Preobrazba Europe?

Prva podjela Zapada izvedena je u Kasnoj renesansi kad se Europa – usred osmanskog prodora u nju – podijelila na protestantstvo i katolištvo, na Sjever i Jug, na anglosaske i romanske narode. Katolištvo je ostalo vjerom umirućeg feudalizma, a protestantstvo je postajalo vjerom kapitala, koji se trgovinom počeo nakupljati u baltičkim i sjevernomorskim zemljama. Na prodor Turaka u Europu katolištvo je učas odgovorilo prekooceanskim kolonijalizmom.

Kapital je s vremenom povezao ne samo Europu, nego i cijeli Zapad, koji je uključivao oba američka kontinenta, zemlje u koje su Europljani bili „presađeni“ i brojne jedinačne europske prekomorske kolonijalne sustave. Cijela Afrika te velike i male otočne i obalne zemlje postale su europskim kolonijama. Latinsko-američke zemlje bile su euro-američkim „polukolonijama“. U devetnaestom stoljeću izvan zapadnog kapitalističkog sustava bili su samo carski Japan te europske carevine (Rusija, Turska, Austrija i Njemačka), u kojima se još povlačio feudalizam.

Prvi svjetski rat podignut je za daljnje kapitalističko povezivanje i ujednačivanje Europe. Razorene su sve četiri europske carevine, koje su već bile prelazile iz feudalizma u kapitalizam, ali koje su bile zadržale Zapadu neprihvatljivu geopolitiku. One nisu dopuštale, da se njihove zemlje pretvore u zapadna tržišta. Poslije svjetskog rata, od 1917. (Rusija) do 1940. godine (Francuska), sve su europske zemlje postale ili fašističkim ili komunističkim republikama. Kina i Japan prihvatili su nacionalni militarizam.

Zapad je u Drugom svjetskom ratu pobijedio fašizam, ali ne i komunizam: svijet se podijelio na kapitalistički Zapad i komunističku Euraziju. Nekadašnje kolonije uspostavile su Treći svijet, koji se je – posebice golema Indija – više držao Istoka, nego Zapada. Tijekom Hladnog rata – pod prijetnjom sovjetskog komunizma – SAD su uspjele „zbiti redove“ Zapada, tako da je zapadni dio podijeljene Europe pao pod hegemoniju SAD, koje su bile politički, vojno, gospodarski i ideološki daleko najjača sila svijeta.

Slom europskog komunizma donio je koncem stoljeća novi preokret, koji je ohrabrio zapadni privatni kapital nakupljen u SAD, da uspostavi svjetsku hegemoniju. Putem Svjetske trgovinske organizacije (1995.) stvoreno je svjetsko tržište pod nadzorom svjetskoga privatnog kapitala. Međutim, globalizacija poslovanja korporacija dovela je do (1) globalizacije vrste Homo sapiens i (2) uključenja Kine prvo u svjetsko gospodarstvo, a poslije i u geopolitiku. Sad se kapital otvoreno suočava s narodima svijeta. Tko će upravljati narodima: svjetski privatni kapital ili oni sami sobom?

Uspon Kine i njezina strategijska sprega s Rusijom prisilili su svjetski kapital, da se sa svjetskog tržišta povlači na Zapad. Prestala je američka svjetska hegemonija. Sad kapital uporabom američke politike nastoji uspostaviti hegemoniju nad zapadnom polukuglom i politički ometati Aziju putem svojih azijskih kolonija, Japana i Južne Koreje. SAD su ponovo politički, gospodarski  i vojno zaposjele Zapadnu Europu. NATO se pretvorio u  kapitalističku političku ustanovu za održavanje podjele Europe i za „zbijanje redova“ Zapada.

U povlačenju sa svjetskog tržišta kapital je od državnog udara na Majdanu 2014. godine nastojao za Zapad prisvojiti Ukrajinu, ali je to nastojanje dovelo do pravog Rata za Ukrajinu u srcu Europe. Na izazvani ruski vojni pohod u Ukrajinu kapital je neodgovorno odvratio samo političkim i gospodarskim kaznama Rusiji te financijskom i vojnom pomoći ukrajinskim vlastima.

