Kršćanska antropologija, kultura susreta i društveno djelovanje katolika

Ovaj tekst je nastao kao produkt mojeg sudjelovanja na Političkoj akademiji „Dobar smjer“ koja se već duže vremena održava u Hrvatskoj, a pokretač joj je hrvatski euro zastupnik Ladislav Ilčić. Kako držim da je tekst poprilično koristan svima koji žele na neki način (ne nužno i usko politički samo) sudjelovati u društvenom životu, stavljam ga ovdje s nadom da će čitatelji razumjeti, prihvatiti i primijeniti njegov sadržaj.

Ova akademija koja nosi naziv „Dobar smjer“ želi potvrditi, promovirati i ostvariti ciljeve dobrog usmjerenja koje su nam svima pred nas postavili naši pastiri, počevši od pape Franje pa do svakog ponaosob mjesnog biskupa Hrvatske. Oni i ne mogu drugo nego ponavljati cilj, odnosno, dobar smjer kojega je zacrtao sam Krist koji je za sebe rekao da je Put. Taj Put nas vodi Istinom u Život. Dobar smjer je onaj koji nas usmjerava ovome cilju ali putem kojim nam je proći u istini i koristeći jedino i isključivo alate i mehanizme istine. Istine u ljubavi, kako bi rekao papa Benedikt 16.

U našoj i vašoj, političkoj borbi – ili u društvenoj borbi u kojoj se služimo političkim mehanizmima i alatima koje uvijek moramo promatrati pod prizmom evanđeoski dobroga usmjerenja i cilja naših svih nastojanja – jedan od temeljnih alata kojega imamo na raspolaganju i kao sadržaj ali i cilj našeg djelovanja, jest kršćanska antropologija. To je ona antropologija, a antropologija je govor ili znanost o čovjeku kao takvome, koja je utemeljena na Objavi pa kao takva nužno pretpostavlja određenu teologiju koja je pak govor o Bogu. Dakle, iz naše kršćanske perspektive nije moguće reći nešto, ili znati nešto (istinito!) o čovjeku ako prethodno ne kažemo nešto, ili ne znamo nešto (istinito!) o Bogu. U onome što slijedi bih vam ukratko i sažeto iznio ono što možemo reći ili što znamo o čovjeku, pretpostavivši da dijelimo nekakav zajednički govor o Bogu – govor kršćana koji ispovijedaju Trojstvenog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Zatim bih to stavio usporedno s onime što nam o čovjeku govori sekularni svijet koji samoga sebe promatra iz parcijalne (a to znači ne-cjelovite) točke gledišta koja, ako se inzistira na njenoj sveobuhvatnosti, predstavlja tada određenu i krajnje neopravdanu ideologiju. Riječi velikoga G. K. Chestertona ovdje zvone melodijom istine: samo nadnaravno ima objektivan, odnosno, ispravan pogled na naravno. Samo ono što ili tko je izvan svijeta, ima ispravan pogled na svijet sam.

Ako ostanemo unutar svijeta i iz svoje vlastite točke gledišta želimo do kraja objasniti što je čovjek i kako bi naše ljudsko društvo trebalo izgledati, mi se nužno sukobljavamo s drugima koji također iz vlastite točke gledišta žele do kraja objasniti čovjeka, društvo i svijet. Tu se onda ne radi o potrazi za istinom – do koje vodi dobar smjer – koju bismo na kraju puta trebali otkriti, ili o brizi za opće dobro, nego se radi o tome da ja nametnem svoju vlastitu istinu drugome i drugima. Radi se o volji za moć, kako je to detaljno opisao i objasnio F. Nietzsche. A svaka moć kvari, pri čemu apsolutna moć kvari potpuno i do kraja, pa ju – kao takvu – ne želim nikome od vas ili nas. Jer mi kao kršćani, kao Kristovi vjernici, trebamo se odreći svake moći – bilo nad svijetom, prirodom, nad drugim ljudima, nad društveno-političkim procesima. Krist nije došao da vlada, nego da služi, iako on sam jest Svevladar. Pa tako i u društveno-političkom kontekstu trebamo prilagoditi svoje djelovanje kojim želimo u društvo i političke procese unijeti kršćanske ideje, principe i vrijednosti. Kršćansku antropologiju. I to ne možemo učiniti na ispravan način polugama moći. Mi nismo pozvani spašavati svijet i druge ljude. Njih je spasio Krist predavši sebe za sve nas. Mi samo moramo biti svjedoci toga spasenjskog čina i nasljedovatelji Kristovi koji je došao da služi. Nemoćni, ali svjedoci i služitelji onoga koji ima apsolutnu vlast. Ako Kraljevstvo Božje ne dolazi s vanjskim sjajem kojega političari za same sebe priželjkuju, ako Kraljevstvo Božje ne dolazi sa silom koju osigurava društveno-ekonomska i politička moć ovoga svijeta, i ako Kraljevstvo Božje dolazi skrovito, onda je zadatak nas Kristovih svjedoka i stanovnika tog Kraljevstva odbacivanje vanjskog sjaja i moći ovoga svijeta te prihvaćanje skrovitosti i inkarnacijske logike kenoze kao temeljne opcije u javnom djelovanju.

