Zamislite ovaj komentar sa Svjetskog prvenstva: „Lovren je neoprezno vratio loptu vratru Livakoviću, na nju je naletio protivnički napadač i matirao našeg vratra.“ Smiješno? Nemoguće? Naravno! Pa to je isto kao kad bismo imenicu rȁtār sklanjali ovako:
N ratar, G ratra, D ratru, A ratra, V (oj) ratru, L (o) ratru, I (s) ratrom.
Ali, zapravo, nije nimalo smiješno. A ništa nije ni nemoguće. Sve je to itekako moguće!
Naime, ako većina naših novinara govori i piše da se Svjetsko prvenstvo održava u Katru, ili da su se Vatreni domogli Katra, ili da su se navijači suživjeli s Katrom (iako se baš i nisu), odnosno da sve vrijeme, zapravo, zborimo o Katru – a ne o Kataru! – onda je moguće da i lopta prevari vratra, a i da slab urod u očaj baci ratra. (A možda i psaltira, u frulicu kad zasvira, jer barem jednom je psaltir bio „transkribiran“ kao – pastir.)
Sjećate li se (stvarne ili legendarne, sad je svejedno) bitke protiv Tatra u 13. stoljeću? Navodno da su naši junaci odbacili horde Tatra sve do Visokih Tatra!
Ne poštedješe život nijednom Tatru… A zašto su bili tako odlučni? Pa zato što su se Tatri usudili stupiti na naše, hrvatske atre!
Dakle, nije tu riječ samo o Kȁt(a)ru (državi), nego i o kȁtāru kao medicinskom, a i kȁtāru kao povijesnom terminu (srednjovjekovna sljedba). Čak su i naglasci ovih homonima (istozvučnica: riječi istih oblika ali različitih značenja) isti, ali samo je hrvatski jezični um u imenici Katar uspio pronaći – nepostojano a!
Što je najtužnije, i naši stručnjaci su podijeljeni. Neki tvrde da u riječi Kȁtar doista postoji nepostojano a (npr. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), dok drugi propisuju i pišu suprotno (Matica hrvatska, Hrvatska enciklopedija). Pa možda je i autor ovog teksta u krivu. Možda je, zapravo, sve što smo znali – krivo?
Oni koji tvrde da u imenici Kȁtar postoji nepostojano a argumentiraju to činjenicom da u njoj ne postoji duljina na posljednjem slogu, za razliku od imenica kȁtār ili rȁtār. Točno. Onda i jest u Katru!
Ali postoji li duljina u imenici Tȁtar? Ne postoji, pa je opet u genitivu Tatara, a ne Tatra, a u dativu Tataru, a ne Tatru!
Učeni Inoslav Bešker (Jutarnji list, 20. studenoga) navodi i primjer nȅktara, a ne nȅktra, iako ni u toj riječi nema duljine. (Na stranu sad što kolega Bešker piše Evropa, iako u Italiji odavna već plaća eurima a ne evrima…)
Dakle, Denise, mani se ćorava posla – kako je zapisano u Bazi frazema hrvatskoga jezika. No ćorav pos’o vragu ipak ne da mira, pa bi (vrag) natuknuo ovo:
Što bi se zbilo kad bismo svakog od onih što ispuštaju a iz Katara pitali što je to, zapravo, nepostojano a?
Aha?
Aha-efekt, dakle! U hrvatskom jezičnom atru moguće su svakojake stvari! Mi smo jedina država na svijetu u kojoj je moguće da se jedna imenica (službenoga, normiranog jezika!) rabi na dva načina. I ne samo to: oba oblika možete pročitati na stranicama istih novina i istih portala. Oba oblika možete čuti i u emisijama istih radija i istih televizija.
I to je pravi problem – a ne duljina (dužina?) na posljednjem slogu. To ionako ne razumije nitko od spomenutih govornika. Ponajmanje oni koji, brat bratu, vrlo slobodno, sasvim impresionistički i bez prevelikog (ikakvog?) razumijevanja barataju Katrom ili Katarom… jer takvi će već sutra govoriti npr. o plućnom katru!
Kao što se ti isti (a riječ je, nažalost, o velikoj većini „medijskih djelatnika“) vrlo slobodno i – doista impresivno u svojoj „dosljednosti“! – trude okljaštriti nam jezik koristeći se isključivo oblicima krenuti i pričati.
Provjerite sami: u našim medijima gotovo više da ne postoje glagoli početi, započeti ili (u onom drugom smislu) poći: sve kreće! Krenuli su radovi, krenuo je projekt, krenula je i utakmica, a i onaj koji je pošao nekamo, i taj je – naravno – krenuo. No kamo to kreću radovi, projekt i utakmica? U susjedstvo? U trgovinu? Na rub svemira?
Kako ćemo uhvatiti radove na cestama kad jednom – krenu? Široko im polje!
Utakmica će krenuti s Dinamova stadiona, a na poluvremenu će zastati na San Siru; u sudačkoj nadoknadi će se, naravno, skućiti u Kat(a)ru.
Sve se kreće – a ništa se u ovoj državi ne pomiče s mjesta.
Vrlo je slično i s glagolima govoriti, razgovarati, porazgovarati i pripovijedati… da ne spominjem oblike zboriti ili kazivati. Nema ih. Nema više u hrvatskom javnom prostoru gotovo nikoga tko bi išta govorio ili tko bi s kim razgovarao. Pa naravno da nitko i ne veli išta – jer svi samo pričaju:
Pričali smo s Ćirom. Pričali smo prijatelj i ja. Sad sam baš pričao s onom pričalicom. Popričali smo o pričardiji. Pričam ti o prčenju. Sad pričamo o Šenoi koji je dobar pripovjedač jer… dobro priča.
Da završim frazemom koji, eto, ne postoji u Bazi frazema hrvatskoga jezika:
Ma pričam ti priču!
A narodna pjesma dodaje: Pričam ti priču kako konji riču, guske, patke seru, tebi za večeru!
(Da, i nama, bez brige: i konji i guske, od njih mnoge i u magli. Ali o tome možda nekom drugom prilikom.)
Denis Peričić