Tunel je siguran, a za svjetlo – vidjet ćemo

Svi naši (…) praznici


Lider Osmorke Konaković vjeruje kako je partnerstvo s HDZ-om, koje je trebalo biti ovjereno na Dan državnosti BiH, pa (onda) prolongirano za 29. studenoga, nekadašnji Dan (Titine) Republike, jamstvo da će se pojaviti svjetlo na kraju tunela. Nije baš dokraja kredibilan taj bivši esdeaovac pa mu nije lako povjerovati.

U (zapadnom) Mostaru bila je vrlo opuštena atmosfera…

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Prošli je tjedan počeo – praznično. Doduše, u samo jednom, malo manjem, dijelu Nedjeljive, kako joj tepaju u jednom dijelu Federacije. U Republici Srpskoj, naime, obilježili su 21. studenoga kada je prije 27 godina u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih 12 aneksa, čime je okončan rat u BiH i uspostavljeno trenutno administrativno ustrojstvo naše zemlje. Istina, nije se (baš) pretjerano slavilo jer je Milorad Dodik ukrao dejtonski show. Tijesno je, doduše, pobijedio u izbornoj utrci za predsjednika „boljeg dijela“ BiH, pa je eresovska logistika iskorištena kako bi se dostojno „ovjekovječila“ (još jedna) pobjeda laktaškoga lole.

Svjetlo na kraju tunela

   A zapravo bi braća Srbi trebali slaviti 14. prosinca (’95.), jer tada su u Elisejskoj palači Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević službeno potpisali, da ne velim zapečatili, taj – mislilo se?! – povijesni sporazum. „Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jest, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da nepravda za naš narod i našu zemlju bude manja“, kazao je bošnjački lider dok se tinta kojom su se potpisali tri ratna druga lagano sušila u Parizu. Na pak domaćem terenu, kad se vratio u istom deblokirano Sarajevo, bošnjački je lider bošnjačkom, u međuvremenu (Bogu hvala!) ugaslom,  listu Ljiljan pojasnio što mu je značila opaska – o svijetu kakav jest: „To je svijet u kome je moguće povesti nepravedan rat i nametnuti nepravedan mir.“

  Zanimljivo – o nepravednom su miru kroz ovih 27 godina govorila sva tri „zbratimljena naroda“. U, istina, različitim razdobljima. Srbi, primjerice, nakon što su napustili Sarajevo koje su s brda držali više-manje pod kontrolom četiri duge godine; Hrvati ponajviše zbog Izbornog zakona koji je Bošnjacima servirao mogućnost atestiranja „poštenih Hrvata“; a Bošnjaci kad su definitivno shvatili kako im je tijesno u federalnom (hladnom) zagrljaju s najmalobrojnijim konstitutivnim narodom, a i kada su, nadam se konačno (!), uvidjeli kako od unitarne, a neki su prizivali čak i (predratnu) Republiku?! – nema ništa. Kako bilo, ako netko (još) ima dvojbu živimo li u zavnobihskoj ili dejtonskoj državi, odgovor je kako gdje. A one koji drže kako smo u Tisućljetnoj, ne bi trebalo (više) ozbiljno uzimati.

   No, ove godine, samo nekoliko dana od obljetnice Daytona, aktualni su bošnjačko-hrvatski politički prvaci odlučili na osebujan način obilježiti Dan državnosti BiH. I taman kada se uvelike razmišljalo ima li tu neke simbolike, ili možda i – ironije, prošle je srijede (iznenada) obznanjeno kako su, ipak, odabrali drugi nekoć veliki državni praznik 29. studenoga – Dan Republike, Titine, naime. Ako se to, dakle, uistinu i dogodi, a valjda hoće, značit će to kako Temeljna u Bošnjaka ide u oporbu. Na federalnoj razini, zasad. Ali i s velikim izgledima da ostane bez vlasti i u državi.

Ničija zemlja

  Tzv. probosanske stranke, promovirane kao Osmorka (mada broj nije dokraja definiran, moglo bi ih, bude li trebalo, biti i 11…), vrlo optimistično ulaze u ovaj projekt s HDZ-om komu su neki od lidera te koalicije donedavno tepali U(druženi)Z(ločinački)P(othvat) i kleli se kako neće (nikada) s nacionalistima. Danas, međutim, njihov lider Elmedin Konaković tvrdi, nakon nedavna susreta u (zapadnom) Mostaru, kako se napokon pojavljuje svjetlo na kraju tunela. „Osobne i stranačke interese uspjeli smo spakirati zarad društvenih. Klima je drugačija. Spremni smo u interesu zemlje raditi ono oko čega se možemo dogovoriti“, izjavio je lider NiP-a naglasivši kako Osmorka neće ulaziti u aranžmane u kojima će nešto potpisati pa slagati. Čime je aludirao na Izetbegovića mlađeg koji je, kako je nedavno svjedočio Dragan Čović, sto puta prevario HDZ, a onda, jasno, i Hrvate. Mada, glede prijevara ni dijelovi, poglavito SDP, Osmorke nisu nevini. Dapače!

  No, vratimo se Danu državnosti. Slijedom čega treba podsjetiti na što se inače uvijek u ovoj prilici i podsjeća što je to bit toga povijesnog dokumenta koga neki nazivaju i rodnim listom BiH, čime se, doduše, oduzima primat Povelji Kulina bana. Dakle, 274 delegata na zasjedanju u Mrkonjić Gradu 25. studenoga 1943. usvojila su Rezoluciju o osnivanju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima je rečeno kako je BiH jedinstvena i nedjeljiva država. Naročito je istaknuto kako „narodi BiH hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, bude slobodna i zbratimljena BiH u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih njezinih građana“. Pomalo (…) je ironično da je 59 godina nakon toga, u ožujku 2002., BiH osvojila Oscara za film Ničija zemlja jer se, evo, danas teško može kazati kako je i-i-i … na cijeloj svojoj teritoriji. Ne treba biti (nikakav) geopolitičar pa detektirati sad već staru istinu da ozemlje koje su nekoć kontrolirale (uglavnom nacionalne) vojske, sada pod svojom paskom drže političke partije. Također, uglavnom nacionalne.