Zato vam ovdje želim prvo objasniti što, barem za mene, znači prihvaćanje skrovitosti u javnom djelovanju (bilo ono eksplicite političko i usko, ili društveno i šire) i koji su postulati inkarnacijske logike kenoze. Ovo može zvučati kao oksimoron – skrovitost u javnom djelovanju – jer svako javno djelovanje podrazumijeva vidljivost, javnost, transparentnost. Pa iako jest tako, skrovitost je izrazito važna jer nam ona osigurava pogled koji nije ograničen vlastitim kutom gledanja na stvarnost. Skrovitost nam osigurava ostvarivanje nadnaravnog cilja našeg javnog djelovanja (a naše javno djelovanje treba biti svjedočenje i služenje). Ne tražimo za sebe ovozemaljsku plaću, popularnost ni  izvanjski sjaj kojega svijet nudi. Ne želimo društveno-političku moć kako bismo svoja uvjerenja nametali drugim ljudima. Želimo promijeniti društvo i ljude koji ga sačinjavaju – a to nije moguće napraviti na silu i nametnuti izvana. Potrebno se utjeloviti u to društvo i u tu kulturu – kao što se Krist utjelovio i postao jedan od nas – kako bismo to društvo, kulturu i ljude u njemu priveli Bogu – nadnaravnom cilju i svrsi svakog čovjeka. Ova inkarnacijska logika stoga podrazumijeva kenozu, a kenoza znači isprazniti sebe od slave, moći i sile. Bog je, utjelovivši se u Kristu kao čovjek, samoga sebe oplijenio svoje Božanske slave i moći i postao čovjeku obličjem nalik, u svemu nama jednak osim u grijehu. I to je, čini mi se, jedna od glavnih poruka koju nam papa Franjo želi u ovom vremenu komunicirati preko slike Crkve koja izlazi vani na ulice, postaje bliska isključenima, marginaliziranima i odbačenima – postaje poljska bolnica uprljana blatom i poteškoćama svojih pacijenata. Stoga ova skrovitost i inkarnacijska logika kenoze idu ruku pod ruku. A o njima ću reći još nešto na kraju jer je konačno vrijeme da se posvetim temi ovoga izlaganja, a to je kršćanska antropologija i njene društveno-ideološke alternative.

Kao sadržaj onoga što slijedi želio bih istaknuti ishodišta našeg, kršćanskog shvaćanja čovjeka, odnosno, kršćanske antropologije koja, iako opterećena debelim slojem naslijeđene tradicije koja u nekim segmentima može biti prepreka izvornosti i svježini autentično kršćanskog pogleda na čovjeka, ipak zahvaljujući autentičnom učiteljstvu i danas plijeni svojom prodornošću, novinom i snagom jasnoće i jednostavnosti. Zatim ću samo kratko istaknuti bitne odrednice ljudskog bića, čovjeka i osobe koji nije otok sam za sebe, kako nam to žele „prodati“ suvremene ideologije u službi tržišne logike i konzumerističkog pogleda na svijet, društvo i samoga čovjeka. Čovjek je bitno zajednica, temeljna zajednica koja čak i prethodi samome čovjeku koji ju sačinjava, jest brak, odnosno, obitelj. Zato i nije čudno što je upravo ta temeljna zajednica danas tako otvoreno i snažno napadnuta iz svih ideoloških sredstava i oružja, i to sa svih mogućih strana, pa i sa strane same Crkve i nekih elemenata unutar nje same. No, ti napadi su krajnje bezidejni, emocionalno ostrašćeni i intelektualno neutemeljeni, ali zbog toga nisu nipošto manje opasniji. Pa, iako otkrivaju svojevrsnu bezidejnost, one jednostavno reflektiraju stanje čovjeka i društva – barem ovoga našeg zapadnog – koji ne znaju što bi sa samim sobom. I za kraj bih ponudio kao moguću formu javnog djelovanja – a ta forma u sebi bitno uključuje skrovitost i inkarnacijsku logiku kenoze – zauzetih kršćana upravo kulturu susreta koju je oblikovao papa Franjo u svojim dokumentima, a koja za cilj ima ostvariti onu promjenu u čovjeku i društvu kako bi obnovljen i promijenjen čovjek u obnovljenom i promijenjenom društvu mogao ostvariti svoj cilj. Konačni i krajnji cilj koji je Bog sam.