Zabrana trgovanja Zapada s Rusijom ostavila je svijet i posebice Europu bez ruskih energenata, minerala i hrane. Time je kapital pogodio Europu skupoćom ili inflacijom i nestašicom mnogih nasušnih proizvoda. Velike europske korporacije se nastoje spasiti prijenosom svoje proizvodnje u Kinu ili SAD ovisno o tomu, gdje imaju veće tržište za svoje proizvode. Velike korporacije bi se time spasile, ali bi mala i srednja kooperantska poduzeća propala. Europa naočigled propada, a EU se brzo rastrojava, jer njezine članice nastoje samostalno uklanjati svoje nevolje. Samoživost je posljedica slabosti zajednice.

Svijet je ponovo vidljivo podijeljen i to na Euraziju i svijet kapitala. Nakon što su svijet i Europa prije bili podijeljeni na kapitalističke i feudalne pa na kapitalističke i socijalističke zemlje sad je svijet podijeljen na zapadni kapitalistički rezervat i na zemlje azijskih prostranstava, s kojima se sve više povezuju zemlje Afrike, Latinske Amerike i Oceanije. Europa je još uvijek privjesak SAD, kojima ne upravlja domaći puk, nego svjetski privatni kapital. Gospodarstvo, rast, razvitak i napredak sad su se ukorijenili u Aziju.

U ovom času Europa je putem EU postala kolonijom kapitala nakupljenog u SAD, koji europske zemlje pretvara u dopunska tržišta za američki kapital i američke korporacije. (Američki ukapljeni plin je četverostruko skuplji u Europi, nego u SAD.) Američki Rat za Ukrajinu Europljanima otvara oči. Ukrajina nije Europi potrebna kao kolonija. EU je i sama u nevolji i rastroju za volju tuđeg kapitala. Stoga europski narodi od tuđih predmeta moraju postati subjektima. Europa se mora otresti svjetskog kapitala i američke geopolitike kojom ravna taj kapital.

Europa (EU) to mora napraviti čim prije, ne čekajući da prije europskog oslobođenja i osamostaljenja propadnu i SAD. Ameriku isto čeka propast, ako se američki narod ne prene – dok to još može – i ako ne otme svoju zemlju privatnomu kozmopolitskom kapitalu. Slobodna Europa može mnogo ponuditi svijetu: mnogo više od toga što od Europe očekuje (američki) kapital. Europa se zemljopisno naslanja na Aziju koja gospodarski buja, a položaj svake zemlje ili životne zajednice presudan je gospodarski čimbenik. Međutim, SAD su otok, koji je od ostatka svijeta odijeljen dvama najvećim oceanima. Europa može i mora biti jedno s Azijom, a ne sa SAD.

Međutim, Europa se ne može obnoviti i ne može postati ortak Aziji, ako se sama ne preobrazi. EU je sputala europske narode, koji su bili stvorili pravu znanost (utemeljenu na opažanju, mjerenju i matematici), koji su prije bili osvojili svijet i koji su ga povezali. EU mora odvezati svoje narode, kako bi oni u slobodi iskoristili svoju sposobnost, obnovili svoju poduzetnost, nastaviti nakupljati pravo znanje i kako bi u slobodi surađivali s ostalim narodima svijeta. Vrsta Homo sapiens – koju je globalizacija pretvorila u pravi organizam – ne može opstati kao životna cjelina, ako se unutar nje ne budu trajno usklađivali odnosi. Stega nije zamjena za uskladbu odnosa. Europski su narodi radne postrojbe tuđeg kapitala, od kojega europski političari preuzimaju zapovijedi. Tako narodi nestaju. Europa će biti domovina naroda, koji će međusobnom suradnjom iz sebe ukloniti EU, koja je čedo američkoga kozmopolitskog kapitala.

Preobrazba Europe bit će uzor za preobrazbu svijeta odnosno za unutarnje uređenje cijele naše vrste. Europa može svim narodima donijeti radosnu vijest mogućnosti međusobne suradnje, ali se prije mora sama osloboditi.

Zdravko Mršić/HKV