 Halo, (zapadni) Mostar, imamo (li) problem?!

   Istina, neki od Čovićevih federalnih, tj. sarajevskih političkih partnera rado se busaju u svoja navodno multi-kulti prsa (junačka), Nikšićevi socijaldemokrati posebice. Međutim, baš ta, navodno lijeva, partija nije i-i-i. Uvijek su joj predsjednici bili Bošnjaci, a kako bi makar koliko-toliko sanirali tu činjenicu, 2019. su posegnuli za uvoznim – iz RS-a – Srbinom Vojinom Mijatovićem i instalirali ga u uže rukovodstvo na poziciju dopredsjednika. A osobno se ne sjećam kada se neki Hrvat probio u čelništvo te (na)sljednice Saveza komunista BiH. Osim, ‘ajmo se malo našaliti u ova teška vremena, Željka Komšića

   I kad je već spomenut taj sinonim za (višestruku) političku prijevaru u nas, valja podsjetiti na nedavni Konakovićev intervju Večernjem listu. Nakon što je prisegnuo kako neće, kao čelnik njegove bivše stranke, varati napaćene Hrvate, taj se uskoro lider vladajuće (bošnjačke) koalicije ne može načuditi zašto su hrvatski predstavnici, ali i veleposlanik Hrvatske u BiH, bojkotirali inauguraciju državnog vrha zbog nametanja Komšića. „Nikada nisam dvojio u legalnost i legitimnost Željka Komšića u Predsjedništvu, ali sam u nekoliko navrata govorio da nije fer kršiti dogovor koji postoji od Daytona naovamo. Bez obzira na njihov stav oko tih procedura, Hrvati trebaju poštovati državu BiH i sve njezine simbole“, drži navješćujući usto i kako će se truditi napraviti iskorak. Kako?!

    Neizravan izbor iz Parlamenta BiH, gdje svi mogu biti kandidati i biti birani. U biti je to razmjerno stara ideja kojoj su se žestoko opirali u RS-u. Budući da je SNSD, kao uvjerljivi izborni pobjednik u tome entitetu, nezaobilazan u formiranju državne vlasti, onda ono svjetlo što ga je na kraju tunela navijestio Konaković i neće baš obasjati Bosnu napaćenu. Možda je čak vrijeme za alarm: Halo, (zapadni) Mostar, imamo (li) problem?! Mada, treba biti pošten i objektivno promatrati Čovićevu poziciju glede izbora partnera u (zasad) federalnoj vlasti. A s kim je do sada imao posla, najbolje ilustrira „slučaj Izetbegović II.“. Alijin je jedinac izigrao čak i Mostarski sporazum, dijelom kojega je bilo i legitimno predstavljanje. Kasnije je to i priznao, ali onako kako samo on to umije – relativizirajući taj problem koji trese BiH i remeti hrvatsko-bošnjačke odnose još od 2006. kada je Lagumdžijin SDP prvi put instalirao bivšega novosarajevskog načelnika u troglavi državni vrh. „… Preuzeti obvezu da ću s Čovićem riješiti to pitanje je nerealna stvar i nitko nije mogao očekivati, ali smo mogli raditi na tom modelu i ne gubiti vrijeme“, kazao je nakon što je preuzeo obvezu. Dobro je zato što Konaković tvrdi kako neće ići stopama svoga nekadašnjeg političkog pokrovitelja.

Mrtva slova na papiru

     U kontekstu čega treba skrenuti pozornost i na prošlotjednu nakanu Oslobođenja da reafirmira Deklaraciju o ljudskim pravima, usvojenu na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, koju je, uz livanjskog pravnika Hasana Brkića, napisao tadašnji glavni urednik toga sarajevskog dnevnika i književnik Rodoljub Čolaković i nazvao je „našim novim ustavom“. Pritom naglašavajući (i) zapisano u Mrkonjić Gradu: ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, ali i slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti, slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska, osobnu i imovinsku sigurnost građana… i da ne nabrajam – kada je ionako uvjerljiva većina napisanog u postratnoj Brozovoj Jugoslaviji bila mrtvo slovo na papiru. Ništa, dakle, življe od onoga što je zapisano i izglasovano na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a koga se, evo, sjećamo svake godine. A naročito radosno kada Dan državnosti padne (baš) lijepo u petak pa se, eto, praznuje tri dana… i državne zastave vijore po (nekim) našim ulicama.

     Pa, ipak, treba se nadati – jer nada, navodno, umire posljednja – kako ono što bi na (nekadašnji) Dan Republike trebali u Skupštini BiH potpisati Osmorka i HDZ BiH neće doživjeti sudbinu (nekoć) slavnih dokumenata iz naše (slavne?!) prošlosti. I kako će se, ipak, probiti svjetlo na kraju onoga Konakovićeva tunela koji nam je zasad jedini siguran. Zapravo, ako vrijeme pokaže da Smjernice, načela i ciljevi djelovanja u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti za razdoblje 2022.-2026. uistinu rastjeruju mrak, možda se tada nekomu starijem nostalgičaru omakne i: Živio Dan Republike!

   (Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku 28. studenoga 2022.)