U svojem programskom dokumentu, Evangelii gaudium, papa Franjo je jasno na više mjesta i u više različitih konteksta, definirao ključne probleme svijeta, društva i Crkve. „U prevladavajućoj kulturi prvo mjesto zauzima ono što je izvanjsko, neposredno, vidljivo, brzo, površno i prolazno. Ono što je stvarno ustupa mjesto prividu. U mnogim je zemljama globalizacija dovela do ubrzanog propadanja njihovih kulturnih korijena i preplavljivanja načina razmišljanja i djelovanja vlastitih drugim kulturama…Javljaju se novi obrasci ponašanja koji su rezultat pretjerane izloženosti komunikacijskim sredstvima. To ima za posljedicu da negativni aspekti industrija medija i zabave ugrožavaju tradicionalne vrijednosti, a na poseban način svetost braka i stabilnost obitelji.” (EG 62) I u ovom citatu možemo vidjeti jednu takvu dijagnozu koja nas upozorava na negativne vidove globalizacije, globalizacije propadanja i izloženosti pri čemu je konačni cilj uništavanje tradicionalnih vrijednosti, a na poseban način svetosti braka i stabilnosti obitelji. Kako se othrvati ovoj globalizaciji propadanja i izloženosti? Možda upravo procesom koji je u svojoj naravi suprotnost globalizaciji – onim procesu koji našu pažnju usmjerava lokalno (u ekleziologiji to nazivamo sinodalnošću, a u socijalnom nauku Crkve supsidijarnošću)? Možda upravo skrovitošću onoga što je vrijedno i važno toliko da ga baš ne želimo sasvim i do kraja izložiti pogledima drugih na društvenim mrežama? S druge strane moramo izlagati javno što je dobro za čovjeka i društvo – moramo govoriti istinu o čovjeku – moramo jasno i javno komunicirati kršćansku antropologiju, ali to moramo činiti na ispravan i prihvatljiv način. Adekvatno. Primjereno. Moramo se podsjetiti poziva svetoga pape Ivana Pavla II., da globaliziramo solidarnost i gradimo kulturu života. Upravo je ovaj sveti papa zagovarao inkulturaciju kao jednu od metoda uključivanja kršćana u svijet politike, javnosti, društva i kulture. A inkulturacija znači prvo razumjeti suvremenu kulturu, zatim pronaći dodirne točke koje mogu poslužiti kao ulaz (inkarnacija ili utjelovljenje – inkulturacija) evanđeoskih vrijednosti i načela kako bi ta kultura njima bila preobražena, kako bi bila kristijanizirana. Kako bi kršćanska antropologija postala kulturološka datost koja se pretpostavlja i ne dovodi u pitanje. Kako bismo to bili u prilici napraviti u 21. stoljeću, moramo krenuti od trostrukog ishodišta kršćanske antropologije koje se odnosi na objavljenu istinu o čovjeku koju nama posreduje tradicija protumačena riječima, govorima i dokumentima autentičnog učiteljstva Crkve.

Uvijek se moramo vraćati na početak. Tome nas je sam Krist naučio. A ovo vraćanje na početak ne predstavlja vraćanje na nekakav vremenski ili prostorni početak. Ne želimo se vraćati u prošlost jer tako bivamo zarobljeni njome. Ne živimo u početku ili u prošlosti. Živimo ovdje i sada. Zato ovaj početak predstavlja samoga Boga. Ranije sam rekao da ne možemo govoriti o čovjeku ako prije ne govorimo o Bogu. A o Bogu sami ne možemo gotovo ništa istinito reći. Možemo projicirati svoje ideje, strahove, nade i želje, ali to što mi samoinicijativno govorimo o Bogu, nije Bog sam. To je naša slika Boga. Zato moramo radije osluškivati što nam Bog sam o sebi i za sebe kaže. To se zove objava, i u kršćanstvu objava prethodi našoj teologiji. Našem govoru o čovjeku i Bogu prethodi naše slušanje i osluškivanje Boga. Zato mi možemo onda imati objektivan i ispravan pogled na svijet, društvo i čovjeka – zato jer to nije naš vlastiti pogled zarobljen u perspektivi prvog lica. Mi ga tada ne iznosimo kao vlastiti pogled, kao vlastitu ideologiju ili politički program. Tada ga mi samo ponavljamo, jer smo ga prethodno čuli. I tek tada – ponavljajući – možemo govoriti o čovjeku, slušajući i ponavljajući ono što Bog kaže. Na taj način – ponavljajući ono što je Bog rekao o čovjeku – ne upadamo u borbu za moć. Nadilazimo ju jer smo sigurni da Bog na koncu ima zadnju riječ. Vjerujemo da Bog ima apsolutnu vlast. Naše je onda da Njemu služimo služeći drugima upravo svjedočeći Božju istinu o čovjeku i djela koja je učinio za čovjeka.

