoljeću degradiraju žene, diskriminiraju neistomišljenike, preziru one koji drugačije žive i misle, nisu naučili ništa iz povijesti.

Sukob u svijetu islama prelijeva se u Europu

Žalosno je konstatirati u 21. stoljeću da je islam, globalno gledano, bio teološki progresivniji prije nekoliko stoljeća nego danas.

Istina, zatvaranju islamskoga svijeta u konzervativne okove, doprinio je i zapadni svijet svojim kolonijalizmom i nekorektnim odnosom prema palestinskom pitanju. Vrijeme je za buđenje na obje strane. Svijet se ionako nalazi na velikoj političkoj prekretnici. Potreban mu je mir i tolerancija, pogotovo ona među religijama i unutar religija, ukoliko želi izbjeći destruktivno djelovanje zla koje se nadvilo nad njim. Dođe li do sukoba u islamskom svijetu, što nagovještavaju netrpeljivost sunita i šijita, kao i nemiri u Iranu, neće ostati pošteđena niti Europa. Naime, oni u islamskim zemljama koji vladaju na neljudski način zloupotrebljavajući religiju, potražit će nakon poraza utočište tamo gdje će morati biti prihvaćeni. A to su demokratske europske zemlje čiji će im zakon o migrantima to omogućiti. Dođe li do toga, sukobi će biti neizbježni i na tlu Europe. Naznaka za to ima već sada.