A Božja istina o čovjeku kaže da je čovjek njegova slika (a ne obrnuto). To znači da u svakom čovjeku kojega susretnemo, ma koliko on moralno izopačen i ideološki ostrašćen bio, moramo gledati Boga. Tada si nikada nećemo dopustiti da drugoga čovjeka tretiramo kao sredstvo za ostvarivanje naših političkih ili drugih ciljeva. Tada ćemo uvijek Boga stavljati za svoje ciljeve. Tada ćemo moći biti prijatelji sa svakim čovjekom, i u svakome gledati i tražiti dobro koje je tu, samo je možda skriveno, zatrpano, zagušeno. Tada ćemo možda moći čak i ljubiti svoje neprijatelje, na što smo od Krista izravno pozvani. Tada ćemo biti u prilici postati svjesni svoje odgovornosti za drugoga, za društvo i za čitav svijet. Papa Franjo zato s razlogom govori o povezanosti ekološke i društveno-ekeonomske krize u kojoj se nalazimo i za koju smo svi ponaosob odgovorni. Jer smo odgovorni za drugoga. Odgovorni smo jer je naša ljudska narav zajdeničarska – nismo individue odijeljeni jedni od drugih. Mi smo osobe u zajedništvu – kao što je Bog Trojstvo osoba, zajedništvo božanskih osoba. A temeljno ljudsko zajedništvo je brak koje nije samo naravna ili društvena institucija. Brak je, kako to Pavao kaže, otajstvo veliko jer smjera na odnos Krista i Crkve. U Kristu je Bog sebe vezao uz ljudsku narav. U Crkvi je Krist vezao sebe uz čitav ljudski rod, uz svakog čovjeka, uz zajednicu kojoj je on Glava. Zato Crkva nije obična ljudska zajednica, nego je ona transcendentna zajednica – zajedništvo ljudi među sobom i Boga s ljudima.

Riječ Božja postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog. Upravo se u ovoj otačkoj ideji krije temeljno značenje inkarnacijske logike kenoze o kojoj sam ranije govorio. Utjelovljenje ili inkarnacija, a inkulturacija na razini kulture, ima za cilj podizanje pale ljudske naravi, odnosno ljudske kulture ali to podizanje mora biti tako odrađeno da ne uništi tu narav, nego da ju preobrazi i podigne. Ujedno mora biti takvo da omogućuje preobrazbu. Mora biti na neki način odozdo prema gore. Zato utjelovljenje zahtjeva kenozu. Mi poznajemo suvremenog čovjeka, suvremenu kulturu te društveni mentalitet u kojem se čovjek pita sam o sebi. Ali također poznajemo i kršćansku antropologiju. Moramo naći dodirne točke tog dvoga kako bismo suvremenom čovjeku pomogli da dođe do pune istine o samome sebi. To moramo napraviti tako što ćemo inzistirati na načelu kojega je artikulirao papa Franjo, a ono glasi „stvarnost je važnija od ideje.“ Jer upravo po autentičnom učiteljstvu koje nam tumači tradiciju koja je utemeljena na objavi, imamo tu dodirnu točku. Trebamo krenuti od stvarnosti koja je obilježena materijalizmom i konzumerizmom, površnošću i hedonizmom. I dovesti tu stvarnost do punine istine o čovjeku, do ideala koji je u neku ruku stvarniji od same stvarnosti koja  je iskrivljena našim grijesima. Taj ideal ili ideja jest bit čovjeka kao čovjeka. Čovjek je osoba u zajedništvu.

U kršćanskoj antropologiji čovjek jest muškarac i žena. To se jasno vidi iz biblijske etimologije gdje starozavjetni pisac u originalu koristi pojmove “” za muškarca i “iša” za ženu, a riječ “adam” za čovjeka, odnosno, za ljudsko biće kao takvo. Stoga čovjek, kao ljudsko biće, ima komplementarnu narav, gdje njih dvoje postaju jedno tijelo. Muškarac i žena postaju jedno. Odnosno, čovjek jest muško i žensko. Nema trećeg i nema protočnosti ili fluidnosti između muško i žensko. Ova komplementarna narav čovjeka nužno upućuje na zajednicu i zajedništvo. Nismo potpuno čovjek dok nismo u zajedništvu s drugima, a temeljna zajednica jest brak. Stoga je brak i naravna i društvena ali i nadnaravna stvarnost koja jest i mora biti temelj svakog čovjeka i društva. Upravo je zbog toga brak kao temeljna društvena zajednica, i kao zajednica isključivo muškarca i žene, glavna meta ispražnjenih i bezidejnih društvenih ideologija, pa je stoga upravo brak područje na kojem se koplja lome. Brak je antropološki front na kojem nam se boriti. Kako se boriti, to je pitanje blisko povezano s onime što sam ranije govorio o skrovitosti i inkarnacijskoj logici kenoze, a o čemu će biti govora više na kraju kada budem predstavljao papinu ideju kulture susreta. No, metode borbe i forme koje ta borba potrebuje, uvelike će ovisiti o neprijatelju protiv kojeg nam se boriti. I odmah ovdje treba ponoviti i istaknuti misao sv. Pavla da se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništva i sila ovoga svijeta. Zato prihvaćanje logike ovoga svijeta, s njegovim izvanjskim sjajem, polugama moći i izvanjskog prisiljavanja, nisu dopuštene, odnosno, prihvatljive metode ove borbe.

Nisu nam, dakle, neprijatelji ljudi koji ideološki ostrašćeno žele uništiti autentično, odnosno, izvorno poimanje obitelji, braka i čovjeka. Vjerujem da se i na takve ljude odnosi Isusova molitva na križu: oprosti im jer ne znaju što čine. Stoga takve ljude trebamo ljubiti, moliti za njih, pokušati im biti – koliko je do nas – prijatelji. Moramo se truditi tražiti i možda pronaći ono dobro koje nose u sebi. Jer i oni su slika Božja. Ali to zna biti teško utoliko ukoliko nam oni sami ne daju da im priđemo, da budemo s njima, da razgovaramo i upoznamo jedni druge. U onih nekoliko sretnih trenutaka kada sam osobno uspio stupiti u dublji odnos s takvim ljudima, vidio sam da oni stvarno ne znaju što čine. Naravno da postoje mnogi od njih koji i znaju što čine, ali to je jedna druga priča i zahtjeva drugu vrstu borbe koja treba dopuštenje mjesnog biskupa i koja zahtjeva angažman specijalca – svećenika koji je egzorcist. U većini slučajeva se ipak samo radi o ljudskom neznanju i povrijeđenosti. A kombinacija djelovanja iz povrijeđenosti (rane) i neznanja je najgora moguća, jer ne samo da uništava ono protiv čega djeluje, nego uništava i onoga koji djeluje. Zato trebamo imati dozu sućuti za te ljude, pristupiti im s poštovanjem i uvažavanjem kako bi se osjetili prihvaćenima i sigurnima da s nama stupe u otvoren i iskren odnos. I eto nam kulture susreta – kulture na koju nas papa Franjo poziva i kulture koja ovisi o nama jer smo upravo mi, kršćani koji smo javno aktivni na raznim frontovima, oni koji ju trebamo izgraditi i dovesti u postojanje.

Ali prije te kulture ovdje moram ukratko nešto reći o kulturi smrti, kako ju je definirao sv. Ivan Pavao II., koja prevladava u našem europskom društvu, a koja glorificira mentalitet individualizma, konzumerizma i površnosti. Unutar te kulture imamo mnoštvo beizdejnih ideologija utemeljenih na osobnom mišljenju i emocionalnoj nestabilnosti ljudi koji sami sebe traže na krivim putovima i na krivim mjestima. Ova kultura želi izbaciti iz zajedničke pretpostavke kršćansku antropologiju i inaugurirati neku novu antropologiju kojoj čovjek više nije primarni interes ili sadržaj. Ta nova antropologija u čovjeku vidi izvor problema, te ga sukladno tom viđenju nastoji čim više degradirati, nadići i zabaviti kako bi mogla njime lakše manipulirati. Ono što ja vidim kao tri najopasnije bezidejne ideologije, a koje naširoko i sasvim otvoreno i javno promoviraju vlasti i sile ovoga svijeta, su transhumanizam, konzumerizam utemeljen na logici tržišta i rodna ideologija. Zanimljivost oko ovih bezidejnih ideologija je u tome da svaka od njih ima i onaj neki pozitivan ili dobar element. Ali taj je element postavljen samo kao mamac, odnosno, kao početna točka jednog u srži protu-ljudskog programa koji ne može preživjeti ozbiljnu kritičku analizu. Zato u konačnici i sam taj dobar ili pozitivan element bude na kraju izvrnut i promijenjen do neprepoznatljivosti logikom zla koja definira ove bezidejne ideologije.

Transhumanizam je alternativa kršćanskoj antropologiji zato jer je utemeljen na svjetonazoru koji u potpunosti ne računa ni s Bogom ali ni s čovjekom. Temeljna krilatica transhumanizma je ničeovsko: Bog je mrtav, mi smo ga ubili. Živio nadčovjek. Transhzumanizam je čitav izgrađen na dvije okosnice. Prva okosnica je ova ničeovska krilatica o smrti Boga i rođenju nadčovjeka. Druga je isto tako ničeovsko razumijevanje društva kao igrališta volje za moć. Na tom igralištu pobjeđuje onaj koji skupi više igračaka kako bi mogao upravljati čitavim igralištem. Novac je upravo ta igračka i mi moramo razumjeti da živimo u društvu i kulturi koju pokreće novac kojega doživljavamo kao božanstvo, kao idola. Opet nas papa Franjo sasvim jasno i nedvosmisleno opominje, poput Mojsija, da smo se počeli klanjati idolima. No, transhumanizam u sebi sadrži i onaj element koji nam je kao kršćanima prihvatljiv, samo što ga inherentna logika ove ideologije potpuno iskrivljuje i koristi kao smokvin list kojim želi sakriti svoje istinske namjere i ciljeve. Svi smo mi zahvalni razvoju znanosti i tehnike kojom možemo poboljšati ljudske živote i njihovu kvalitetu, ali nikada nam to ne smije biti opravdanje ili argument kojim bismo prihvatili koncepciju kvalitete života. Ova koncepcija kvalitete života pripada kulturi smrti, a ne kulturi života kojoj je inherentna koncepcija svetosti ljudskog života.

Druga bezidejna ideologija je konzumerizam utemeljen na logici tržišta. Ova logika tržišta sasvim je lijepo usklađena s transhumanističkim imperativom volje za moći jer je njen temelj pravedna cijena za sve što postoji. A tržištem ravna zakon ponude i potražnje koji bezinteresno i objektivno korigira cijene svih prodajnih artikala. Sve je na tržištu, dostupno i sigurno. Sve se može kupiti jer sve je na prodaju. Novac je jedina valuta i jedini način autentične komunikacije. Ako nešto vrijedi, cijena je veća, ali je dostupna onima koji imaju dovoljno novaca. Vrijednost stvarima određuje količina novaca koje smo spremni izdojiti kako bismo stvari posjedovali. Tržište nema granica ni tabua tako da nije ograničeno samo na stvari i materijalna dobra. Novac je univerzalni način plaćanja i komuniciranja vrijednosti svega što postoji. Ova ideologija rezultira, kako kaže papa Franjo, kulturom odbacivanja jer se kupljene stvari ubrzo pretvaraju u smeće koje odbacujemo, bilo da se radi o starijem modelu pametnog telefona, komadu robe ili dojučerašnjem stranačkom kolegi ili možda čak i prijatelju, pa i starim i nemoćnim roditeljima koji su svoje odslužili te sada zaslužuju mirno provesti svoje posljednje dane u pretrpanim a potkapacitiranim staračkim domovima daleko od svoje djece i unučadi. Uz logiku tržišta i kulturu odbacivanja, ovu ideologiju snažno obilježava još i neurotično inzistiranje na osobnim pravima i slobodama, ali ono inzistiranje koje u istom trenutku od pojedinca i individue otklanja svaki oblik ili bilo koji nagovještaj odgovornosti. Ako smo nešto pogriješili, uplatit ćemo u neki fond. Ako smo bacili limenku piva u park prirode, donirat ćemo udruzi za zaštitu okoliša. Odgovornost postaje, polako ali sigurno, prazan koncept poput samoga čovjeka koji ipak jest, ali sam odlučuje što će biti. I na ovaj isprazni koncept čovjeka se nadovezuje i posljednja ideologija koju ću ovdje spomenuti, a to je rodna ideologija.

Znam da nam je svima jako poznat sadržaj ove ideologije i opasnosti kojima prijeti, pa se neću posebno osvrćati na nju. Ali moram ovdje istaknuti onaj mogući pozitivan ili dobar element kojega možemo naći, a koji može postati jedna otvorena i dodirna točka i mogućnost iskrenog dijaloga kršćanske i ovih novih antropologija. Takva se točka može naći u skoro svakoj ideologiji – samo moramo biti pažljivi, strpljivi i dovoljno hrabri priznati ju kada nam se ukaže. Rodna ideologija kreće od ispražnjenog koncepta čovjeka koji zbog toga što je prazan koncept, može postati što god on hoće i želi. To znači da je sloboda pojedinca jedna od temeljnih svetinja ove ideologije. I možda je upravo to moguća dodirna točka kroz koju bismo mogli ući u iskreni dijalog s predstavnicima i aktivistima ove ideologije. Druga moguća dodirna točka je snažna fokusiranost ove ideologije na identitete koji su definirani grijehom – gotovo da se osoba u potpunosti poistovjećuje sa svojim grijehom i svoj grijeh predstavlja kao vlastiti identitet. Pa, iako su ti identiteti fluidni i nestalni, oni su ovim ljudima koji ne znaju što čine, važni i vrijedni – kao što je i nama identitet u koji smo kršteni, vrjedniji i važniji od osobnog, vlastitog identiteta. Možda bi razgovor o identitetima mogao biti dodirna točka dvaju suprotstavljenih antropologija.

I na kraju bih istaknuo preklapajuće elemente ovih triju ideologija i kako kršćanska antropologija može s njima, a upravo preko ovih preklapajućih elemenata, stupiti u iskreni dijalog, pri čemu onda sada već govorim o kulturi susreta na koju nas papa Franjo poziva. Jedan preklapajući element je poimanje granica, odnosno, ograničenja. U slučaju transhumanizma, to je pitanje granice između osobe i stroja, u slučaju konzumerizma je u pitanju granica slobodnog tržišta, a u slučaju rodne ideologije to je pitanje granice rodnih identiteta. U sva tri slučaja te granice su zanijekane i ograničenja su izbačena iz vokabulara. No, kada se svaka od ovih bezidejnih ideologija zagrebe po površini, pokazuje se da stvari nisu tako jednostavne i lake kako se čine. Ako želite započeti iskren razgovor s predstavnicima ovih ideologija, a kojemu bi sadržaj bio pitanje postojanja granica i ograničenja, pokušajte vidjeti kako razmišljaju u slučaju da vi opravdavate abortus tamnopute curice koju gay par više ne želi, nakon što su u Ukrajini jeftino iznajmili maternicu jedne mlade ali siromašne žene, jer se na pregledu prenatalnom dijagnostikom utvrdilo da curica ima jedan kromosom viška pa se zaključilo da se radi o downovom sindromu. I ne samo da opravdavate taj abortus, nego stojite i na strani gay para koji želi potpuni povrat uloženog novca jer su na kraju dobili „robu sa greškom“. Preko ovoga, ali i mnogih drugih – koji nažalost nisu izmišljeni poput ovoga – slučajeva ćete moći ispitati kako predstavnici nekršćanskih antropologija razmišljaju o granicama tržišta, identiteta, morala ili čovječnosti kao takve.

Drugi preklapajući element svih triju ideologija je novac i apsolutizacija tržišta. U svakoj ideologiji novac je idol, božanstvo kojemu se trebamo klanjati, a tržište ne poznaje granice. Treći element preklapanja je odgovornost koju se želi izgnati iz kulture smrti kako ne bi ljudi, pojedinci sami za sebe, bili opterećeni uživanjem svojih osobnih prava i temeljnih sloboda. I konačno, jedan od preklapajućih elemenata je i poimanje fluidnosti koja kao sveprisutna tema daje okus svakoj ideologiji. Čovjek može postati stroj i ponovno postati osoba; potrošač može postati proizvod i obrnuto (ako postane stroj koji onda ima svoje potrošačke navike), i na kraju muškarac može postati žena i roditi dijete koje će samostalno u odrasloj dobi odabrati svoj rodni identitet. A naspram ove sveopće fluidnosti, koja i nije ništa nova jer su već stari grci utvrdili da sve teče, stoji kršćanska antropologija sa svojim vječnim i vremenitim čvrstim stavovima, idejama i stvarnostima utemeljenima na nepromjenjivoj Božjoj biti. Kako osigurati susret ovih dvaju isključivih antropologija, temeljno je pitanje i zadaća ukoliko se želimo posvetiti izgradnji kulture susreta i dijaloga na koju nas papa Franjo poziva.

U središtu kulture susreta je osoba Isusa Krista koji nam je svojim primjerom pokazao smjer i način kako tu kulturu dovesti u život. Isusovo je cjelokupno javno djelovanje obilježeno susretima s raznim ljudima. Jeo je i pio sa elitom onoga vremena, ali i s isključenima i marginaliziranima – bilo da su oni opravdano isključeni i marignalizirani zbog bolesti kako bi se zaštitio ostatak pučanstva, bilo da su opravdano isključeni i marginalizirani zbog svojega grijeha koji je bio javna sablazan. Ali je također išao i u susret s drugim narodima i društvima. Isus je jednostavno izraz Božje volje za susretanjem čovjeka, gdje god i tko god taj čovjek bio. Papa Franjo nas želi podsjetiti upravo na tu činjenicu. Ako smo mi Kristovi vjernici, njegovi svjedoci i sluge koje ga žele nasljedovati, onda i mi sami moramo, a time i Crkva kao Mistično tijelo Kristovo, mora postati i biti izraz Božje volje za susretanjem čovjeka tamo gdje je i kakav god on bio. Stvarnost je važnija od ideja. Zato se mi moramo truditi, u svojem javnom djelovanju, posredovati ovu sliku kršćana i Crkve, odnosno, sebe samih koji se želimo susresti s drugima i drugačijima. Možemo se neslagati s drugima i gajiti drugačija mišljenja i stavove. Ali se moramo potruditi biti njima – osobama s kojima se susrećemo – prijatelji. Ne borimo se protiv konkretnih osoba (tijela i krvi) nego protiv njihovih krivih ideja, stavova i mišljenja (vlasti i sila ovoga svijeta). Naravno da ovo prijateljstvo ne mora biti javno vidljivo, jer možda može prenijeti „našoj“ javnosti krivu poruku. Ono može biti i skriveno, ali iskreno i usmjereno poštivanju drugoga. Ono mora biti izraz ljubavi prema drugome (koji je možda i moj/naš neprijatelj) i izraz volje za njegovo dobro. Isusovi susreti s ljudima su uglavnom prolazili tako da bi osoba koja bi susrela Isusa, iz tog susreta izašla promijenjena, obnovljena, obraćena. No, bilo je i onih koji su ostali ustrajni u svojem grijehu. Oni su osudili sami sebe. Nije ih Isus osuđivao. Tako ni mi ne trebamo osuđivati druge koje susrećemo i nudimo im prijateljski ruku – ako ju oni ne žele prihvatiti. Naša ruka mora ostati uvijek pružena prema njima, lice nam mora uvijek biti nasmiješeno i duša radosna zbog susreta s drugim. A tamo gdje se dogodi prijateljstvo s drugim, trebamo se radovati skupa s Ocem našim nebeskim zbog obraćenja jednog grešnika.

Ako imamo ovakav stav i pristup drugima, lako ćemo naći nešto dobro u njima samima, pa možda čak i u onome što oni zastupaju, a što je protivno kršćanskoj antropologiji. Na nama je tada da, sukladno inkarnacijskoj logici kenoze, prepoznamo to dobro, prihvatimo ga i od tog dobra krenemo u izgradnju jednog otvorenog i iskrenog odnosa koji nužno potrebuje susretanje i razgovaranje s drugima. Upravo je to kultura susreta na koju nas papa poziva, usmjeravajući uvijek naš pogled na Krista koji je blaga i ponizna srca jer nam upravo blagost i poniznost, ali s kirurškom jasnoćom kada je u pitanju kršćanska antropologija, trebaju ako tu kulturu želimo graditi. Jer, može se činiti iz ovih riječi da bismo trebali nekako razvodniti svoj stav kako bismo se mogli približiti drugima, i to je djelomično točno. To zahtijeva kenotička narav ove inkarnacijske logike. Ali tu se ne radi o ontološkom, odnosno, bitnom razvodnjavanju vlastitog stava, u ovom slučaju kršćanske antropologije, nego radije o metodološkom razvodnjavanju kako bismo blago i ponizno pristupili drugome. Papa kaže, u EG 34 da trebamo biti „realni i ne uzimati zdravo za gotovo da naši sugovornici poznaju čitavu pozadinu onoga što govorimo“ što znači da moramo uzeti vrijeme koje je važnije od prostora kako bismo pomalo ali sigurno i jasno svojim sugovornicima, novonastalim prijateljima, objasnili tu pozadinu, odnosno, povezanost s evanđeljem onoga što smo kod njih i njihovih ideologija otkrili kao početno dobro u našem odnosu i susretu. I ova kultura susreta također zahtijeva pravu otvorenost koja „podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni razumjeti drugoga“ pri čemu se ovo posebno odnosi na kršćane uključene u različite sfere javnog života. Konflikti u suvremenom svijetu jesu neizbježni. Na nam je da pronalazimo načine kako te prihvaćene i jasno artikulirane konfliktne točke nadići i osigurati prostor i vrijeme za promjenu i podizanje suvremenog paloga čovjeka i društva. Neka nam se Bog svima smiluje.

izvor: https://adekvatnateologija.com/2022/11/09/krscanska-antropologija-kultura-susreta-i-drustveno-djelovanje-katolika/